Znate zašto ne volim goste? Zato što uvek odu. Vrate mi sećanja bolnih rastanaka sa starim, autobuske stanice, smrad nafte, pikavce zalepljene za sivi beton, jednolični ton dispečerke koja daje netačne informacije. Miris putne torbe od oker kože, zatvaranje vrata u zoru i moje neutešno plakanje danima nakon toga.
I uvek ostane nekoliko stvari koje ukazuju na to da će se ipak vratiti: do pola popijena kafa, brijač na lavabou, zaboravljen dezodorans, peškir na kadi. Par cipela dolazilica. Odlazilice je poneo.
Zato ne volim goste. Uvek probude to ranjeno čeljade u meni i svu me nekako potresu. I tu onda predstoji mazohističko čekanje da se jave, da su sretno stigli. I nekako je uvek lakše uleto, valjda što dan duže traje i ima sunca. Ovako uzimu, kad se magla tako teskobno obvije nad gradom i sve preti nevidelom... Teško mi pa'ne. Do suza.
Baš ne volim rastanke. Nikakve. Ni one srećne doviđenja ni ona zanavek. Bez veze su. Svi.
A ne volim ni zime.
Ne kaže se džabe da su klovnovi najtužniji ljudi. Svašta se skrije iza osmeha.