(Preneto sa mog bloga "Sluh Za Duh" )
Ovaj tekst je podstaknut od strane Prespavane koja je na svom blogu napisala „Prednost trudnicama: da ili ne!"
Prednost trudnicama - da! Valjda bi trebalo da kažem i zašto, mada je to besmisleno kao kada bi me neko pitao zašto voliš svoju porodicu. Umesto da nabrajam razloge zašto mislim da trudnicama treba dati prednost, ispričaću šta se zbilo u jednoj zdravstvenoj ustanovi u mom gradu.
Blagodareći tadašnjoj odluci MInistarstva, (ili nečemu sličnom - nisam stručan, pa da se ne frljam), bejasmo raspoerđeni zdravstvenoj ustanovi prema teritoriji kojoj pripadamo. I nema izbora. To što smo kasnije probravši lekara mogli da se preselimo u drugu, za ovu priču nije bitno. Kao ni to da sam se ja preselio prvom prilikom.
Priča
Predložio bih Ministarstvu koje se brine o lečenju naroda da obrati pažnju na unutrašnji izgled svojih ustanova, jer nekako verujem da lečenje treba da započne još dok čekamo na red za pregled. Da čekaonica ne izgleda deprimirajuće, sivo, beživotno, odvratno, kao što je slučaj sa zdravstvenom ustanovom o kojoj pričam. Zdrav da se razboli, rekli bi naši stari, ali to je tek opis mesta radnje. Ovo bi možda moglo da bude poslednje što ću reći u prilog svih „nakrivo nasađenih“ koji čekaju u redu.
Na red se stiže po oprobanom receptu: knjižicu predate ujutro, pa dođete petnaest minuta pre početka smene, i odmah ste ispred onoga ko je došao pet minuta pre vas. Ima i starica i staraca koji sve vreme sede i čekaju. Kad pomislim na šta se troši starost, dođe mi na pamet onaj stih „Crvene jabuke“:: „volio bih umrijet prije nego ostarim“.
No moje razumevanje za njih ima određene granice.
Sedim tako i čekam na red, kad ulazi trudnica. Bilo je u čekaonici i onih koji bi mogli da mi budu roditelji, ali i onih koji bi mi bili baba i deda. Trudnice su, što je i preporučljivo, mlađe od mene.
„Ja se izvinjavam, mogu li?“, reče lako dodirujući svoj stomak i ujedno nehajno prateći pogled svojom rukom. Ko da ne pusti trudnicu, ako ova pita (ma, i da ne pita)? E, međutim, predstava počinje kada je žena ušla, pa više nije mogla da čuje:
„Ih, pa mogla sam i ja da budem u drugom stanju, ko joj je kriv?“
Kriv?! Nemam lepo vaspitani komentar. Šta je sve ta stara gospođa mogla, to pomalo znamo mi koji smo slušali, ali mnogo više ona sama. Ne, nije mogla da bude u drugom stanju (mada je to potpuno nebitno), ali još teže bi mogla da bude lepo vaspitana. Narodna poslovica kaže da se pod starost neke stvari ne uče (ne bih sada da citiaram tu poslovicu - tužiće me neko udruženje). U te stvari spada i lepo vaspitanje, osećaj solidarnosti. Pa ako sad ne može da bude majka, možda je nekad bila. Ili ona ili neko njen. Ma, ne postoji ta čekaonica koja bi me naterala da budem takav baksuz. Pre nekoliko decenija kada bih rekao nešto slično („ne bih mogao da budem takav baksuz“), govorili bi mi: „E, dete, još si ti mlad“ (verovatno ne znam još šta sve čoveka može da istera iz takta?). Dete jesam svojim roditeljima dok su živi, a mlad, bogami, više ni za njih nisam (mislim, nisam baš u „prvoj mladosti“, što bi rekle stare dame).
„Vreme je za...“ „treba da se čisti, treba da se čisti, treba da se čisti...“
Ako slučajno neko iz Javnog servisa osluškuje „vox populi“ da bi video kako se primila emisija „Vreme je za bebe“, preporučujem izveštaj: „Mission failed“.
Možda će ova gospođa koja ne trpi trudnicu koja ulazi preko reda, jedva dočekati da gleda na TV-u emisiju koja poziva da se rađaju bebe, da je vreme za bebe, zaboga izumiremo, natalitet je skoro pa negativan. Neke teme su opšte za zapodevanje razgovora koji prekraćuje vreme (vreme, kurs evra, „bela kuga“,... ). I možda će baš ona potvrdno klimati glavom kada čuje da Srbiji preti izumiranje.
Jeste, verovatno. Iz milion razloga je natalitet skoro pa negativan. I baš zato bi trebalo da poštujemo te žene koje nose novi život, koje nose sreću. Sreću sebi i svojoj porodici najpre, ali i ovim džangrizavcima, jer eto, rađaju se bebe; ovo treba da je i njihova zemlja dok su još u stomaku; jer to kad se kaže Srbija ja ne mislim više na slavnu istoriju nego što mislim na dečicu koja treba da budu budućnost, dečicu koja su život Srbije, decu koja će biti najjači dokaz da Srbija živi, a ne da stari, izumire... Minimum koji svako od nas može da uradi je da na svaki način ukažemo pažnju trudnicama. Zaista mi nije namera da skrenem priču na to zašto mi se emisja "Vreme je za bebe" čini "out of time" kao emisija (najblaže rečeno); meni makar ne treba emisija da bih znao da ove zemlje nema bez dece.
No, pošto Javni servis već misli da ima snagu da širi i usađuje ideje (u našem slučaju da se rađa više beba), imam predlog za njihove urednike:
Skrenite pogled gledaocima na ovakve stvari, da su žene majke i u trudnoći, a ne samo kad rode decu, da recimo kao što prikazuju radost kad se mnogočlanoj porodici rodi dete, prikažu, pokažu ili makar onako školski uče svoje gledalaštvo kako se prema trudnicama odnosi.
Možda će sledeći put nekoga ko je kao stara gospođa iz ove priče, biti sramota. Sramota je dobar prvi korak ka stvaranju čoveka u ljudima