Franche-Comté
jedna od najmanjih provincija u Francuskoj (po teritoriji malo veća od Crne Gore), južno od Elzasa uz samu granicu sa Švajcarskom, skrivena od masovnog turizma (za 2 dana uočila sam samo nekolicinu vozila sa ne-francuskim registracijama), obiluje ali bukvalno, na svakom koraku prirodnim lepotama: crnogoričnim šumama, vodopadima, i livadama na kojima pase čuvena rasa krave Montbéliard.
Arbois, rodno mesto Lui Pastera pronalazača vakcine protiv besnila i antraksa (a proces uništavanja bakterija visokom temperaturom po njemu nazvan pasterizacija), takodje je i prestonica «vin jaune» ili žutog desertnog vina. Na otprilike svakih 30-tak kilometara nailazite na «fromagerie» u kojoj možete prisustvovati procesu dobijanja izvrsnog «Comté» sira.
Od vodopada Cascades Hérisson zastaje dah, a kad u kadar uskoči i par neustrašivih planinara koji okačeni o zaštitnu ogradu ne-impresivnom kukom nestaju jedan po jedan u ponoru dubokom 65 metara, avantura je upotpunjena.
U idiličnom selcu okovanim strmim liticama Baume-les-Messieurs zašli smo u pećinu staru 30 miliona godina i prošli kroz galeriju slepih miševa (njih navodno oko 1500), akustičnu galeriju u kojoj Mozartova «Mala noćna muzika» zvuči bolje nego u bilo kojoj katedrali Evrope, i na hiljade stalagmita i stalaktita (obnovila gradivo iz Postojine: stalaktiti vise kao T, a stalagmiti stoje kao M). Nema čovečijih ribica, ali ima račića, beličasto prozirnih sa velikim antenama jer su tokom hiljada godina evolucije izgubili oči i sposobnost sinteze pigmenta (i sad neko nek se požali, mogli ste biti rodjeni kao bledunjavi račić bez očiju u ledenoj mračnoj pećini!) U glavnom gradu regije Besançon rodjen je i veliki Viktor Igo. Još desetine predloženih atrakcija, jezera i izvorišta reka istočnije i dublje u Jura masivu na samoj granici sa Švajcarskom, kao ni selo Ornan, rodno mesto slikara realizma Gustava Courbet-a, nismo stigli da obidjemo, ali nek ostane nešto i za drugi put.
Diznilend (Pariz)
Protivnički udarac prethodnom iskustvu prirodnih lepota, ne-masovnog turizma i zdrave hrane zadao nam je Diznilend. Istina, dete je uživalo u mahanju svojim junacima kaptanu Kuki i Petru Panu (za bliže upoznavanje trebalo je nasilno razgrnuti masu). Atmosfera je bila u stilu: žuri, žuri da stigneš na kraj reda da bi čekao sat vremena na vožnju od 2 minuta. Za 2 vekne sa viršlom (hot-doga), 1 malu kolu, i 1 malu vodu platili smo 16 evra. Mamipare u obliku balona, igrački, odeće, slatkiša na svakom koraku. Glava i novčanik izdržali, ali jedva. Ako vam dete ne upozna komercijalni Diznilend, neće mnogo propustiti -najbolji Dizni je onaj ispričan pred spavanje, sa par štampanih stranica uz malo mašte i puno ljubavi. Hristos Vaskrese!