Pre par dana nas je AlexDunja u svom blogu "što da ne? jedan po jedan, počev od najgoreg" upoznala sa inicijativom sajta Istinomer, da se Facebook peticijom zatraži da Milutin Mrkonjić ne bude član nove vlade, kao političar čije su se izjave i obećanja pokazali najnepouzdanijim, na bazi statističke analize koju su saradnici Istinomera uradili. To je svakako jedan način za primenu statistike.
Ono o čemu aktivisti Istinomera možda nisu razmišljali je: kako je korelisano, da kažem grubim rečima, laganje političara - sa njihovim ukupnim efektom na dobrobit zajednice u kojoj obavljaju javnu funkciju? Da li bi "lustracija" 10% najlažljivijih političara bila dobra stvar, loša stvar - ili ne bi imala nikakvog efekta?
Na mom prethodnom blogu i takođe Snežaninom tekućem blogu "Rupa u zidu" razgovarali smo o obrazovanju dece i raznim metodikama ili ličnim pristupima profesora i njihovom uticaju na decu - gde je moguće, kao u Nikolinom primeru, da nešto što je učinjeno iz najbolje namere, sa ciljem da motiviše jednog đaka, na duži rok demotiviše četvoro drugih. Taj "put do pakla popločan najboljim namerama" je nešto od čega ni državna uprava nije imuna.
Kad je reč o raznim odlukama državnih organa i merama (policies) koje se uvode u primenu - a i generalno o odnosu iskazanih namera političara i podrške koju bi trebalo da dobiju za to, Mark Henderson, britanski novinar i popularizator nauke (bivši urednik Tajmsovog dodatka "Eureka" i dobitnik više britanskih i evropskih nagrada za novinarstvo o nauci), kaže da u stvari ne bi trebalo da nam bude toliko važno šta političari misle, nego kako misle - izražavajući time uverenje da političari, osim što baziraju svoje odluke na svojim uverenjima, ideologiji, proklamovanim ciljevima i manje ili više transparentnim interesima koje zastupaju, moraju u obzir uzimati raspoložive činjenice, znanje i informacije prikupljene u procesu primene odluka koje donesu - kako ne bi forsirali odluke koje očigledno donose više štete nego koristi.
Mark je svoje ideje objasnio u knjizi "Manifest gikova" ("The Geek Manifesto - Why Science Matters"), simpatično samo-ironičnom referencom na Komunistički manifest (link je za one rođene prekasno da ga izučavaju u školi :-) ), za koju je u poslednjih mesec dana, akcijom sprovedenom na sajtu PledgeBank, obezbeđeno da se dostavi svakom od 650 poslanika britanskog parlamenta. U knjizi se jako lepo obrađuje odnos političkog i na činjenicama zasnovanog u donošenju državnih mera - i obrađuje, na primer, gde treba da nagrađujemo podrškom i poverenjem političare zato što menjaju mišljenje - kada se to dešava zbog u informacija koje su u međuvremenu postale poznate - i da ih ne kažnjavamo za odluke koje su se završile loše iz razloga koji jednostavno nisu mogli da se predvide - tj. da ih nagrađujemo poverenjem kada dokazuju kako misle, a ne šta misle (tj. šta su obećali).
Juče je Mark na tviteru objavio da je na svom blogu postavio još jedan deo pomenute knjige, koji se tiče upotrebe kontrolisanih randomizovanih eksperimenata/pilota (Randomised Controlled Trials - RCT) u obrazovanju. Jedan od linkova iz tog bloga je ono što me je navelo da napišem ovaj blog.
Link koji je predmet ovog bloga (sa malo dužim uvodom) pokazuje na izveštaj jednog savetodavnog tela britanske vlade (Behavioural insight team of the Cabinet Office), u kome se državni organi savetuju da upotrebljavaju RCT metodu kao način za povećanje efikasnosti u izboru, primeni i proceni efekata mera državnih organa. Uz niz sjajnih primera u kojima je pokazano kako je RCT metoda pokazala neefikasnost, štetnost ili čak smrtonosnost (u nekim zdravstvenim primenama, kao što je bilo davanje steroida pacijentima sa povredama glave) mera koje su bile u upotrebi ili su planirane za upotrebu "na bazi razumnih očekivanja".
RCT metoda je inače trenutno u širokoj upotrebi upravo u medicini, kao najpouzdaniji način za testiranje novih medicinskih tretmana ili lekova. Nešto o tome, na srpskom jeziku, možete videti u setu slajdova "Naučni metod i vrste naučnog istraživanja" autorke Gordane Kocić, koji sam izguglao pokušavajući da nađem smislene prevode termina sa engleskog.
Preporuka savetnika britanske vlade "Test, Learn, Adapt: Developing Public Policy with Randomised Controlled Trials" je možda ono što bi, po ugledu na aktiviste Manifesta Gikova, trebalo da dođe na sto novog premijera i ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu Srbije u vladi u formiranju - kao i odgovarajućih državnih funkcionera sa nivoa pokrajina i lokalnih samouprava. Baš zbog toga što nema para - i baš zbog toga što se od naprednih država ne mogu prepisati rešenja, nego moramo doći do onih za koje smo sigurni da kod nas, u našoj sredini, sa našim mentalitetom, specifičnim uslovima i društvenom strukturom - rade.
Lekari su u poslednjih pedesetak godina dokazali da je ovo jedan od retkih načina, verovatno najbolji, da se pokaže da u kompleksnim sistemima neka akcija zaista donosi željeni cilj - baš kad se radi o onome što nam je najvažnije - dobrobiti, zdravlju i životima ljudi.
Dakle, poštovani budući premijeru, poštovani ministri i predsednici opština - uz želje za najbolju sreću na novim radnim mestima, ja vam, kao Gica Prasić patku Dači u crtaću, za rođendan poklanjam - novu metlu :-)