Priprema za zimu je u toku. Nervozno sam prevrtala torbe i tražila šalove i kape, napolju je, priznatećete, opasan minus. Znam, paranoja bez razloga, ali eto, volem da sam spremna. U jednoj, nadasve ružnoj teget torbi na bele tufne, našla sam jedan šal. Narandžasti na dugačke rese, a šal je od prilike, dva puta moja visina ( dva oveća ćevapa kod Želje - Baščaršija ). Taj šal sam nosila davno, davno, davno. Bila sam ubeđena da sam ga predala moljcima u ruke u šupi kod mojih, ali nisam. Očigledno.
Ne znam kako je samo uspeo da zadrži miris maminog parfema koji sam krišom stavljala pred izlazak, miris duvanskog dima iz picerije u koju sam izlazila i miris jednog zagrljala zbog kog sam, svaki put mislila da umirem. Miriše na držanje za ruke ispod stola, na oznojene dlanove.
Stavila sam ga oko vrata. Tog momenta je u mojim mislima zasvirala „Oči boje duge", noge su mi se preskle od treme, jer, ne smem sama da uđem u piceriju. Fijuče severac oko golog drveća, na ulici nikog. Znam da me čeka unutra i čujem tu pesmu i žamor, tako jasno. Otkopčavam zelenu, perjanu janku i odvezujem šal koji mi visi do kolena. Premirem i ulazim. Približavam se stolu gde sedi onaj zbog koga drhtim i pravim se kul. I jesam, stvarno jesam kul. Naručujem martini ( od kog ću se, tog samo jednog, kasnije jedva vratiti kući ), vadim kutiju L&M ( crvenog ). S druge strane stola, do moje, dovlači se jedna dečačka ruka. Nedugo zatim, dolazi na moju stranu, seda pored mene i tako u stvari, ja celo veče premirem. Ljubimo se do iznemoglosti i nazad. Bride mi obrazi. U njegovom zagrljaju koji miriše na maznuti Brut ( od tate ), osećam se tako odraslo i zaštićeno... baš mi je lepo.
Te večeri me je pratio kući. Nogu pred nogu, jer me martini, taj jedan jedini, oborio s nogu jače nego on sam. Pada sneg. Gust i škripav. Zahvaljujem se gradskoj vladi na ne osvetljenim ulicama. Nama svetlo nije trebalo.
Ispred moje kuće, iako znam da Presveta sve prisluškuje i čeka kao zapeta puška hoću li okasniti, uvučena u njegovu jaknu, dok me ljubi po kosi, osećam kako me nije briga taman i da svet stane. A i stao je.
Ljubi me za laku noć i krajevima mog naranđžastog šala se igra. Isprepletanih prstiju, pomalo ukočenih od hladnoće se na jadvite jade rastajemo.....
Mene iz misli trgnu glas moje ćerke. Odlažem šal, brižno sklopljen, u istu torbu... za neka nova pokoljenja, i tako se moda stalno vraća... ta ista drhuturava, nevina moda...