potaknuta sam filmom "sex traffic" koji je rađen po scenariju abi morgan 2004, u britaniji.
pre nekih mesec dana sam gledala naš film "sestre" (nisam znala, do juče da je priču pisala milena marković sa 17 stručnih konsultana - pretpostavljam iz organizacija koje se bave temom) i potresao me je. u dobre namere ne sumnjam, ali ono što me (ni)je iznenadilo je sledeće: film "sestre" deluje kao prepričan i pojednostavljen "sex traffic". sve je isto, radi se o dve sestre koje (kod nas iz srbije, kod engleza iz moldavije) tražeći posao u velikom svetu postaju žrtve trafikinga. jedna se spasi a druga "zavoli" posao, to jest postane žrtva stokholmskog sindroma. starija sestra je razboritija i žrtvuje se za mlađu, pokušava i da pobegne i tokom čitavog filma pokušava da nađe svoju mlađu sestru. kada je na kraju nađe, zatekne promenjenu ličnost, oštećenu i vezanu za svog zlostavljača - preprodavca ljudi. metod, koji mafija koja se bavi trgovinom ljudima, jeste mahom isti ili sličan. na primer, za grešku jedne "kurve" gazda ubija njenu "koleginicu" i tako dalje.
nije važno da li je inspiracija za "sestre" (a sigurno jeste) tražena u stvarnim ispovestima žrtava i nije poenta ove priče koji je film bolji. u taj engleski svakako je uloženo i više para i više rada i više je ljudi uključeno, i ne nameravam da kritikujem srpsku verziju zbog toga što je svedenija.
ono čega mi je žao jeste tema. srpski film sasvim zanemaruje jedan jako bitan element priče o trafikingu i borcima protiv tog odvratnog pola. to je licemerje boraca. licemerje donatora raznih organizacija koje se time bave. nesposobnost javnosti da čuje te priče, kukavičluk novinara da se upuste u istraživanje, na kraju i saradnju - ne samo policije - nego i boraca za ljudska prava sa bosovima te prodaje.
balkan je centar ovog biznisa, tranzit. u crnoj gori krimi-bosovi imaju dobre pozicije u vrhu vlasti. o kosovu da ne govorim. naš NGO sektor veoma dobro sarađuje s bosovima, oni neretko i doniraju borbu protiv trafikinga. i zato je ta borba samo jedna simulacija. moj komentar na račun filma "sestre" ne bavi se kvalitetom filma, mada možda tako deluje na prvu loptu. čak i ako je neko od onih 17 stručnih saradnika prepisao ili mu se dopao neki od detalja filma "sex traffic" - nije važno. ali jeste važno što je izbor "dobrih detalja" veoma selektivan. ne bavi se suštinom. bavi se samo "sitnom ribom" u tom poslu. bavi se gazdama nekih javnih kuća po predgrađima. i to je ok. ali te gazde su samo potrošna roba, isto kao i te devojke - njihove žrtve.
u našim organizacijama sede mahom nestručni ili polustručni ljudi, uglavnom žene koje nisu osposobljene da uđu do kraja u problematiku ove priče. takođe, u našim novinama se o tome piše kao o nekoj zajebanciji i nedavne sumnjive "ispovesti" kruvi koje su uhapšene na kosovu deluju više kao sprdnja koja čitaoca navede na zaključak "sama je tražila" ili "šta se sad žali..."
i na kraju, naše organizacije koje se bave borbom protiv trafikinga uglavnom su zagledane u fond za humanitarno pravo i slične "borce" - što je surova ironija, jer su ti borci prvi pohrilili da čestitaju nezavisnost kosova - čoveku za kojeg zaista nije tajna da je do grla umešan u taj biznis. o tome može da se pročita i u stranoj štampi -. da se unapred ogradim od neke političke ili nacionalne fijoke u koju neko može da smesti ovu priču.
to nije ni politička ni nacionalna priča, to je priča o kriminalcima koji se kriju iza nacije i politike. i odlično sarađuju među sobom, dakle - lideri su u multietničkom razumevanju i toleranciji.
p.s.
dok ovo pišem sedim u hotelu koji je tridesetak kilometara udaljen od jedne srpske opštine na kosovu, čiji je "gradonačelnik" poznat po biznisu s kockarnicama i prostitucijom. za tu poziciju dobio je svesrdnu podršku sektora koji se u beogradu bavi ljudskim pravima i najglasniji je kad se radi o pravima žena.
ako to nije licemerje i simulacija borbe protiv kriminala, ja onda ne znam šta je.
p.p.s.
ni ovo nije upućeno autorima filma "sestre", oni su to radili na osnovu materijala koji im je bio dostupan ali ne bi bilo na odmet da se ode korak dalje i zagrebe malo dublje ispod površine. o toj površini nema potrebe mnogo pričati, o njoj piše čak i omražena žuta štampa. ispod te površine postoje dve stvari o kojima malo ko hoće da priča. biznis koji plaća političare i kukavičluk novinara, boraca za ljudska prava i ostalih pozvanih i nepozvanih - da zavire u suštinu ili se makar osvrnu na licemerje svih pregalnika na ovom poslu.