Da se vratimo; gore sam spomenuo, u jednom vrlo važnom trenutku. Taj trenutak su bili prethodni izbori. Desilo se, kao posledica opisanih razloga i opšte prateće atmosfere, da ti izbori nisu predstavljali konkurenciju među idejama kako voditi državu i rešiti njene nagomilane probleme, već pijacu za davanje što manje tantea uz uzimanje što više kukurikua. Sada je vidljivo - a onomad se mnogo iskusnih prognozera oko toga izblamiralo - da je DS morala odleteti sa vlasti i nakon toga se raspasti, što hvala na pitanju još traje i još uvek gledamo. Naime, pod takvim pravilima igre su se prosto nesavladivo nametnuli oni koji u datim disciplinama predstavljaju prirodne talente, a ako se pitate na koga mislim - pogledajte sastav aktuelne Vlade Srbije. Finiš tog takmičenja je bio baš samo formiranje Vlade; najpre na državnom nivou, a potom i na lokalnim nivojčićima, prvi put su bez straha od sopstvenih reči uskliknuli i javno se nudili oni koji nemaju nikakvih granica, koji mogu sve sa svim, a jedino što je važno to je broj poslanika/odbornika raspoloživih za trgovinu. Po onome, a koliko divizija ima taj Papa. Ukratko, trgovačko kalkulisanje je prevladalo bilo kakvo iole kompleksno razmišljanje (mada, meni još dugo neće biti jasna ona mržnja koja je u ta doba kuljala iz DS prema Dinkiću, mnogo više nego prema otužnom DSS, verolomnom SPS ili đavolu iz ogledala - SNS, a što je DS-u možda i konačno onemogućilo formiranje većine; to jer se bez Dinkića većina realno nije ni mogla skupiti).
Prirodni talenti imaju svoje kvalitete. Glasači zaista jesu bili gladni neke nazovi elementarne pravde i barem privida jednakosti, a ne samo, kasnije ćemo videti, i bukvalno gladni. Rat protiv korupcije je stoga naišao na veoma dobar odjek. To delom jeste zasluženo, ali ne i u ovoj meri, u kojoj su potpuno potisnuti svi oni glasovi koji upozoravaju da su neke optužnice na vrlo klimavim osnovama, da je dobar deo optuženika tu ponajpre zbog partijske bliskosti sa prethodnom vlašću (što ne znači da nisu krivi, nego da su sadašnji i dalje nedodirljivi), da su neki pritvori i neke batine u zatvoru tek revanš za ko-zna-šta i zamena za kaznu koje kasnije neće ni biti jer su dokazi kilavi, da je sve zajedno uspešna predstava dok javnost istovremeno guta veliku nezavisno-kosovsku žabu te da pravu mafiju, onu nasilnu i naoružanu, koja fizički ugrožava ljude i imovinu, za to vreme zapravo niko i ne dira.
Kosovski problem je sve to vreme bio i ostao bolest ovog društva. Ne pripada on blaženopočivšem DS-u, pa čak ni novoustoličenim prirodnim talentima (dobro, o ovome bi se dalo raspravljati, hm...), ali to ne menja činjenicu da je i došlo i prošlo krajnje vreme da se suočimo sa njim. Kada sam ja bio mali dečak, bolešljiv, lekari su bolesti rešavali antibioticima, a antibiotike su davali injekcijama. I dalje sam uveren da se radi o veoma efikasnom metodu lečenja, ali tada sam imao drugačije mišljenje. Kada god bi me stariji vodili da primim bocku otimao bih se i dernjao čitav ćošak pre nego bi svi zajedno stigli do ambulante. No, zahvaljujući upornosti starijih (i, bogami, jačih), injekcija bi svaki put završila u mojoj stražnjici, ja bih se izlečio a moje telo nije moralo da trpi posledice neizlečene bolesti. Naši političari su, sa druge strane, mnogo uspešniji u dernjavi: onu pravu injekciju čekamo već godinama, a niko da nam je da, jer se uspešno otimamo, čak u meri da smo to otimanje proglasili zvaničnom politikom. Dok nam telo od bolesti truli. Pri tome nije sporno da i u celoj priči oko ove, medicinskim rečnikom rečeno, amputacije u najavi ima nepravde; ima je, itekako, ali i drugi umeju da lupaju nezvanične kazne za prethodno loše ponašanje. Vredi to zapamtiti za ubuduće i sledeći put kada se mora stisnuti zube pa primiti injekcije dok one još nešto mogu i da izleče.
Za sve to vreme u pozadini, tamo gde se određuju oni pravi, ekonomski interesi kako onih velikih glavonja ali i svakoga od nas običnih krompira, ne samo da se ništa nije pomerilo na bolje, već naprotiv. Nije ovde više problem samo nezaposlenost. Mnogo je veći problem što su i zaposleni u sve goroj poziciji, što rade u sve gorim uslovima, za sve manje para i kod sve poganijih poslodavaca. Prosečna plata pada; postalo je sasvim normalno da se zakoni krše na štetu radnika, a u ime nekih kao viših interesa. Pogledajte NIS, gde se pumpadžije otpuštaju i zamenjuju "studentima" ako neće da prihvate da rade za minimalac, i gde se prethodno dogovorena otpremnina ne poštuje; ili pogledajte Novi Sad, gde je sud ustanovio praksu da javna preduzeća ne moraju da poštuju kolektivni ugovor ni oko otpremnina ni oko visine plata; ili gledajte svuda oko sebe, gde se raznim marifetlucima izbegava da radnici preduzeća u stečaju prime makar samo zaostale plate. Ne bih ja za ovakvo stanje krivio samo poslodavce: kada država, kroz razne vidove svoje uprave i kroz svoje sudstvo, šalje znak da se tako može, a na slobodnom tržištu istovremeno ima dovoljno klinaca koji bi radili samo za džeparac i dovoljno jadnika koji će, ako ne rade makar i za bedu, biti neizdrživo gladni - to je jedino moguće ponašanje onih kojima takvo stanje na prvi pogled odgovara. Pošto je tako, nije teško zaključiti kuda to vodi, i da, svaki taj koji misli da mu je danas radno mesto bezbedno a plata solidna, neka počne ubrzano da se budi. Verovali ili ne, ali plata od 200-250 EUR po prosečno zaposlenom (a uz evropske cene) i jeste izvesna budućnost Srbije tuda kuda je izgleda krenula i istovremeno jeste ono što Srbija ne može da izdrži na iole duži rok. To su uslovi u kojima se sistem jednostavno mora raspasti u potpunosti, u kojima su masovna neplaćanja normalna, u kojima se komunalni sistem i infrastuktura raspadaju, u kojima ne postoji kriterijum ko radi dobro a ko loše - ona verzija primitivnog kapitalizma koja je ekonomski neuspešnija čak i od bilo kojeg socijalizma. To je pravi problem, a ne to čija će policija i čiji sud i po čijim zakonima uvoditi reda u recimo severnoj Kosovskoj Mitrovici. Tim pre što će ta policija i taj sud u toj severnoj Kosovskoj Mitrovici tamo biti i raditi, ma šta se ovde uradilo ili ne ili šta god se o tome ovde mislilo.
Sada, kada smo došli do toga, vraćamo se na istrcano ali još neodgovoreno pitanje o Kosovu, pregovorima i EU. Ekonomski problem koji imamo je teško rešiv pod bilo kojim okolnostima; okruženje podrške evropskih pristupnih fondova i kontrolnih mehanizama zaista jeste najpovoljnije dostupno okruženje za rešavanje ovog problema. U njemu se nešto može učiniti - mada sporo i na mišiće, a bez toga se ne može nikako - i to je sav izbor koji imamo. Kineskih i ruskih pristupnih fondova nema, kao što nema ni njihovih ambicija, a to što vidimo i čime nam se povremeno maše pred očima su ipak samo poluzainteresovani pokušaji jeftinog istočnog imperijalizma. Borba protiv korupcije je ok, ali suprotno onome što većina misli, od toga se neće osetno bolje živeti sve i da zaista uspe. Radi boljeg razumevanja, često sam sklon da našu sadašnju situaciju poredim sa nekim hipotetičkim izborom koji je nekada u istoriji možda imao Meksiko. Da se onomad priključio SAD, umesto što je sa njima ratovao dok su se one širile, danas bi uživao u moći, unutrašnjoj vladavini prava i kakvom-takvom prosperitetu u okviru federacije, bez obzira što je ona takođe i ophrvana sa milion unutrašnjih i spoljnjih nepravdi i što je i zvanično najomraženija zemlja na svetu; ali pošto to nije učinio, taj isti Meksiko se danas guši u izmetu sopstvenog siromaštva, korumpiranosti, kriminala i nasilja na svim nivoima. E, otprilike takav izbor mi danas pravimo - pa vi birajte šta ćete.
I konačno, zašto ovo pišem, i šta zapravo želim da kažem; ukratko, pokušavam da obrazložim sledeće teze:
• personalno i duhovno, ljudi koji vode ovu državu su direktna posledica stanja društva u vreme kada su izabrani, a to stanje se od tada nije suštinski promenilo. Zaboravite na nove izbore kao rešenje;
• ti ljudi su svesni problema koje imamo a takođe i posledica poteza koji su nam na raspolaganju;
• ljudi koji vode ovu državu takođe znaju da od Kosova nema ništa, da je problem ekonomije ključan ali užasno teško rešiv, te da pristupanje EU daje prednosti ali tek na duži rok;
• ljudi koji vode ovu državu su opaki oportunisti, majstori u tome;
• jedini način da oportunista donese ispravnu odluku je da se ona njemu lično isplati;
• u ovim uslovima, kategorija "isplati" znači da će nakon donošenja takve odluke lakše i duže preživeti, i bukvalno i na vlasti, nego nakon donošenja drugačije odluke.
I zato je važno, strahovito važno, ko će i čime odavde mahati dok taj avion bude poletao za Brisel.