Čitam pre neki dan o klincu koji je pokupio silne medalje na takmičenjima iz matematike. Inače ja često u kući slušam o čuvenoj matematičkoj gimnaziji od mog muža. Gledam ponekad sa njim slike bivših učenika pa slušam ko je sve osvajao koje nagrade i kako su se rešavali zadaci. Pre neki dan pokazao mi je sliku nekog super lika koji je rešavao zadatke iz verovatnoće bez papira i olovke. Ja sam morala da polažem verovatnoću na faxu pa mi nikako nije bilo jasno kako neko može da izračuna koja je verovatnoća vadjenja kuglica iz šešira. Sećam se ko danas da sam pitala profesorku da mi pre zadatka objasni - Ko upšte vadi kuglice iz šešira? Hoću da kažem da sam uvek fascinirana da neko može matematiku da doživljava kao zabavu i da komplikovanu verovatnoću izračuna pre nego što odgovori na pitanje - zašto to neko uopšte i radi. A mogu da zamislim samo na kakvim problemima ti ljudi danas rade, kako pomeraju granice i kako doprinose firmi, državi, kako imponuju sami sebi. Nema humanijeg posla - zar ne?
Moj muž često kaže da ja ne znam ništa o matematici sve dok se brojevima ne dodeli neka prava vrednost na primer evro ili dolar. Sećam se da smo jednom u kolima razgovarali koliko košta kvadratni metar i da sam na iznanadjenje svih izračunala koliko košta ceo stan bez greše u roku od 5 sekundi. To mi je bilo lako - jer je tu stan i cena kvadratnog metra. Da me je bilo ko pitao koliko je 2400x85 nema šanse da bih izračunala. Dakle, ja se divim ljudima koji su matematičari, inženjeri, fizičari i hemičari. Gledajući slike sa facebooka - ne znam da li ih još par živi u Srbiji.
Dobijamo pisama iz Kanade, Amerike naravno, Engleske a sa nekima se družimo ovde. I neverovatno je to poštovanje koji ti ljudi razvijaju izmedju sebe kada se kaže da su išli u Matematičku, kada se pomene neko takmičenje na kome su se sreli ili ako su doktorirali na nekoji zamiljivoj temi. Upoznala sam mnoge fine ljude koji su ovde studirali matematiku, fiziku. Iskreno govoreći svako ko je hteo da iskorači u neke akademske vode išao je dalje od svoje kući. U Ameriku. Mi iz male zemlje otisnuli smo se svuda. I to je tako i to je normalno.
Sudbina male zemlje koja ima hiljade problema otisnula se kao žig u svakom od nas. Ljudi svuda idu i jure za svojim snovima. Nije uopšte sporno. I logično je da će ići u zemlje koje ulažu novac u istraživanja u institute i u naučna saznanja. Sporan je zapravo samo motiv. Ako su se ovi ljudi koji žive u bogatoj Bavarskoj uputili u Ameriku oni su to učinili da bi naučili više, razvili se u željenom pravcu, a mi smo krenuli da bi smo dostigli nivo da ničega ne budemo željni da ne budemo sa osećanjem da nešto negde propuštamo.
Država ne može da kaže da li treba da ideš ili ostaneš u zemlji. Potrebno je da se stvori klima koja pogoduje razvoju, progresu i napredku. Iskreno ne verujem da jedna mala zemlja može da ostvari ovakvu klimu. Ljude treba zapravo podržati da odu na par godina iz zemlje. Ljude treba podržati da putuju da rade i da se snalaze na tržištu.
Sa svim tim ljudima verujem da treba održavati kontak. Gde su, na kojim temama rade da li su zadovoljni....
Evo ja bih na primer volela da sam nekada dobila poziv iz našeg konzulata da se upoznamo na jednom skupu u našem konzulatu u divnoj kući u Bogenhausen-u. Volela bih da je nekao imao potrebu da nas pozove da pita - kako ste?
Ljude ne možete nikada zaustaviti da migriraju, da istražuju i putuju a da li možete da ostanete sa njima u kontaktu, da li možete da ih podržite zato što su vredni, pošteni i pametni? Verovatno da da.
Jedino da se svi bacimo na neki sport pa da se nadamo da će nas neko pitati kako smo vežbali i mučili se. Ja već godinama mislim da se oprobam u karlingu. Možda je pravo vreme.