Čije su naše institucije kulture?
Kakve se poruke iz njih šalju?
Kome se one obraćaju ― i da li je u njima ama baš sve dozvoljeno?!
Samo su neka od pitanja koja u poslednjih 50-ak dana sebi mogu da postave posetioci i uposlenici u novosadskom Muzeju savremene umetnosti Vojvodine ― od kada na vratima jedne od kancelarija MSUV, ispod imena dvoje kustosa, uposlenog PR delatnika institucije i jednog bivšeg direktora, imaju priliku da se susretnu sa "izloženim" likom Josifa Visarionoviča Staljina.
Šta, dakle, traži Staljin u Muzeju ― i da li je u pitanju možda neki savremeni (revizionistički) pristup shvatanju/tumačenju novije istorije kojim se jedan od najvećih diktatora XX veka proizvodi u zaštitini znak ove ustanove (ovo se pitam upravo zato što se Staljin našao na vratima kancelarije u kojoj je smeštena PR služba institucije, koja, valjda, treba da kreira javni imidž iste)? Takođe, jedno od mogućih pitanja je i: da li bilo ko (makar ko) vlastite lične vrednosne, političke ili etičke stavove/dileme na ovaj način može da razrešava i(li) demonstrira u jednoj (budžetskoj) ustanovi kulture?
Kako do navedenih odgovora u samoj kući nisam uspeo da stignem, a pošto se brkati diktator iz Muzeja "smeška" već gotovo dva meseca, nalazim dovoljno razloga da dileme s početka ovog teksta podelim sa javnošću.