zato, da polako spremim vojsku slika koja će,
kada dođe, poraziti paralizu od straha i možda bola
da mogu slobodno da volim i koga nema baš sada i baš ovde
čak i nekog ko je prvo davao i davao pa onda deo ubio i odneo
da uspostavim apsolutni red među ljudima i njihovim pečatima u mojoj glavi
da ih poređam, odredim im snagu, sjaj i značaj,
da znam od koga sam i kome sam i da konačno formulišem
što verujem da je bilo i što verujem da je moje.
a i zato što je zaista nepravedno to što poslednja misao odlazi negde,
poslednja slika iz neke godine, meseca i dana o nekoj osobi ili nežnosti možda
a da niko, niko ko je živ je ne sazna...
a važno je to.
baš zato se već sada sećam, da imam i da ne nestane.
zato tu ima i prvog sretanja sa novim što će posle do kraja biti nekako moje,
i rasti i biti i ostati
ima tu i drugih stvari koje su kraj mene našle svoje mesto, i početak i
(ponekad sam mislio) prebrzi kraj,
i onog dana kad sam postavio granice koje su mi dale slobodu
i onog dana kada se prvi put nisam upecao nego pustio zlo da sklizne sa mene
ima svakako i nekog saznavanja i nekih uvida, neke retke sreće, pravog znanja
ima pogleda, tišina, putovanja, smeha
vođenja ljubavi u sumrak na Ostrvu ali i grubog tucanja bez reči
i onoga kada je jedino što sam mogao da formulišem bila ljutnja a dodir
je na sreću govorio umesto da ja to činim
ima, svakako i ono kada su časovnici nestali
i pobeđenih bolesti, loših navika i zanemarenih a preponosnih odluka
da pravo kažem, ima i buđenja kada sam mislio da ga možda više neće biti
i pouka i iskrenosti, kajanja, priznanja pogrešnog izbora
ali zato tu nema opravdanja, nema mesta za nesavršenosti,
nema ni izmišljenih razloga koji prepokrivaju strah
zato nema tvrdnji da je sada najbolje
i zato neću dati prostora sećanju na paniku i nemoć
ni na one trenutke kada sam mogao, znao da mogu ali popustio svojoj samovažnosti
niti će biti pozivanja na nečije loše reči, odluke.