Gost bloga: Mayo1
Ovo pišem iz pozicije čovjeka koji je malo više od pola života živio u SFRJ, a ostatak u današnjoj Republici Hrvatskoj. Grad je isti: Osijek. Odmah da kažem da, kao Hrvat, nisam bio niti progonjen niti ugrožen i da mi je Titova Jugoslavija bila sasvim OK mjesto za život. Nisam nikada sanjao tisućgodišnji san, kao ni moji prijatelji, poznanici, školski drugovi i kasnije poslovni kolege i poslovni partneri. Bio sam zauzet - [dobrim] životom.
Državu ne smatram vrhunskim i konačnim ciljem i smislom života. Za mene je Država servis i okvir koji treba olakšati meni (građaninu) pristojan, siguran i sadržajan život. I ako je Država u tome uspješna, nazivam je domovinom i ako treba borim se za nju.
Tamo negdje do 1988. SFRJ je još bila moja domovina. A onda to više nije bila zemlja u kojoj želim živjeti. Razlozi su manje-više poznati i priču oko toga ostavljam za neku drugu priliku.
Danas živim u Republici Hrvatskoj.
Da li je to zemlja koja zaslužuje naziv domovina?
I da li je tako mogu (žele) zvati svi njeni stanovnici?
Općenito gledajući, za veliku većinu Hrvata odgovor je bez sumnje – da. Ja bih rekao da tu postoji jedan dvostruki pogled: ponosni su na samu Državu, ali kada je riječ o državi kao servisu mislim da je nivo zadovoljstva opasno nizak. Hrvati su ponosni na Domovinski rat – od obrane same države 1991. i gubitka trećine državne teritorije i velikog broja (ugl. hrvatskih) izbjeglica do operacija Bljesak i Oluja 1995. i mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje i povratka istih izbjeglica kućama. Tako su svi vojni i politički ciljevi u potpunosti ostvareni. Ulazak u NATO je gotova stvar, a i EU nije više tako daleko.
Da li i [hrvatski] Srbi osjećaju Hrvatsku kao svoju domovinu?
Bojim se da ne. Kako ni Hrvati nisu zadovoljni Državom kao servisom, mislim da Srbi imaju još manje razloga za to. A teško da osjećaju ponos što su državljani Hrvatske.
Srbi su 1991.- 95. doživjeli potpuno drugačije. Nisu željeli Hrvatsku kao neovisnu državu i to su aktivno pokušali spriječiti. Treba reći da su tom prilikom i bili prilično iskorišteni od strane Beograda i Miloševićevih ideja i potreba na unutarpolitičkoj sceni Srbije. Postavili su si drugačije političke i vojne ciljeve i 1995. doživjeli potpuni krah svojih ideja. A to je značilo veliki val novih, ovog puta srpskih, izbjeglica.
Ovdje je i prvi veliki hrvatsko – srpski problem. Hrvati gledaju na [hrvatske] Srbe kao na izdajnike koji su pomogli Miloševiću u pokušaju pretvaranja Jugoslavije u Srboslaviju, dok Srbi smatraju Hrvate secesionistima i razbijačima Jugoslavije. Tako na jednoj strani postoje oni koji su u potpunosti ostvarili svoje ciljeve i na drugoj oni koji su doživjeli potpuni poraz. Uz obostrano veliku osjetljivost na žrtve koje su se pritom dogodile. I kao što dolikuje na ovim prostorima: imamo vae victis uz ponekad degutantni trijumfalizam pobjednika.
Kako pomiriti te dvije strane? Hrvate uvjeriti da Srbi mogu i žele biti lojalni građani, a Srbe da su doista željeni kao ravnopravni građani Hrvatske. Uz prihvaćanje stvarnosti da postoje žrtve na obje strane i njihovo poštovanje i uvažavanje. Logičan i najjednostavniji put je utvrđivanje činjenica, kažnjavanje zločina i zločinaca i nastavak života po demokratskim pravilima i dobrim običajima. E, tu nastaju problemi.
Očita je razlika u tumačenju događaja, prvenstveno o Bljesku i Oluji. Za jedne je to isključivo oslobodilačka akcija, dok je za druge etničko čišćenje. Zapravo je i sama definicija zločina sporna. Kada naš skrati za glavu vašeg to je zločin koji se tolerira. Pa imamo situaciju da čovjeka (npr Norac) osudi hrvatski sud za počinjeni ratni zločin, a on se slavi kao narodni heroj. To baš i nije nešto što će Srbe uvjeriti da im je Hrvatska domovina. Kao ni ikonografija Thompsonovih koncerata, koketiranje s ustaštvom i toleriranje neprihvatljivih istupa, što opet s druge strane Srbima daje štofa da stavljaju znak jednakosti između endehazije i RH. Hrvati zamjeraju Srbima da idu po mišljenje u Beograd ili po novijem u Banja Luku i time pokazuju što misle o svojoj državi i da ne prestaju sanjati Veliku Srbiju. I opet novi krug optužbi i protivoptužbi.
Gdje je rješenje?
Prvo, u vremenu. Mora proći određeno vrijeme i odmak od događaja da se hladne glave može razmišljati. Uz odlazak ljudi koji su odgovorni za loše stvari.
Drugo, prebacivanje fokusa sa nacionalno-povijesne tematike na teren ekonomije i općenito na poboljšanje kvalitete života. Zvuči kao floskula, ali približavanje EU i prihvaćanje pravila igre demokratske države poboljšat će državu kao servis svim njenim građanima.
Najvažnija stvar moraju postati pitanja: kako živim, kako se školujem, kakvu imam zdravstvenu zaštitu, da li mi zaposlenje i sutra mirovina osiguravaju pristojan i dostojanstven život…
Ova pitanja žuljaju bez obzira na nacionalnost i to je prostor za zajednički rad i njihovo zajedničko rješavanje.
Tu je najveća odgovornost na vladi RH. Da li su sposobni da rješavaju egzistencijalne probleme ili će u nedostatku rješenja baciti kost u vidu nacionalne mitologije. Obzirom da Sanadera prilično napadaju iz šuškovih klupa da izdaje Hrvatsku, rekao bih da je na dobrom putu.
Rat je bio težak, prljav i krvav.
Na milijune ljudi je ostavio više ili manje tragova. Milijun različitih sudbina, proživljenih događaja, različitih osjećaja, različitih percepcija tih događaja. Bojim se da nikada nećemo biti ni približno suglasni oko uzroka rata, krivaca i tumačenja samih događaja.
Danas je 2008. godina. Danas su na svim stranama rođena djeca koja nemaju pojma o ratu i užasima i ne treba ih hraniti povijesnim nepravdama i ostavljati im u amanet da ih jednom isprave. To samo vodi u novu nesreću.
Na kraju želim naglasiti da nisam ulazio u detalje ni u kvalifikacije nekakve krivnje, nego sam nabrojio neke činjenice. Jasno, onako kako ih ja vidim. Svoje mišljenje ionako ima svaki čovjek za sebe.
Samo postojanje ovog B92 Bloga i mišljenja većine ljudi koji pišu i komentiraju je nešto što daje nadu.
Nadu da možemo živjeti i kao sugrađani u RH i kao dobre i korektne države - susjedi.