Vreme je na nizbrdici. Svakodnevno se ubrzava. Pre koju deceniju, kad se internet pojavio niko pojma nije imao kakve će to promene uneti u život ljudi. Danas, kad je ostalo malo onih koji nisu zavisnici od njega, još uvek nemamo predstavu šta će nas snaći već za koju godinu i kako će naš svakodnevni život sutra izgledati. Digitalna revolucija u kojoj živimo, era je dramatičnijih promena od onih što su bile u vreme pronalaska točka, parne mašine i naizmenične struje, zajedno.
Blog je jedna od privilegija interneta. Neko nešto napiše, onda čitaoci komentarišu. Čudna
Hmmmm. Izgleda da sam se prerano obradovala. Peščanikova "sigurna kuća" ipak nece biti portal B92. Tehničke nemogućnosti onemogućavaju moguće. Autorke i saradnici Peščanika ubrzano traže drugo rešenje, gde da instaliraju sajt pescanik.net, a da imaju barem minimalnu zaštitu od organizovanih napada. Podsećam da ovaj moj Vrbica blog, što već zaudara kao Lazar kad se pridigao iz mrtvih, objavljuje informacije, autorske tekstove i sadržaje vezane za napade na Peščanik. Jedna od njih je i da se Predsednikov kabinet oglasio i da je tražio da se slučaj "ispita".
Važi,
Svi pisu neka pisma, Krugolina Ministru, Minicka Predsedniku,pa sto i ja ne bi napisao jedno.A pisem jer mi nije milo da jedan odlican novinar sedi u cosku, a raznorodni nepismeni se sepure po ekranu,kao sto ne volim ni kad novinari sede po zatvorima.BTW, nema diskusije, jer novinar o kome pisem nema pojma sta sam uradio,i necu da je izlazem raznoraznim komentarima i sikaniranju ni nju ni primaoca pisma.
Postovani Direktore,
Kao redovan platisa, te verujuci Vam da smo svi mi akcionari preduzeca koje tako uspesno vodite, zelim da Vas najlepse zamolim, da posle skoro tri meseca,
Dva puta do sada sam objavljivao kolumne Orhana Kemala Džengiza. On je predstavnik liberalnog-sekularnog dela turskog novinarstva. Pre više nedelja sam hteo da predstavim jednim tekstom predstavnika konzervativno-religioznog dela. Međutim, iz "tehničkih razloga" nisam bio online nedelju dana, a taj tekst Mustafe Akjola je u međuvremenu izgubio nešto od aktuelnosti [da se ne baci, prevod sam objavio na privatnom blogu]. Dobivši dozvolu da propagiram njegove tekstove, objavljujem jedan dragulj, koji mi je svojevremeno promakao jer sam u vreme njegovog objavljivanja bio u Srbiji.
Može biti da ja nemam smisla za humor.
Saša Čordić 27-godišnji policajac raspoređen u interventnoj jedinici je jednom rečenicom učinio više za MUP Srbije nego cela služba marketinga Ministarstve i svi mogući piarovi.
U noći nakon vandalskog pira na ulicama našeg glavnog grada pojavio se na sajtu youtube.com snimak grupe policajaca u akciji koji pokušavaju da potisnu rušilački raspoložene demonstrante. U jednom trenutku oklopljeni policajac sa šlemom, štitom i svim mogućim štitnicima prilazi demonstrantu koji je sedi na trotoaru (suzavac ili neka ćuška nagađam) izjavljuje,
Uvek me gane kada vidim kako se predstavnici dojučerašnje vlasti transformišu u ”nezavisne” intelektualce i žestoke kritičare svih demokratskih vlada od 2000. naovamo. Oni koji su do juče čučali u ćoškovima partijskih nusprostorija kako bi dobili priliku da ubace neku svoju rečenicu u stranačko saopštenje, odjednom se grabe za baklju slobode, demokratije i pravde, iznenada bivajući prosvetljeni naknadnom pameću, odjednom se guraju u red onih koji se diče ”činjenicom” da ”nikada nisu bili član/ice nijedne stranke”, kao da je to sertifikat Mense.
ili novinarstvo je mrtvo, živelo novinarstvo!
Svestan da ću možda razočarati neke moje čitaoce (posebno one koji su pročitali tekstove sa mog privatnog bloga), recikliram jedan tekst sa istog. Dva razloga postoje za to. Jedan je da se i dalje krpim od boravka u Srbistanu i mixed emotions koje uvek uslede praćene blokadom koja traje dok se te ambivalentne emocije (i sećanja) ne slegnu i sortiraju. Drugi? pa biće jasno kad pročitate (nadam se – vidi podnaslov).
Tekst koji sledi je star tri godine (minimalno sam ga apdejtovao) i pokušaj je (moj prvi u životu) prikaza knjige. Radi se o knjizi Ne govori mi laži: istraživačko novinarstvo i njegovi uspesi [Tell me no lies: investigative journalism and its triumphs], koju je uredio Džon Pilger, novinar i dokumentarista koji uživa moje veliko poverenje i poštovanje.