dan je bio surovo lep,
oblaci su mileli po Dusk Blue svodu,
raspasanom od tragova aviona,
oslobođenom od vetrova
i sve je bilo utopijski fino.
sada ti naslućuješ bajku
ali dobijaš nešto drugo
od čega će ti jaja pobeći gore
i zubi zacvileti kao zarđala kapija.
i onda,
onda sam sreo njega,
tog čudnog čoveka,
surovo raščerupane kose
i masne kao da je umesto gela
koristio ulje za motor.
sedeo je onako po Turski,
na uglu Karađorđeve i Putnikove
i gledao u isparavajući beton trotoara
postiđen i sramotan,
nesrećan i tih.
položio je kapu ispred sebe,
a kapa je bila posivela od vremena
i neoprane kose,
od izmeta parazita koji se gnezde
na njegovoj glavi,
i kapa je bila poluprazna,
samo je blještalo nekoliko
razbacanih kovanica.
u njemu sam video
sopstveni odraz,
mada sam još uvek imao šta da jedem,
i čime da operem kosu,
i nisam morao da se ponašam
kao on,
ali video sam sebe
ipak
i tebe čak,
i svakoga od nas,
koji ne možemo da pobegnemo
toj nesrećnoj sudbini
koja surovo upire prstom,
i bira nas random,
ako imaš sreće imaš
ako nemaš sreće nemaš,
jebiga,
nije tvoj vek.
podigao je tada glavu
i lice mu je bilo dlakavo,
prljavo i sivo kao kapa
iz koje je pokupio kovanice
i stavio ih u džep.
priđoh mu
i uhvatih ga za rame:
evo ti novac, rekoh
nemam više,
i pružih mu svežanj novčanica
od 50 dinara,
nije mnogo znam,
i propade mi
10 godina od velike mature
ali boli me dupe
da slušam o podvizima
onih koji su bili ispod mene,
samo želim da nikada više
ne vidim ovog čoveka,
želim da ga ne vidim
i sada on,
znam,
nekom drugom sebi
poklanja sve što ima,
dok je dan lep,
i oblaci mile po Dusk Blue svodu.
Kapetan Mekšefri