Ni u kakvoj. Međutim, na srpskoj političkoj sceni pederi i Kosovo su povezani neraskidivim vezama i to je postalo neka vrsta tradicije. Tradicionalno, s početka jeseni novine se napune člancima o pederima, koji su uvek nekako u direktnoj vezi sa Kosovom jer pederi hoće svoju paradu i baš ih briga što je Srbija ostala bez Kosova a nepederima to smeta i onda oni prete pederima da će svašta da se desi ako bude parade. Onda ministar policije obećava pederima da će sve biti u redu i da mogu slobodno da se šetaju a pederi stanu pa se rugaju nepederima „uta - ta“ i onda svi popizde.
I tako svake godine. Pederi i nepederi oće da izazovu građanski rat. Pederi se sprdaju sa pravoslavnim vrednostima a pravoslavni Srbi počnu da dobijaju talibanske tikove. Puštaju brade i nose sablje sa sobom. Nose oni i monotovljeve koktele, nose pištolje i štangle, orzanizuju se i zastrašujući je broj autobusa sa rasprodatim kartama za 10ti oktobar. Dolaze iz svih manjih gradova. Dolaze i iz Republike Srpske (da ne kažem BiH) i iz Crne Gore. Dolaze sa Kosova. dolaze da nekome jebu majku.
Za izgubljeno Kosovo, za vladu kojoj ne veruju i kojoj ne samo da žele da vide leđa nego žele da je vide kako visi na Terazijama, za SPC koja se raspala na paramparčad i kojoj, takođe, ne veruju, i na kraju (ili je to na početku) za svu onu bedu od nemanja posla, perspektive, rasprodatih fabrika, za sav onaj umor od dvadeset godina razbijanja svih iluzija, za nemogućnost promene i svu nepravdu....
Jedan kaže „ako me ne puštaju na Kosovo sa oružjem - e, neće me sprečiti da idem da bijem pedere“. Pederi su, da prostite, glineni golubovi za sav bes i sav jad ove izgubljene nacije.
Biće parade... i biće pohapšenih ako ne i mrtvih, jer ih ima sve više koji jedva čekaju... a ako bude mrtvih, biće sranje. Ili će parada biti otkazana. I vlas' će da sačuva dupe.