Navršilo se 5 godina od njene smrti, zaboravljena i potisnuta iz memorija onih kojima je dala toliko kroz muziku, stihove. Donela je i kuražila nove ljubavi, nalazila reči da opiše osećanja svakog slomljenog srca.
Bila je deo fantazija, tajnih i javnih, svakog muškarca (verujem i ponekih žena) od 16 pa na više - mada je to u mom slučaju počelo mnogo ranije. Bila je riba i po, avion, devojka o kakvoj smo svi maštali, a bila je mnogo više od toga.
Umetnik, muzičar, pesnik, dizajner, arhitekta - sve to zajedno i još jedna prava "slovenska duša", melanholična, emotivna... Magi, nedostaješ mi!
Svoju karijeru je počela kao "dečak", da bi zahvaljujući Giletu & co upoznala Milana i društvo. Zajedno su uradili ono što više nikada niko neće uspeti na ovim prostorima. Skoro da su zajedno svi i otišli.
Mrzim sam sebe što sam se zaneo i zaboravio pomen na datum. Mrzim dilere i drogu koja ju je na kraju i otela od nas. Mrzim sistem i pajace, jagnjeće brigade i novokomponovane bogataše (prepoznaće se sami) koji su profitirali na njenom radu i autorskim pravima (hm, šta je to u ovoj zemlji?). Mrzim sistem koji ju je ostavio nezbrinutu i dozvolio joj da u bolesti proda svoj klavir, koji joj je otac poklonio dok je još bila dete, u bescenje za vreme sankcija ili da proda svoj stan na Slaviji u još veće bescenje kako bi mogla da plaća reket svojim slabostima.
Svoje poslednje dane je provela u kartonskim kutijama u Borči kao poslednji beskućnik, da bi otišla zauvek na neka mirnija mesta 18 septembra 2002. godine. Voleo bih kada bi barem sada mogli da joj se nekako odužimo, da je ne zaboravimo i da je pamtimo onakvom kakva je uvek bila: nadahnuta i lepa.
Ako neko može da svrati do Bežanijskog groblja i da je obiđe, biću veoma zahvalan.
Magi, volim te!
Margita Stefanović
Beograd, 1 April 1959. - Beograd, 18 septembar 2002.