U sarajevskom Oslobodjenju objavio sam poduzi tekst o Ganicu, bosnjackim gotovo uniformnim reakcijama, srbijanskoj (ne)osnovanosti zahtjeva, britanskim mogucnostima postupanja i pokusao otvoriti neke teme s kojima drustvo, prvenstveno ono u Sarajevo treba da se suoci. Ovdje namjeravam predstaviti izvode iz tog teksta i pocinjem s pogledom na srbijanski zahtjev za izrucenje Ganica.
Iznenadjujuce nezapazeno je prosla promjena srbijanske karakterizacije rata u Bosni i Hercegovini. Bosnjacka javnost upinjala se posljednjih petnaestak godina da dokaze agresiju istocnog susjeda tokom prve polovine devedesetih i kada se po prvi put iz zvanicnih srbijanskih institucija pravno internacionalizira protekli rat, bosnjacka javnost zauzeta je sudbinom jednog pojedinca i potpuno ignorise ovu vaznu cinjenicu. Da li je vaznija individua, makar i bivsi clan predsjednistva, ili bi za buducnost znacajnije bilo da se uspostave istine o najvecoj savremenoj tragediji ove drzave.Istorijska je ironija da ukoliko Srbija uspije u svojoj nakani da joj se isporuci nekadasnji clan predsjednistva u Sarajevu, morace taj uspjeh platiti prihvatanjem internacionalnog karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Nije ovdje rijec o pijacnoj nagodbi vec posljedici optuzbe protiv Ejupa Ganica koja je zasnovana na navodnim krivicnim djelima "urote za ubistvo s drugim navedenim osobama i kršenja Ženevske konvencije, prvenstveno zbog ubistva ranjenih vojnika". Cetiri Zenevske konvencije predstavljaju osnovu medjunarodnog humanitarnog prava i na njima pociva zastita ucesnika u medjunarodnim sukobima. Od njihovog usaglasavanja 1949. godine promijenjen je nacin ratovanja i sukobi sve cesce imaju drugacije oblike, civilno stanovnistvo sve vise je izlozeno direktnim posljedicama ratnih dejstava dok je vecina sukoba sadrzana unutar granica jedne zemlje bez obzira da li je u rat ukljucena jos neka drzava. Stoga su dva Dodatna protokola Zenevskih konvencija usvojena 1977. godine cime je donekle prosirena obaveza zastite ucesnika u ratnim sukobima.
Dok se Prvim dodatnim protokolom uvode dodatna pravila za sto vecu zastitu civila prilikom medjunarodnih sukoba, Drugi dodatni protokol Zenevskih konvencija se bavi istom vrstom zastite ali u nekim internim sukobima. Srbija bi mogla pokusati inzistirati na ovom dijelu protokola ali posto su prilicno precizno ustanovljeni uslovi kada interni sukob moze potpasti pod slovo zenevskih konvencija s ukljucujucim im protokolima, jedina realna opcija im je na inzistiranju medjunarodnog karaktera rata u Bosni i Hercegovini.
Naime, u slucaju internog sukoba, gradjanskog rata dakle, tokom kojih je pobunjenicka grupa dostigla organizacioni nivo te kontrolise teritoriju na kojoj moze uspostavljati i provoditi pravila iz ovog protokola na ocekivani nacin, ova medjunarodno prihvacena pravila postaju vazecim i obavezujucim.
Drugog maja 1992. godine Republika Srpska nije postojala. Sluzbeno je priznata kao dio Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra1995. godine. Zbog ispravnog tumacenja Drugog dodatnog protokola Zenevskih konvencija potrebno je ispitati stanje na teritorijama pod kontrolom bosanskohercegovackih Srba tokom rata jer ukoliko su organizacijski dostigli nivo da su mogli kontrolisati teritorije i uspostaviti pravila iz ovih konvencija s ocekivanjem da se postuju, onda bi rat u BiH mogao biti oznacen kao unutrasnji sukob.
Za datum zvanicnog ustanovljenja vojske bosanskohercegovackih Srba vodi se 12. maj 1992. godine sto znaci da desetak dana ranije ni u kom slucaju niti zenevske konvencije niti dodatni protokoli nisu mogli vaziti u Bosni i Hercegovini osim ukoliko taj sukob nije imao medjunarodni karakter sto Srbija sve vrijeme porice. Stoga Beograd zahtjevom za ekstradiciju Ganica pod ovim optuzbama de facto priznaje medjunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini sto, s obzirom da su borbe vodjene iskljucivo na teritoriji BiH, konsekventno znaci da se sudski organi Srbije, kao i vlada cije ministartvo pravde je u potpunosti ukljuceno u cijeli proces, slazu sa sarajevskim inzistiranjem da je Srbija izvrsila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je cijena za Srbiju njenog zahtjeva u slucaju Ganic.