Društvo| Moj grad| Umetnost| Život

Radovi

FINAL ROUND ART RSS / 15.01.2021. u 11:27

Ta rupa postaje sve veca. Molim te pozovi Ljubu.

Tako to moja cura radi. Vidi problem, odmeri snage, iskoristi resurse. 


Uzmem pozovem Ljubu. 

Ljuba dolazi, pogleda rupu i odmahnu glavom. Ako se bude sirila pozovi me, ok?

Naravno. Sta drugo da kazem. Hocu, ukoliko ista primetim.


Prolazi su dani, nisam ni obracao paznju dok me Iva nije pozvala u predsoblje i rekla da je zid zinuo. Bio je govnjiv dan. Jedan od onih kisnih, pracen grmljavinom, gomilom posla i detetom koje trazi dodatnu paznju. U tudjim pesmama zidovi cute, u nasoj zinu, ne pustaju glas ali te teraju da mislis o njima. Sa setom zurimo u tus kabinu dok se grmljavina pojacava i vagamo koliko ce nas ovo kostati.

Ljuba se vraca. Ljuba je nacelnik negde u poreskoj sa ozbiljnim hobijem da lomi ili popravlja stvari. Uskace iz odela u umazane stvari i to ga opusta. Eno ga u kupatilu. Lomi plocice. 

Za sada smo ok. Fortuna i dalje nosi smesak i pokazuje na zgradu pored, zgradu u kojoj zivi moja tasta. To je stvarno srecna okolnost. Ona je jedno toplo bice puno razumevanja i ima protocni bojler. I svesna je koliko joj necemo izbijati iz stana.

Fortuna kaze i da gazda pokriva troskove. Da imamo razlog da kupimo jos po jedno pivo i uvece ga popijemo u to ime. Mozemo uzeti i vino. Ona voli kada pijemo vino. Podsecamo je na period kada smo se upoznavali i zavoleli.

Prolaze nedelje ciju prasinu Iva brise svako vece do iznemoglosti. Finu prasinu, prasinu koja nalazi rupe u kvakama, drugima otvorima i nacine od kojih covek moze da skrene iznova i iznova. Mislim da je do sada sloj u svakoj od prostorija barem cetiri puta pao i poljubio sve predmete i Iva ga je svaki put pomela, zaklinjuci se da ne moze vise. 

Kupatilo se nalazi u dnu stana ali tacno izmedju decije i nase spavace sobe, velicine par kvadratnih metara.

Verovali ili ne, to je sasvim dovoljno da userete stan povrsine 70 kvadrata ako odlucite da u njemu secete plocice. Kao da nije dovoljno sto ste maljem pretvarali debeo zid ni u sta. Tako da je prasine za izvoz. A biznis je stao.

Nakon par dana iste zajebancije – mi radimo u kuhinji, privremenoj kancelariji, gazda je zauzet u kupatilu a dete se igra figuricama super heroja i lego kockicama, u mantri ponavljajuci novu recenicu – pobedicu ja taj virus. Verovatno drzi spajdermena u ruci i sece vazduh dok izbacuje sve gluposti koje je cuo od nas dvoje u proteklih par meseci, od kada je sve sa ljudskim slobodama otislo dodjavola – dolazi vikend. Jedino vreme kada zaista imamo planove za bekstvo. 

Za ovaj nista nismo pripremili. Naivno smo usli u njega, uguseni poslom i prasinom. Dogovorili smo se da je odbacim do Ivane, drugarice koja drzi kozmeticki salon na kraju Ustanicke ulice. Mali i ja cemo uzeti koji sat slobodno dok nam se cura depilira i onda smo glat. Ona ce se konacno osecati kao covek a mi cemo uvece zaljubljeno gledati odsjaj meseca na njenoj potkolenici. 

Posto su popodnevni sati a dete u to doba konacno prestaje da trci ili ispaljuje pitanja, nas dvojica odlazimo do stana njenih roditelja i lezemo. Ljuba je kod nas i sece plocice a to je nikakav preduslov za kvalitetnu dremku subotom. 

Mislim da smo zaspali u roku od par sekundi po dolasku. Odmah po izuvanju.

Kada smo se konacno probudili par sati kasnije, na telefonu su bila dva propustena poziva i poruka od Ljube. Pozvao sam ga kroz petnaestak minuta i covek mi se izvinio ako je ista polomio, rekavsi da ce sve platiti. Slozio sam se sa tim, odveo dete na nosu i razmisljao sta bi to moglo biti polomljeno i ostavljeno u prasini.  Obzirom koliko sve vec traje, najgore sto mi je padalo na pamet bilo je da je veliko ogledalo u hodniku spram kupatila razbijeno u sitne komade i da cu morati da smislim nacin kako da dete drzim u sobi dok ne pocistim i najmanji staklic.


Malom sam pustio crtace odmah po ulasku u stan. Bio je to njegov posao. Mogao je da radi prekovremeno koji god dan. Ono sto smo zacrtali bilo je da dnevno sme provesti maksimum dva sata pred televizorom uz program za koji mislimo da je dovoljno edukativnog karaktera za trogodisnjaka. Vec je odradio svojih sat i nesto za televizorom jutros dok smo mi pili jutarnju kafu a on postajao odrastao covek jer smo mu dali dorucak koji sam moze da savlada ali nova tura – pa mama, tata, hvala vam! Vi ste bogovi! Na samoj spici njegovog omiljenog crtaca o automobilu koji resava probleme primenom osnovnih zakona logike sam ga izgubio. Bilo je jasno da ostaje prisrafljen uz pod i da se nece pomerati dok god ne iskljucim tv.

Udahnuo sam i otisao ka kupatilu.  U hodniku je lezao fiokar koji smo drzali do tus kabine. Svi nasi parfemi bili su po podu, najmirisnije ga okruzivsi. Kada sam shvatio da nema vece stete, posmatrao sam ih kao da ce kroz koji sekund poceti da tese staru kutiju. Dve fioke su mu bile polomljene, izgledao je kao kada coveku izbiju zube a on srecan sto se samo na tome zavrsilo ima poveci osmeh ali ne moze da zatvori usta jer ne oseca vilicu. Sreca je sto se bocice nisu porazbijale. Ostala nam je mogucnost da ne kupujemo nove i da danima ne vetrimo stan. 

Poslao sam poruku i Ivi i Ljubi da je sve ok. 

Ono sto naravno nisam video je krv po kupatilu.Bice da je zato sto nisam ulazio u kupatilo vec skupio sve parfeme, preneo ih i polozio na krevet u decijoj sobi i otisao da gledam crtace. Tek kada je Iva dosla, rekla mi je da je pricala sa gazdom i da je, dok smo nas dvojica spavali a ona skidala mesec ili dva sa svojih nogu, Ljuba presekao sebi ruku, na mestu gde se spajaju saka i podlaktica. Nekako je uspeo da polomi lavabo i da pocepa sebi ruku na keramiku, tako lepo da smo komotno mogli da pronadjem les i svi pomislimo da je rec o samoubistvu. 

Otud i propusteni pozivi. Covek je u svom onom ludilu, dok je verovatno gubio svest, izasao u hodnik, oslonio se o fiokar pozivajuci prvi broj u telefonu, moj najverovatnije, kada se srusio i prevrnuo ormaric. Uspeo je da zaustavi krvarenje vezavsi majicu oko ruke i drzeci je savijenom otisao kuci umesto u hitnu pomoc. Obzirom da je on zakljucao vrata i ostavio kljuc u bravi kada smo odlazili iz stana da on neometano radi, pretpostavljam da bismo razvaljivali vrata ili pozvali vatrogasce da stvar bude gora i na kraju nasli gazdu u lokvi krvi. Srecom, bio je dovoljno pribran da se spasi. Samo je odlozio radove dok ne nadje nekoga da ga odmeni i javljao nam se redovno govorivsi da je dobro i da se rana zaceljuje. Bitno je reci da nije poslusao svoju vec moju zenu i na njen nagovor ipak otisao lekaru.  Jos kaze, da nije zatrazio pregled mogao je imati komplikacije koje bi donele minimalnu ili nikakvu funkcionalnost sake. Na tezi nacin je shvatio da je moja zena uvek u pravu i da je bez pitanja treba poslusati. 


Recimo nakon nedelju dana, Ljuba prelazi na malter. Ne postojai mogucnost da ne napravi novi sloj prasine a da niko ne zna kako, niti da ne zasere dasku wc solje ili kotlic. To za dasku sam mu tri puta ponovio. Iva verovatno jos koji put. Iako je receno da ce poklopac uvek biti spusten i da po koriscenju ostane poklopljen, to se nikada nije dogodilo.

Dan kasnije ce svoju baricu piva pokusati da skloni pod stolnjak. Tada smo shvatili da je on ustvari dete koje nam renta stan. Postalo je nekako zabavno gledati ono sto bi odrasli nazvali nemarom a deca savrseno normalnim. Nase cedo nehajno. Pogledaj ga, ljubavi! Vidi kako on to sa lakocom radi. 

Pusti, oribacu ja veceras...


Tog popodneva je doveo majstora da baci drugu ruku maltera. U stan nam ulazi tajfun, 30godisnji zidar rodom iz Bosne. Cak i da ga ne pogledas u potpuno lude plave oci, osecas struju oko sebe. Hodnik pucketa. 

Pruza ruku i kaze mi – Slusaj, lutko sredjujem vam ovo za minutu! Kada je snimio Ivu, rekao je- Ljubavi, bez brige! 

... Slusajte familijo, odmah cu ja!

Svaka recenica u potpunosti podrzana pokretima. Od prvog glasa. Pojacavaju se prvim slogom prve reci a vec dodavanjem drugog sloga ruke postepeno dobijaju brzinu. Da bismo, u tih trideset sekundi koliko mu je trebalo za rukovanje i tri kratke recenice, videli njegov savrseni let. 

Bilo je kao da gledas usporeni snimak bosanskog kolibrija, snimano posebnom kamerom, negde duboko u zavicaju i umesto da srce polen kolibri slece na mesalicu. Ta esktaza na samu pomisao malterisanja, to obozavanje mistrije.. samo smo mu rukom pokazali gde je kupatilo.

Posle dvadesetak minuta, dok smo pili kafu sa Ljubom, otisao sam da pitam majstora da li je za pivo. Nasao sam ga pet kilograma mrsavijeg u licu, u graskama znoja. Da sam usao koji minut kasnije verovatno bi se onesvestio. Ustao je i posao za mnom. Bilo je jasno da mu treba pivo. 

Za stolom Iva, Ljuba i majstor. Nije mi se guralo pa sam pijuckao svoje pivo oslonjen o kuhinjski radni deo i pokusavam da pogodim koje svetske brendove su radile koje jugoslovenske fabrike. Bilo je toplo i na trenutke sam samo uzivao u znojavoj casi tako da je najverovatnije da ih uopste nisam slusao od samog starta. Nisam siguran kako su poceli sa pogadjalicama. Pomenuli su ko je radio Lee kuper, ko Levis i onda verovatno sve njih a izgledalo mi je kao da smo naduvani na necijoj kucnoj zurci i zaboli smo u kuhinji jer smo najstariji i sad igramo asocijacije. 

Kolibri je nakon polulitarskog gutljaja presekao i pitao nas da li mislimo da zivimo bolje. Izveo je to u stilu najiskusnijeg jehovinog svedoka. Isekao je igru u kojoj se najvise zabavljao i pitao nas mrtav ozbiljan da li bolje zivimo.

  • Ja, recimo, i dalje poprilicno sektaski, zivim bolje. Zabodem sljaku preko. To radim na veliko, lutko. Znas. Uzmem par hiljada kvadrata i nas cetvorica odradimo i svako dobar nekoliko hiljada. 

(Zaboravio sam koliko je tacno rekao).

Dve takve ture i dobar sam celu godinu, Familijo. Pa zar ne? Znam da radim (momentalno sam zaboravio sam sve te izraze) to i to i znas, nekako mi se cini da je bolje.

Pretpostavljam da me je upecao. Pivo je htelo da ga pitam o kakvoj promeni je rec. 

Prvo mi prica o zlatnom periodu Jugoslavije a onda opisuje gastabajterski bluz kao sveze izmisljen. Kako je bolje kad radis isto sto i pre pedeset godina, samo da bi ziveo kao zlatni prosek? 

Jos uvek smo sirotinja, rekao sam. 

Da, ali cini mi se da je pod Vucicem bolje. 

Ljuba ga je samo zamolio, pridigao se i gledajuci u njega rekao da je vreme da krenu i da mu se javimo kada se malter osusi. Pomislim i botovi su ljudi. Momentalno pomislim kako mi je bolje sto znam da je mali Tito sa nama i da pazi na manjinu., da je pretvara u vecinu i nasmejem se dok zatvaram vratima za ovom dvojicom.  Da mi gazda nije tvrda opozicija, majstor bi verovatno zaseo ili bi nam prekrecio plafone u svima prostorijama gratis. Toliko ga je ponelo.

Vidis, lutko... Jos samo da nam se osusi malter u ona dva metra, rekao sam. Onda smo na pola.

Ulazimo u trecu nedelju. Osecam se mnogo bolje. Za dve nedelje cemo pozvati televizisjku ekipu da snimi svecano presecanje vrpce. S ponosom mozemo reci koliko je samo krvi i znoja trebalo za ovako moderno kupatilo.

 

Truli, 

I. Pelin 

 




Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

alselone alselone 11:36 15.01.2021

Ako se malo prištedi

amika amika 18:25 15.01.2021

И. Пелин?

Одлична прича, искусно перо, а у потпису I. Pelin

Е, сад, ако је Елин Пелин, шта ће ту И. И шта ће ту Вучић, цртаћи које су гледали моји унуци, има још осавремењивања...

Или је нови правац адаптације туђе приче у наше прилике?

FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 11:11 16.01.2021

Re: И. Пелин?

Hvala na komentaru...
Nije u pitanju Elin Pelin ovo je naš, domaći :)
Черевићан Черевићан 20:42 15.01.2021

potpunošću ludo plavih očiju

prašina se briše do iznemoglosti

крш .....ће се пометла
влажно .......да осуши,
највећма је проблем
прашина ........у души

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana