Oduvek smo bili na suprotnim stranama. Voleo bih da tako i ostane. Prema meni uvek je bila sumnjičava, krajnje nepoverljiva, ponekad otvoreno neprijateljska ─ ja sam, koliko sam mogao, pokušavao da budem ravnodušan. Sve u svemu znamo se još od detinjstva, nikad se nismo sasvim lepo slagali i oboje smo u tome prilično uživali. Što se mene tiče, trajno nas je udaljila njena neverovatna doza nemilosrdne grubosti, isključivosti, sklonosti ka iživljavanju nad neistomišljenicima, brojčano slabijima, podređenima,..., tek, svima onima prema kojima sam ─ zbog takvog njenog odnosa ─ osećao naklonost i slabost. Zbog nje i njene drskosti često sam bio na pogrešnim stranama. Tek, bilo mi je bitno da distanca između nas ostane jasno vidljiva.
Naizgled ženskog roda, u svojoj suštini ona je prilično aseksualna ─ interesuje je isključivo i jedino moć! Kada mislim o našem odnosu, najčešće, setim se Danila Kiša i njegovog Časa anatomije: To nije stoga što gospoda od fermana i ukaza ne razumeju to što ja govorim i pišem, nego su ti nesporazumi drugačije prirode: ja sa tom gospodom ne govorim zaista istim jezikom na jednom drugom planu: intelektualnom i moralnom, i ja toj gospodi ne dajem za pravo da mi određuju norme, ni jezičke, ni književne, ni moralne. Mi zaista ne govorimo istim jezikom!
Što bi rekao jedan od reprezentativnijih predstavnika iste: Ja stvarno ne znam zašto se vi (manjina, prim. N.M.) stalno nešto bunite – kada možemo lepo da se dogovorimo. Dođite sa nama, biće vam lepo! Kad ovo pišem, naravno, ne mislim isključivo na tzv. numeričku većinu o kojoj čitamo kod Aleksisa de Tokvila.
Vladavina osrednjosti, tiranija većine, tiranija javnog mnjenja,... i ostali termini koji se uobičajeno koriste kada se o njoj govori, bar što se mene tiče, ne dopiru suštinski do njene prave prirode. One skrivene, koju možete iskusiti isključivo kroz sasvim ličan, dugogodišnji odnos. Nije tu, naravno, reč isključivo o grupama na raznim vlastima ─ ili pak njenim: podržavaocima, sledbenicima, podanicima i tako to... Kad bi bilo tako stvar bi bila laka i prilično rešiva.
Politička teorija, recimo, kaže da se takve stvari rešavaju permanentnim (emancipatorskim) radom na prevođenju iste na vlastitu stranu. E vidite, tu smo već možda već sasvim blizu “problema“ ─ tačnije suštine našeg (njenog i mog) odnosa o kojem bih da pišem. Naš odnos, međutim, nije teorijski samerljiv - njegova suština sasvim je drugačije prirode.
Ta suština je upravo u našoj distanci koju bih da i ubuduće brižljivo negujemo. Ja jednostavno ne želim da budemo na istoj strani. Ona, recimo bi, i to vrlo rado: lascivna je, ponekad čak i krajnje simpatična u toj grčevitoj želji da me nekako pridobije. Da kaže onu čuvenu rečenicu: i on je sa mnom! Da bi to ostvarila spremna je na sve ─ to jest spremna je da se, makar privremeno i makar deklarativno, odrekne svega.
Kada bi bili zajedno to više ne bi bilo mi. Ili makar ja više ne bih bio ja. I nije tu reč isključivo o pravu na drugačije mišljenje ─ ne biti sa njom znači, prevashodno, zadržati za sebe ono ekskluzivno pravo na jezik koji nikada neće biti sasvim pripitomljen. Jezik (glas) koji ne može ničim da se kupi.
A Miljković kaže:
Pustite me da koračam prema sebi kao prema svome cilju...