1. Znanje i anti-znanje
Jugoslavija je u WW2 bila pozornica važnih, dramatičnih i uzbudljivih događaja. Zbog toga nije neobično što se o tome mnogu pisalo - i kod nas, i u inostranstvu. Pisano je sa raznih aspekata, mnogi događaji osvetljeni su sa mnogo strana. Taj interes začudo nije posustao - naprotiv, čini se da se u poslednjih 20 godina čak pojačao.
Tu se sad susrećemo sa paradoksom. Uprkos ovako živom interesovanju i intenzivnom, naročito publicističkom radu, opšte znanje o WW2 u Jugoslaviji vrlo je loše.
Naročito o najopštijim okvirima i pojmovima, odnosno na makroplanu.
Delom je to posledica zaista velike složenosti. Ipak, većim delom je do toga došlo usled ideologiziranja, zloupotrebe i falsifikovanja. Ma koliko bio ogroman rad uložen u osvetljavanje ovih zbivanja, ništa manji nije rad uložen protiv toga. Iz raznih shvatljivih razloga, on je nailazio na zahvalnu i brojnu publiku. Pitanje istorije shvata se kao pitanje identiteta. Postoji pritisak da se ono što smo danas, odbrani i glorifikuje i kroz prošlost. Da parafraziram Kunderu, čovek najviše energije utroši, ne na zasnivanje budućnosti, nego na pokušaje da promeni vlastitu prošlost.
Ne nameravam ovde da jurim i pobijam brojne raznorazne fantazije. Cilj mi je uspostavljanje jednog broja jednostavnih osnovnih pojmova koji sačinjavaju opšti okvir.
2. Pitanje rata
Da li je bilo svetskog rata u Jugoslaviji, ili je sve to bilo samo međusobno klanje, dok su okupatori uglavnom gledali sa strane?
Osim šireg, sociološkog, rat ima i uže, vojničko značenje, u smislu neposrednog vođenja ratnih operacija, angažovanih snaga i zahvaćenih teritorija. U ovom, užem smislu, treba uspostaviti razliku između rata i okupacije.
Nakon aprilskog kraha, teritorija Jugoslavije podeljena je na dve glavne okupacione zone - nemačku i italijansku.
Nemačke operativne snage - Druga i Dvanaesta armija - tokom narednih nedelja otkomandovane su iz Jugoslavije, uglavnom na Istočni front. Smenjene su okupacionim formacijama, čiju su glavninu sačinjavale 4 posadne divizije koje nisu bile predviđene za front, i nisu uključivale mnoge formacijske delove neophodne za borbena dejstva. Ustanak u Srbiji naterao je Nemce na privremeno ponovno dovođenje dve operativne divizije i jednog puka. Nakon gušenja ustanka ove su formacije ponovo povučene, i na nemačkom području prestao je rat i ponovo uvedena okupacijska uprava.
Italijani nisu bili tako brzi u transformisanju ratnog u okupacioni režim. Julski ustanak prekinuo je ovaj proces, i od tada, pa do kraja svog angažovanja u Jugoslaviji septembra 1943, italijanska vojska bila je prisutna u svojoj ratnoj formaciji, angažovana u ratnim operacijama. Jugoslaviju su dužile Druga i deo Devete armije (Prva je bila u Africi, a Osma na istočnom frontu).
Dakle, s proleća 1942. imamo sledeću situaciju: u italijanskoj zoni rat, u nemačkoj okupacija, održavana pomoću skromnih drugorazednih nemačkih i bugarskih trupa, i kvislinga.
Sledeći bitni događaj na opštoj skali rata je jačanje partizana u Hrvatskoj i Bosni, i dolazak proleterskih brigada. Suočeni s ovim, Nemci su polovinom 1942. oblast NDH južno od Save proglasili zonom ratnih dejstava, i započeli intenzivno jačanje svojih efektiva. Sa 30.000 sredinom 1942, u drugoj polovini 1943. udesetostručili su svoje efektive na 300.000 ljudi.
Od početka 1943. na teritoriji NDH i kasnije Sandžaka i Crne Gore operiše nemačka ratna formacija provizornog naziva Korpus "Hrvatska" pod komandom generala Lütersa, jačine koja je i sama u periodu januar-maj povećana sa 70.000 na 120.000 ljudi.
Od tada na teritoriji Jugoslavije, pored raznih administrativnih i okupacionih štabova, vojnih atašea i opunomoćenih generala, imamo i jedan operativni, odnosno ratni štab. Njihov međusobni odnos je dosta složen, ali bitno je sledeće: nadležni operativni štab u zoni operativnih dejstava predstavlja apsolutni autoritet koji izdaje izvršna naređenja svim vojnim i civilnim strukturama. U pogledu svega što se tiče ratnih dejstava i trupa, operativni komandant je apsolutni autoritet i gospodar života i smrti.
15. avgust 1943. predstavlja prekretnicu na Balkanu. Tada je nemačka Vrhovna komanda formalno artikulisala svoj odgovor na ratne zahteve Balkana. Kao zajednička ratna komanda uspostavljena je Komanda Jugoistoka kao štab Armijske grupe "F". On je pod svojom komandom imao dve ratne formacije sa ukupno 600-700 hiljada Nemaca: Armijsku grupu "E" u Grčkoj i Drugu oklopnu armiju u Jugoslaviji.
Formacije 2.OklA međutim nisu pokrivale celu Jugoslaviju. 69. korpus držao je oblast NDH severno od Save, 15. brdski zapadnu Bosnu i Hrvatsku do Kvarnera (dalje je bila Ag"B", odnosno "C"), 5. SS korpus Dalmaciju od ušća Cetine i odgovarajući deo Bosne, a 21. brdski Crnu Goru, Sandžak i severnu Albaniju.
"Uža" Srbija nije bila "pokrivena" nemačkim operativnim formacijama.
U Beogradu je pored operativne komande Jugoistoka i Ag"F", bio smešten tzv Štab vojnoupravnog komandanta Jugoistoka, kao teritorijalni i administrativni štab potčinjen operativnom. Vojnoupravni komandant Jugoistoka sa svojim štabom vršio je međutim i dužnost komandanta Srbije. To je bila okupaciona dužnost, a za održavanje reda služio se policijskim, teritorijalnim, kvislinškim i bugarskim bataljonima. S vremenom, kako je rat zahvatao i Srbiju, on je morao da, u nedostatku operativnih, sa tim svojim provizornim snagama organizuje i manje ratne operacije. Evo kako se žali na nedostatak i kvalitet svojih trupa u vreme operacije "Trumpf":
Početkom avgusta 1944, vojnoupr. k-tu Jugoistoka stajalo je, u cilju obezbeđenja navedenih objekata i veza, na raspolaganju:
8 nemačkih landesšicen-bataljona - odnosno bataljona za obezbeđenje sa neznatnom jačinom i neznatnom borbenom moći,
1 tenk. bat. zBV, koji se sastojao od prosečno 50-60 za upotrebu podesnih trofejnih tenkova franc. i engl. starijih modela,
1 nemački, usled stalnog učešća u borbi protiv bandi i usled nedostatka rezervi u pogledu ljudstva, slabi pol.[icijski] puk (mot.),
3, pretežno od stranog ljudstva sastavljena, u pogledu njihove borbene vrednosti malo vredna, pol. dobr. puka,
5, usled naoružanja i opreme oruđem kao i starosnog sastava (emigranti), samo uslovno za upotrebu sposobnih ruskih pukova, kao i
5 pukova Srp. dobr. korpusa, kojih borbena vrednost treba da je otprilike jednaka onoj ruskih pukova. Konačno su stajali na raspolaganju: Dunavska flotila sa 10 - 12 jedinica
1 l[aki] tenk. vod i niz improvizirano naoružanih postojećih štabnih zaštitnih vodova, kao i nekoliko tehničkih i rudarskih četa i samo neznatna sredstva komandovanja.
Osim navedenih jedinica, bio je potčinjen vojnoupr. k-tu Jugoistoka od rezervista sastavljeni bug. Okup.[acioni] korpus sa 35 bataljona, koji je usled nespretnog komandovanja, nedostatka naoružanja, nedostatka obuke i slabog raspoloženja za borbu, jedva odgovarao borbenoj vrednosti nemačkih landesšicen-jedinica.
S ovim snagama je vojnoupr. k-tu Jugoistoka uspelo da do kraja jula 1944, uprkos pritisku bandita, koji se postepeno pojačavao, održi otvorenim životno važne saobraćajne veze i da za rat važnu proizvodnju održi u redovnom toku.
Već u julu se sve očiglednije pokazivala Titova namera da Srbiju koncentrično napadne. U tu svrhu on je pripremio otprilike polovinu svojih jedinica, tj. 15 band.[itskih] div. [izija], među kojima i one u istočnoj Bosni i Crnoj Gori, koje su po borbenoj moći najsnažnije, a aktivirao je i terenske komuniste u ji. Srbiji pomoću štabova za vezu i stalno pojačanog dotura oružja i materijala od strane savezničkog vazduhoplovstva.
Uglavnom, opšta situacija tehnički je sledeća: od 15. VIII 1943. u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori imamo ratne operacije, a u Srbiji okupaciju. Dok ove zemlje predstavljaju oblasti borbenih dejstava, Srbija je okupirana teritorija. NOVJ Nemci smatraju protivničkom ratujućom armijom, dok su Mihailovićevi četnici potencijalna opasnost, povremeno neugodna smetnja, ali u svakom slučaju korisna antipartizanska snaga.
Borbene akcije, koje su se otuda razvile izgubile su karakter gerilskog rata. U stvarnosti, u borbama sa posadnim trupama na odlučujućim mestima pojavljuju se brojno jake, planski vođene i - bar za planinsko ratovanje - dobro naoružane i opremljene jedinice. U sadejstvu sa anglo-američkim vazduhoplovstvom, koje ponovo napada železnička čvorišta i sa neprijateljskim lakim pomorskim snagama koje nastoje da parališu pomorski saobraćaj i na Jadranu, one otežavaju dotur u zabrinjavajućim razmerama. Osim toga, one sprečavaju privredno iskorišćavanje zemlje tako što drže u rukama važne industrijske oblasti i područja sa poljoprivrednim viškovima ili ih drže u šahu.
Prema tome, nepravilno bi bilo da se i dalje govori o "gerilstvu" ili da se suzbijanje bandi smatra kao policijska stvar. Radi se o tome da se uoči da je neprijatelj stao nogom na Balkan i da ga treba uništiti pre nego što će veći deo trupa biti prisiljen da krene u odbranu obale. , piše komandant Jugoistoka von Weichs 1.XI 1943. u svom izveštaju vrhovnoj komandi.
3. Značaj Srbije
O njemu sam već pisao.Vojnoupravni komandant Jugoistoka general Felber piše:
Težište njegove delatnosti (vojnoupravnog štaba Jugoistoka) bilo je već od početka na njegovoj drugoj funkciji, usled saznanja da je Srbija političko jezgro Balkana i da je obezbeđenje veza dunavske doline i moravske doline, odn. veza ibarske doline, za celokupnu odbranu j[ugo]i[stočnog] prostora bilo od presudnog značaja. Pored toga je niz rudnika, kao Bor (bakar i sumpor), Trepča-rudnici kod Kos. Mitrovice (cink), isto kao i Zajača - Krupanj i Lisa (antimon), za nemačku vojnu privredu bio od naročitog značaja.
Dok njegov kdt, komandant Ag"F" von Weichs kaže:
U ovom trenutku glavna opasnost preti iz Hrvatske . Crvene snage nameravaju da prodru u Srbiju preko Drine. Mihailović vrši pripreme da ih odbije...
Osim opšteg strategijsko-operativnog značaja, koji važi za sve zaraćene strane, za domaće zaraćene strane Srbija ima i dodatni, politički značaj.
Da bi pobedili u ratu, partizani moraju da uspostave dominaciju i u Srbiji.
Da bi opstali, četnici moraju da učvrste i zadrže dominaciju u Srbiji.
Nemcima je Srbija neophodna, osim resursa, i zbog komunikacija, tj da bi očuvali upotrebljivost Ag"E". Ako izgube Srbiju, ona ispada iz igre.
Za Crvenu armiju, kad se u septembru 1944. pojavi na pozornici, Srbija ima potpuno isti, samo suprotan značaj: ona je šansa da se relativno skromnom intervencijm, nemačka Ag"E" izbaci iz igre.
Zapadni saveznici, prvenstveno Britanci, kontinuirano pridaju veliki operativni značaj Srbiji. Još od perioda borbi u Africi, kada je njihova diverzija u Grčkoj bila od velikog značaja, oni pokušavaju da organizuju nešto slično i u Srbiji. Taj značaj je još porastao sa otvaranjem fronta u Italiji i otvaranjem realnih opcija na Balkanu. Politički imaju naklonost prema četnicima, koji uz to imaju i svoje grupe u Srbiji. Zato su pri njegovim štabovima formirali 11 "misija" - specijalističkih grupa koje su, osim veze, imale i diverzantske zadatke. Međutim, Mihailovićevo shvatanje rata i ratnih ciljeva znatno se razlikuje od savezničkog, i on sistematski podriva ove britanske napore. Usled toga, uz žaljenje, krajem 1943. Britanci donose odluku o definitivnom napuštanju Mihailovića i ekskluzivnoj saradnji sa NOVJ.
4. Učesnici i pretendenti
Ovakvi ratni interesi dovode krajem 1943. i početkom 1944. do formiranja dve suprotstavljene grupacije u bitci za Srbiju.
Nemci od 1941, četnike smatraju za potencijalnu opasnost. Međutim, izrastanje NOVJ u ratujuću snagu na Balkanu s jedne strane, a ogorčena četnička dejstva protiv partizana s druge, čine četnike aktualno direktnu operativnu korist na terenu. Tako krajem 1943. u štabu Jugoistoka i civilnog izaslanika za Balkan sazreva spremnost da prihvate duh Mihailovićevog predloga od 11.11.1941: konkretna saradnja na terenu, uz tolerisanje Mihailovićeve autonomije i povremenih neprijatnosti. Britansko napuštanje Mihailovića samo je učvrstilo ovu orijentaciju.
Mihailovića je kolaboracionizam iz prethodnog perioda krajem 1943. doveo u nemoguću situaciju: njegovi jedini pokrovitelji, zapadni saveznici, zahtevaju od njega da stupi u otvoren sukob sa Nemcima, nemajući pri tome mogućnost da mu pruže odlučujuću pomoć, a sa druge strane ne mogu da mu garantuju bezbednost od napada NOVJ. Mihailović je ubeđen da bi ga ovakva politika dovela do brzog i neminovnog poraza, svestan da jedino držanje u senci nemačke vojne sile može da ga spasi od nadmoći NOVJ. Kratkotrajno koketiranje sa ovom idejom samo ga je ubedilo u to. Zato odbija britanski ultimatum. Time međutim Britance stavlja pred izbor: podržavanje Mihailovića uz žrtvovanje mogućnosti blokiranja nemačkog saobraćaja kroz Srbiju, ili podržavanje NOVJ protiv Mihailovića, uz izvesnu perspektivu blokiranja ovog saobraćaja. Operativni i strategijski intere odnosi pobedu nad političkim, i Britanci se opredeljuju za NOVJ.
Ovim su interesi Mihailovićevog pokreta silom događaja gurnuti u neposrednu blizinu nemačkih interesa. Za Mihailovića je "odbrana" Srbije od NOVJ borba na život i smrt - Nemci će otići, a partizani dolaze da ostanu. Nemci su privremena, ali neophodna snaga na istoj strani. Za Nemce je odbrana Srbije odbrana kako značajnih pozicija, tako i krupne armijske grupacije od opasnosti da bude odsečena.
Na taj način formirane su dve zaraćene strane u ovoj ratnoj igri:
S jedne strane Nemci i četnici kao nevoljni saveznici silom događaja upućeni jedni na druge.
Sa druge NOVJ pomagana i podržavana od zapadnih saveznika, i prirodno pomognuta od Crvene armije u presudnoj fazi.
O toku i pojavnim oblicima ove ratne igre u sledećim tekstovima.