Od svakoga, uključujući tu i vlast, treba neprestano tražiti tek nešto više od onoga što je realno sposoban da pruži.
Vladimir Ilić
U nastavku ovog posta je ceo tekst profesora Filozofskog fakuleteta u Beogradu Vladimira Ilića Asimetričan odnos prema crkvama objavljen u današnjem Danasu. Toplo vam ga preporučujem. Iako ide u serijalu o verskim slobodama kod nas, odnosu crkve prema državi i države prema crkvi, čini mi se da ovaj današnji tekst sadrži i preporuke od šireg (ali i užeg) značaja.
Vladimir Ilić: U Srbiji je državna vlast nadređena verskim zajednicama i iskorišćava ih više nego one nju. No, nesporno je da se oblikovanje odnosa države i verskih zajednica godinama unazad odvija u kontekstu procesa desekularizacije. Zemaljski ustav propisuje da je Srbija svetovna država i da su crkve i verske zajednice odvojene od države. Kao i drugi normativni dokumenti, i on je utoliko idejno čistiji što je dalji od društvene stvarnosti. Zakon o crkvama i verskim zajednicama bliži je realnosti, a podzakonski pravilnik o njihovom registrovanju najistinitije odslikava pravo stanje stvari. Odnos državne vlasti prema crkvama i verskim zajednicama uopšte, kao i prema pojedinim grupama ovih poslednjih (tradicionalnih verskih zajednica, netradicionalnih verskih zajednica, konfesionalnih zajednica) izrazito je asimetričan.
Ustavni sekularizam zasad nije u potpunosti primenjiv u društvenoj stvarnosti: manifestna ritualna religioznost obavlja afirmativnu ulogu u tom smislu što vrši funkcije koje njene funkcionalne zamene (na primer ideologija socijalističkog samoupravljanja ili ona sa etnoteritorijalnim zahtevima) više ne mogu da obavljaju. Mada natpolovična većina aktivnih birača glasa za izrazito desne, neliberalne, stranke, država Srbija ima liberalni ustav jer je mala i siromašna, podložna uslovljavanju velikih sila i njihovih aglomeracija; ona, međutim, ne može da funkcioniše na čisto liberalnim načelima. Bilo prividna religioznost i/ili etnofiletizam, zasad nažalost moraju da budu zastupljeni u svesti stanovništva i u društvenoj praksi. Državna vlast koju biraju zasad većinom konzervativno opredeljeni birači ne prihvata dosledni konstitucionalni sekularizam, kao što odbija i ustavni patriotizam. Ipak, primorana zajedničkim delovanjem domaćih, međunarodnih, pa i inostranih činilaca da bar donekle uspostavi partnerski odnos sa subjektima građanskog društva, poput sindikata, verskih zajednica i nevladinih organizacija, državna vlast ostavlja određeni prostor za manevar.Smanjivanje verske diskriminacije jeste, kao i borba protiv fašizma, kao i nastojanje da se popravi položaj osoba sa invaliditetom, neprestani proces, a ne stvar trenutne akcije. Realističnost u pristupu neophodna je ukoliko se želi stvarna i održiva promena nabolje. Od svakoga, uključujući tu i vlast, treba neprestano tražiti tek nešto više od onoga što je realno sposoban da pruži. Maksimalizam bi unapred onemogućio stvarnu poželjnu održivu promenu; svaka promena nabolje vodi dostojnijem i uljuđenijem životu u Srbiji.