Da nje nije bilo - ne bi bilo ni ovog blogera.
Dok sam čitao tekst o tome kako se snalazi jedna žena u vrtlogu muškog biznisa,poželeo sam da moja , tih dana očekivana, ćerka bude baš takva. Samo takva, nezavisna, borbena, bez dlake na jeziku. Ta misao me je hrabrila da se suočim sa realnošću u kojoj ću morati da živim kao roditelj ženskog deteta sa svim posledicama koje ta činjenica nosi.
Elem, stižem onako mamuran pred kancelariju i vidim dve mlade devojke kako stoje ispred vrata. Ne treba valjda da pričam kako izgledaju babe od 240 meseci u mini suknjama.Sve to mene nije, što bi kaz’li – taklo. Dok jedna od njih nije progovorila odsečno, sa puno samopouzdanja i bez respekta prema mojim godinama:
-Moja drugarica je došla da se učlani u Vašu stranku!
Odmah sam znao – ovaj drveni advokat će daleko da dogura.
Ostatak te priče nije toliko ni bitan. Muvale su se tu neko vreme, pomagale kad je počela kampanja, upoznavale nas neoženjene i očajne zbog sve bezobraznije omladine sa nekim finim ortakinjama , kuvale kafu ako osoblje koje je bilo zaduženo za to popada s’ nogu…
Kada je svanuo 6. oktobar i kada su preletači počeli da pune prostorije stranke, one su tiho i neprimetno otišle. Nisu htele da se guraju i da traže spomenice. Došle su nove koje su htele da kuvaju kafe, '' ali ako može i neko radno mesto, znate ja sam šetala onomad po mrazu''.
Viđao sam je povremeno, u prolazu.Uvek mi se činilo da radi pogrešne poslove. Reći joj tako nešto bi ličilo na licemerje. Jer ja sam bar malo iskoristio svoju borbu , a to za šta je ona bila sposobna nije ni moglo da se ostvari u takvoj sredini.
Nije ime znenadilo kada sam čuo da je otišla. Nisam znao ni gde je ni šta radi. Samo sam znao da će da uspe.
Zbog nekoliko bizarnih stvari sam se našao na blogu.
Dok sam čitao tekst o tome kako se snalazi jedna žena u vrtlogu muškog biznisa,poželeo sam da moja , tih dana očekivana, ćerka bude baš takva. Samo takva, nezavisna, borbena, bez dlake na jeziku. Ta misao me je hrabrila da se suočim sa realnošću u kojoj ću morati da živim kao roditelj ženskog deteta sa svim posledicama koje ta činjenica nosi. Napisao sam joj to u svojoj prvoj privatnoj poruci. Oduševila se. Nekako smo ukapirali da smo iz istog grada. Pre mene je shvatila ( dobro, to je bar lako ) ko sam ja. Rekla je samo da ne provaljujem da se poznajemo.
Sa strahopoštovanjem sam je pitao za mišljenje u vezi mog prvog teksta.Rekla je da je dobar. Prosledila ga je svojim kolegama , za mene do tada veličinama koji su se odazvali zbog nje i pružili mi podršku. Bio sam srećan kao dete. Zbog sebe ali i zbog svog ubeđenja da ta devojka vredi i da će to da dokaže. Iz bolnice sam joj javio da napiše blog dobrodošlice mojoj Ani.
Nije se pokondirila. Uvek ističe odakle je i ne stidi se svojih drugova.
Znam da je uspela. Samo mogu da pretpostavim koliko je teško uspeti za kratko vreme u tuđoj i možda ponekad negostoljubivoj sredini.
Znam da je srećna. Takvi moraju da budu srećni.
Da nje nije bilo – ne bi bilo ni ovog blogera, na ovom mestu.
Sve najbolje, tetka!
DUPLO
Ω68