To se (uvek) dešava negde drugde. Ili nekom drugom. Svejedno. Zbog čega ja da se mešam – čim ga toliko mrze mora da je (nešto) kriv. Ako nije kriv nema razloga da se brine. Mislim, vidim ja da ženu/čoveka konstantno maltretiraju bez ikakvog razloga... ali šta sad ja tu mogu: a) imam decu, b) blizu sam penzije, c) ne bih da sebi komplikujem život, d) šta sad ima ja tu da se mešam – mislim toliko nas ovde ima: zašto ne reaguju drugi!?
Navedeni sindom poslušnih crva, i još ponešto, učinili su da naša zemlja postane jedan od svetskih rekordera po učestalosti pojave koja se identifikuje (u našem javnom životu sve prisutnijim) terminom mobbinga! Ili, jednostavnije rečeno, krivičnim delom zlostavljanja, šikaniranja, napastvovanja, pretnji ili (bilo fizičkih ili psihičkih) maltretiranja na radnom mestu.
Stvar je utoliko ozbiljnija ima li se u vidu to da je, prema nedavnom obznanjenih statističkim podacima ova pojava najraširenija u: organima državne uprave (ministarstva, sekretarijati), školstvu, zdravstvu te kulturi i obrazovanju. Dakle – upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale da predstavljaju društvenu preventivu ovakvim pojavama.
Ko su moberi!? Kako oni izgledaju – to jest kako ih prepoznati?
Kako sam svojevremeno i najavio ovom pojavom imam nameru da se bavim studizonije i u više nastavaka, za početak u nastojanju da pokušamo zajednom da dođemo do psihičkog (ili psihopatološkog, svejedno) profila ovih zlotvora XXI veka, podsećam na svoj inicijalni tekst na ovu temu:
Dakle, inicijatori mobinga najčešće su direktori ovdašnjih (većinom društvenih) preduzeća, firmi ili (javnih) ustanova – one bahate siledžije koje misle da im je apsolutno sve dopušteno. Nepružanjem nikakvog otpora ovoj pojavi, sa-učesnici mobinga jesu i svi oni koji se solidarišu sa njom. To jest, voljno ili nevoljno (uglavnom iz interesa ili pak želje da se dodvore mobberu) učestvuju u sprovođenju mobinga.
Šta su uzroci pojave mobinga!?
To jest, šta je to što posebno iritira ove urbane hommo-sapiense našeg vremena?
Odgovor je: bilo šta!
Ponekad, verovali ili ne, čak i: apsolutno ništa!
Kako u ovoj zemlji za direktore javnih preduzeća ne postoji apsolutno nikakva obaveza prolaženja čak ni ninimalne edukacije u veštinama upravljanja i(li) pozitivnog liderstva - da ne spominjemo obaveznu proveru njihovih psiho-fizičkih predispozicija za obavljanje ovako odgovornih poslova, tako kod tipova sklonih ovakvom ponašanju u njihovom rukovođenju bilo čime: velikom fabrikom, zavodom za kulturu ili, recimo, domom zdravlja, primaran, dominantan a često i jedini “princip” vladanja i ponašanja postaje njihov gotovo životinjski instinkt samoodržanja.
Taj životinjski strah kojim vremenom bivaju sve više i sve opasnije opsednuti kod njih rađa agresivno ponašanje koje APSOLUTNO SVAKU, često najkonstruktivniju i najdobronamerniju pritužbu ili savet shvataju kao udar na njih i njihove pozicije i privilegije lično! Kažem upravo na ovaj način pošto pozicije i privilegije kod ovih ljudi nisu prateće manifestacije već upravo suštinske karakteristike i njihove određujuće osobine.
E sad, pošto u Evropskoj uniji postoji pozitivno zakonodavstvo koje ovakve oblike teških kršenja najosnovnijih ljudskih prava sankcionišu time što se žrtvama mobbinga (naravnom onim koje uspeju da dokažu postojanje istog) isplaćuju materijalne odštete u iznosu od 30.000 do 100.000 Eura. Kod nas, zakonska regulativa za sankcionisanje ovog light fašizma još uvek nije do kraja definisana.
Naravno, razlozi su prilično jasni : svesni masovnosti ovakve pojave ovdašnji vlastodršci još uvek svesno odugovlače sa donošenjem jasne zakonske regulative koja bi regulisala i ovu oblast. Uteha žrtvama jeste ta da bez donošenja antimobbing zakona Srbija u EU srećom neće moći ni da priviri!
U tom kontekstu biće sasvim simpat(omat)ično kada se to jednog dana i dogodi – posmatrati hipotetičku situaciju kada, recimo, 3.000.000 radnika zatraži finansijsku satisfakciju za dugogodišnje trpljenje najrazličitijih šikaniranja od strane svojih pretpostavljenih.
Do tog dana, koji nije daleko, ostaje obaveza demokratski zrele javnosti da permanentno upozorava na ovu pojavu, jer, kao što reče književnica, lezbejka, crnkinja i feministkinja Odri Lord: Tvoje ćutanje te neće zaštiti?
Žrtva mobbinga u Srbiji današnjice može postati bukvalno svako - počev od onih najpoznatijih (poput, recimo, Zorana Đinđića), pa sve do običnih, uglavnom anonimnih ljudi na koje iz najrazličitijih ličnih interesa, precizno navođena, kidiše razularena gomila...
U sledećem nastavku: Ko su žrtve mobbinga u Srbiji i na koje sve načine se mobbing sprovodi