Sedim tako i razmišljam... Ne, ne sedim, trčkaram gore dole i usput razmišljam o svemu i svačemu. Jedna od dominantnih misli je drugo dete.
Stvarno bih volela da imamo još dvoje dece, znači, sada je na redu srednje dete. I? U čemu je problem? Zašto jelte, ne radimo na tome?
Iskreno, malo se bojim. Znam šta me čeka. Ne, ne mislim na trudnoću i porođajne bolove, to je nešto normalno i prirodno. Ono što je nenormalno i neprirodno su bolnički uslovi, odnos lekara i pacijenta, ma uopšte medicinskog osoblja prema pacijentima.
Po nekom nepisanom pravilu, trebala bih a sve u cilju "što normalnijeg porođaja" da podmažem doktora. Što će reći:"Neće vas ostaviti satima na indukciji a bez toga da dođe da vas pregleda. Možda vas, ako ste srećni neće ni priključiti na indukciju u trećeoj nedelji devetog meseca, pri čemu je beba sasvim spuštena a vi se normalno otvarate!" Osim doktora, trebala bih da podmažem i jednu medicinsku sestru a sve sa ciljem da mi donese piškilicu ako mi se piški I da mi eventualno donese čist bubreg za povraćanje. Da mi ne govori kako sam razmažena zbog fizioloških potreba tokom mučenja u predporođajnoj sali I da me ne gleda kao poslednji ispadak jer joj nisam donela nešto. E onda tu su I babice. U cilju normalnog porođaja sa što manje stresa, moram bar dve da podmažem, što će reći da neće vrištati na mene opet kako sam razmažena I kako ću ugušiti dete I kako se žena do mene porađa u tišini ( a pri tom sebe ne čujem kako je tiha ) a ja se derem kao da se rastajem sa životom! I da, kako su sve pacijentkinje te moje Dr. tako "cucu bubu".
Kasnije bih možda trebala da podmažem jednu pedijatrijsku sestru da mi dodaje dete bar prvi dan, jer onako rascopane koke od porođaja, nisam baš kadra da skačem iz kreveta. A? Šta kažete na to?
Predhodni porođaj je bio vođen Božijom rukom direktno. Imala sam više sreće nego pameti. Nisam nikoga podmazala, pa me je moja Dr. čiji sam pacijent bila pune četiri godine I koja se naklopala od mojih para veselo, obišla jednom u predporođajnoj da mi kaže da se ne derem. Nisam podmazala ni jednu sestru, pa sam piškila onda kad se čistačica smilovala. Ista ta dobra teta mi je promenila bubreg u koji sam povraćala. Nisam ni babice, ali su one bile sasvim korektne. Sarađivale smo kao da se znamo sto godina, a gore navedeni primer sa babicama nije moj.
Sve u svemu toga se plašim. Ne želim nikog da podmazujem. Toliko se "borimo protiv korupcije" da ne mogu tako nešto da uradim. Ne želim. Na koncu, nisam samo ja u pitanju, u pitanju su I druge žene. Podmažem ja, moraće I one. Dobro, ne zavisi to podmazivanje samo od mene, ali eto. Mikro doprinos.
U Srbiji uvek manjka kreveta, bar ovde u Novom Sadu, pa sve žene ( gotovo sve ) završe na indukciji iako za to nema potrebe, no, treba požuriti. Ko će sad da čeka taaako dugo. Uvek manjka ljubaznosti, ljudskosti I korektnosti. Znam druga iskustva iz Hrvatske I Slovenije, sasvim su ok. Ne kažem da svuda cvetaju ruže osim ovde, ali da nije dobro - nije.
I sad, kako da se odlučimo na taj korak a da se devet meseci ne prestravljujem od toga što me čeka?