gost autor: moj tata :):)
(za jedan nestali svet, sa severoistoka Like)
Krajem 60-tih godina dva vršnjaka iz sela Milan i Mirko razgovaraju u Milanovoj kući. Sede za stolom i vode usporen dijalog u glavnoj prostoriji. U toj sobi koja služi kao dnevni boravak odvija se život ukućana preko celog dana i leti i zimi: kuva se, greje i loži vatra u peći, dolaze, primaju se, sede i razgovaraju posetioci, komšije, seljani i gosti iz daleka.
Mirko, zbog niskog rasta prozvan Mirkić, a sa nadimkom «Oljevac», bio je omalen, živahan a iznad svega vredan čovek. Tih godina već je bio starčić sa odavno premašenih 60 godina, visoko cenjen u selu kako zbog izuzetne vitalnosti tako jednako i zbog svoje skromnosti i poštenja. Kao i većina ljudi niskog rasta, nesvesno se istezao u visinu te se pričinjavalo da se drži kočoperno. Za razliku od ostalih vršnjaka vrlo retko se žalio na bolove, bolesti, umor i sl. Neprestano je bio u pokretu i nešto radio, osim kad bi kratko zastao da s nekim porazgovara. Tako sitan, vitalan, nebesko-plavih očica i jasnog pogleda odudarao je od tipičnog izgleda tamošnjih muških glava kuće. Zbog osame njegove nešto udaljenije kuće od zaselaka, nedostajali bi mu razgovor i kontakti sa ljudima iz sela, pa je stoga radi druženja najčešće stizao u naš, najbliži mu zaselak. Dolazio je bar jednom nedeljno a nekad po potrebi posla ili dogovora i češće. Prilikom dolaska obilazio bi i zasedao zbog priče u najmanje dve-tri kući a neretko bi posetio svih pet kuća zaselka.
Milan «Zorić»(1), naš prvi komšija bio je prava suprotnost svom sitnom sagovorniku Mirku. Krupan i visok, lenjih pokreta, usporen u radu i govoru. Ali stoga promišljen, pronicljiv, mudar i staložen. K tome nešto pismeniji i načitaniji u odnosu na ostale seljane. Uvek je pri ruci imao naočare a u blizini na dohvat ruke su mu bile novine ili knjiga. Neposredno iza Drugog rata, čak je kao pismeniji od ostalih a u nedostatku pravog kadra, bio zadužen za seoskog matičara e da bi kako-tako upisao predratno zaostalu, neupisanu i u ratu rođenu decu u Matične knjige.
Jedini u selu je prilikom ređih odlazaka u opštinsko mesto Korenicu, Bihać ili dalje, stavljao belu košulju i malu, jedva vidljivu kravatu. Nošenje kravate je bilo neuobičajeno za tadašnje prilike. Seljani su se tome ironično podsmehivali, i zlobno komentarisali. Ostali su izlazili «u grad» sa obaveznom belom košuljom čija je snežno bela kragna virila ispod džempera ili do grla zakopčanog kaputa da bi se pokazalo kako su ih žene čiste i oprane «opremile» na put «međ narod».
Kad bi pričao i vodio razgovor, zauzimao je najomiljeniji polusedeći položaj, izvaljen na «sećiji» gotovo poluležeći.
Slušam tako, tog dana pažljivo, njihov razgovor. Dotiču, bez žurbe i polako, razne teme.
Razgovaraju tako kao da mene nema. Nije da me ignorišu nego verovatno obojica razmišljaju u stilu: «šta će, mlad je i ´zelen´ čovek; ne može ni da se meša u ozbiljan razgovor, još neiskusan i bez velike životne škole».
U razgovoru Zorić je glasniji, nametljiviji, agresivniji. Mirko je tiši, tolerantniji, povlači se i sačekuje svoju priliku da se umeša u dijalog sa bučnim Milanom.
U jednom trenutku prostorijom prolazi Milanova žena Mika. Pune joj ruke sudova. Ne osvrćući se mnogo na nas prisutne, usput psuje, galami, gunđa nezadovoljna nečim. Kako je upala u sobu tako naglo i nestaje, ne mareći mnogo što je prekinula razgovor. Mikin upad inicira novi smer razgovora. Na red dolaze muško-ženski odnosi u braku. Prvi se javlja Mirko sa zadovoljstvom konstatujući i gotovo se hvaleći:
«Eto. Moja Ljuba i ja za pedeset godina, kako smo se uzeli, nikad se nismo ni prerječili a kamoli posvađali...»
«Lažeš Mirko!» -upada mu u reč povišenim glasom Zorić, ne mareći za moje prisustvo zbog izgovorene teške reči i nastavlja: «onda je u tom braku neko grdno trpio, a ja mislim, znajući tvoju Ljubu, da si to bio ti» završi svoju gromku tiradu Zorić.
«Nije tako Milane, griješiš» -pomirljivo zaključuje Mirko ne želeći dalje da se brani, kako galamdžija Zorić ne bi «uzeo na zub» njegovu voljenu i iznad svega poštovanu Ljubu.
Za nijansu pomirljivije i nešto tišim tonom, okolišajući Zorić nastavlja:
«Jesi li ti čuo Mirko za onu šaljivu ali istinitu priču o razgovoru dvojice oženjenih, sredovečnih ljudi?» -pita Zorić.
«Mislim da nijesam» odgovara Mirko i pita: «A i šta bi me interesovala? Znajući tebe uvijek imaš nešto spremno za ´sulacanje´!(2)»–ne da se Mirko.
«E, saćeš je čuti. Dobro me slušaj i zapamti» -uporan je Milan Zorić da mu servira priču, i započinje: «Razgovaraju dva oženjena muškarca i uglavnom se najviše dotiču svoje uloge u braku, statusa u kući i odnosa sa ženom. Hvale se uglavnom neuverljivo o svojoj dominaciji u kući i nad ženom. U jednom momentu jedan oženjeni kaže drugom: «Znaš, u mojoj kući je moja riječ uvek posljednja.» «Auuu» čudi se onaj drugi i dodaje zadivljeno: «Blago tebi! A ja kukavac u mojoj kući ne mogu doći do riječi od žene. A kaži mi, Boga ti, koja je to tvoja uvijek poslednja riječ?» «Ta moja riječ je ´razumem!´» odgovara prvi. Takva je otprilike i kod tebe situacija sa tvojom Ljubom».
«Nije baš tako Milane» -brani se Mirko, «nije moja Ljuba tako oštra kako vama izgleda».
«Ne znam Mirko» -nastavlja uporni Zorić «ali meni djeluje kao sablja. Ipak, najbolje ti to znaš. Ti s njom postelju dijeliš i kruv jedeš. Da l´ ti je gorak ili sladak, samo ti znaš».
Tu se završava ovaj deo razgovora i neprijatna tema po Mirka. Nastaje za obojicu poželjna pauza, muklo ćutanje od nekoliko minuta.
Koristeći povoljnu priliku, Mirko uobičajenim usporenim načinom govora otvara novu temu:
«Ostarilo se moj Milane. Rmbačim i radim u ovim godinama a jope se teško živi i jedva sastavlja kraj s krajem....»
«A šta si ti mislio i očekiva´, Mirko» -prekida ga Zorić i nastavlja: «ođe se vazda teško i sa mukom živilo. Nisi valjda čeka´ da ti sa ovom novom državom padaju pečeni pilići sa neba?»
«Nijesam Milane. Nego sam se ´uvao´(3) da će nova država i poredak, bar nas starije nekako pomagati, kao što smo i mi njoj pomagali da se stvori.»
«Pušti ti Mirko vlast i državu. Ona gleda sebe. Briga nju za tebe i za mene.» spušta ga na zemlju Milan i nastavlja: «Gledaj ti jadan ne bio, sebe i svoju Ljubu i ´štimaj´(4) onoga ko tebi pomogne. A za vlast i državu lako ćemo. Edna ode druga dođe, nijedna ne haje puno za tebe i za mene i ostalu sirotinju.»
Teže je razuveriti Ćiću Mirka u sve to, te uporno nastavlja, istim pravcem:
«Znaš Milane, meni se čini da je ova država stabilna. Tu je jaka vojska, poletna omladina a i čvrsta partija, jedinstven narod....»
«Sve će to pući i stropoštati se jednoga dana!» -prekida ga Milan i samouvereno dodaje: «Biće i rata!»
«Kako?» -čudi se Mirko.
«Lako» -kaže Milan
«Ne znam kad ali oće» -nastavlja kao da nije čuo, ni mario za Mirka i njegove argumente.
«Bog s tobom Milane» -ne prestaje da se isčuđava Mirko «kako more da propa´ne ova i ovako jaka država?»
«More, more» -opet samouvereno potvrđuje Milan.
Kao da mu je odnekud dato vizionarsko znanje i čudna moć da vidi ono što drugi ne mogu i sazna ono što drugi ne znaju.
«Kad se toliko iščuđavaš da te pitam ja nešto dobri moj Mirkane!»
«Pitaj!» prostodušno pristaje Mirko.
«Jesi li ti proživio dva rata, I i II svjecki?»
«Jesam» odgovara Mirko «Prvi, veliki, kao dječak, i sad ovaj drugi» -i dodaje: «kao da je bilo juče.»
«Eto» upada Zorić «ti si kao i ja preživio dva rata i to svjecka, Mirko»
Pa onda zanesen ubeđivanjem nastavlja još žustrije obraćajući se zbunjenom Mirku kao da ga nešto optužuje za prošle svetske ratove:
«Ođe, na ovim vukojebinama balkanskim, nijedna generacija nije prošla bar bez jednog rata a neće se ´izmuliti´(5) ni ova njegova» -pritom pokaza rukom na mene te me obojica pogledaše kao da su tek sad prvi put konstatovali i uočili moje već duže prisustvo.
Milan nastavi:
«Eto, ovaj Braco, rodio se u ovom prošlom drugom ratu i kao dijete nije ga ni zapamtio. Dočekaće on i njegovi vrsnici novi rat. Upazi što ti kažem. Morda ti i ja, Mirko, nećemo dočekati taj rat i daj Bože da ga ne doživimo, ali oni oće, sigurno» -neumoljiv je Milan. «Iskreno da ti kažem, Mirko, plaši me ovaj preveliki i dugi mir. Ustvari mi najviše smeta prevelika priča i galama o miru. Svi pričaju o miru čak i oni koji se spremaju za rat. Bojim se da će taj biti još gori i strašniji nego onaj prethodni» -završi Zorić.
Ćića Mirko ga gleda začuđeno, bez reči, bez komentara, kao da ga prvi put vidi u životu, zatečen njegovim rečima.
A Zorić nastavlja: «I sam znaš, moj Mirko da ti je svaki rat, muka, nevolja, jad i patnja. Teško onome ko se u njemu nađe. I poraz i pobjeda u ratu su nevažni. A i nema tu neke velike pobjede niti poraza. Svi tu gube a najviše stradava narod. Znaš li ti Mirko šta je na ove teme govorio mudri Maček, hrvatski političar između dva svjetcka rata?» -pita Zorić.
«Ne znam» -odgovara snebivajući se na ovo pitanje Mirko.
«Naravno da ne znaš, jer nijesi pratio politiku a i nije te za to bilo briga, iako se ta politika obija i meni, tebi, i nama seljacima o leđa i glavu» -prodikuje Zorić.
Mirko skrušeno ćuti kao da je izazvao sve te svetske događaje i krize.
«Lukavi Hrvat, reka´ je otprilike ovako: ´Dok se veliki tučeju, malima je mjesto pod stolom´, i bio je u pravu» potvrđuje Milan i nastavlja: «Dok se velike sile i veliki narodi raskusuravaju mali narodi treba da ćute i čekaju ishod tutnjave među velikima. Nije dobro velikima gurati prst u oko. Pametne vođe i političari malih naroda tako i rade. Čuvaju svoj narod i zemlju. Naši ´mudrijaši´ od vođa uvijek rade suprotno. I ko pita narod koji, najviše stradava?» -završi trijumfalno svoju tiradu Zorić.
Mirkić ne dodaje ništa, samo klima glavom u znak odobravanja umnom rezonovanju načitanog i neumoljivnog Zorića.
U tom momentu me poče glasno dozivati spolja neko od mojih ukućana:
«Oooo Braco! Oooo Braco, dođi brže kući da puštiš blago i napojiš krave.»
Ćićo Mirko još uvek začuđen Milanovim rečima, blago pognute glave ćutao je, verovatno pokušavajući da se u svemu snađe. Zorić je ravnodušno i pomalo trijumfalno bez reči gledao kroz prozor. Uz kratko klimanje glavom i jedva čujno «doviđenja» napustio sam kuću u tišini, pritisnut nevidljivim teretom, razmišljajući o svojevrsnom značaju izrečenih zloslutnih reči. U dobroj meri sam verovao Zorićevoj pameti i njegovom ogromnom životnom iskustvu. U tom momentu u stvarnosti i okruženju, ništa nije ukazivalo na to da će se Milanove crne slutnje i ostvariti.
Stoga sam uskoro vrlo brzo, svojstveno svim mladima potisnuo iz svesti u zaborav razgovor kome sam prisustvovao kao posmatrač ćutke ali i kao pažljivi slušalac.
~
Milan Zorić nije dočekao najnoviji rat koji je kao gotovo sigurnu izvesnost predviđao i najavljivao. Umro je u još mirno vreme dve-tri godine pre 90-tih i sahranjen na seoskom groblju.
~
Mirko Oljevac nije bio te «sreće». Dočekao je živ a ostareo smutne i teške 90-te i treći rat u svom životu. Nakon prinudnog izbeglištva skrasio se kod sinovca u Osijeku, pa tokom najžešćeg rata obojica kod rođaka u zapadnoj Bačkoj, pa opet pred kraj rata u Osijeku. Ćića Mirko nije nikad u životu nosio pušku niti služio vojsku. Uvek na usluzi i od pomoći drugima i bližnjima. Uspeo sam da ga kontaktiram dok je bio u izbeglištvu u Bačkom Brestovcu, selu nedaleko od Sombora:
«E moj Braco, evo vidiš đe sam, mora´ sam da pobegnem sa Čedom iz Osijeka. I mene ovako stara proglasili za četnika» progovorio je smireni ali rezignirani glas devedesetogodišnjaka sa druge strane slušalice.
Umro je, neposredno po završetku rata. Sahranjen je negde u okolini Osijeka, daleko od svog sela, daleko od seoskog groblja i od svoje Ljube koja u njemu počiva, daleko od svojih bližnjih živih ili mrtvih svejedno, daleko od svog Vrška, Gajića, bukove šume i lesaka, Oljevčove Drage, Bajera, hladnog senovitog i kristalno bistrog izvora Dokturovca i daleko od svega što ga je okruživalo celog života.
÷
Beleške na margini
(1) Zorić = nadimak nasleđen od muških predaka. Pričalo se da je Milanov deda ili pradeda bio ranoranilac, i da su tog pretka zbog ustajanja u ranu zoru prozvali «Zorić» te su tako i muški potomci dobijali naziv Zorić.
(2) sulacanje = zbijanje šale
(3) uvao = nadao
(4) štimaj = poštuj
(5) izmuliti =izvući