Slušam jednu audio knjigu zadnjih nedelju dana i cenim da započnem blog o njoj ali nikako da se nameračim. Napolju i dalje sve u staklu leda pa rekoh – zar ima boljeg dana od ovog za tako nešto. U nekoliko blogova ću preći par primera koje sam čuo i koji su me zaintrigirali da se pozabavim ovom temom. Audio knjiga je „Blink“ pripremljena od strane Johna Maxwella – ko ima priliku da je se dočepa, toplo preporučujem.
Dakle, probaću da u sledećih par blogova dotaknem temu koja nam je svima na ovaj ili onaj način poznata, ali nije je lako staviti ni u jedan poznati koncept - Da li uvek verovati prvom instinktu o nekoj osobi, situaciji, iskustvu? Jednostavno, procena koja se dešava na prvi pogled, u treptaju oka, koja se dobija prvim utiskom - može da bude ona za koju ćemo kasnije reći "Znao sam još od starta!". Pa da li je to uvek slučaj? Da li nas naše famozno 6. čulo uvek navede na pravi put? Tačnije - da li može odluka koja je doneta posle samo par sekundi biti i ona koja je apsolutno ispravna kao i ona koja je zasnovana na dobroj analizi i zaključivanju posle par sati/dana?
Svima nam je poznato da se naša svest/psiha deli na dve celine – svesno i nesvesno. Ako je tačno ono što znam, naše svesno samo vrh ledenog brega, a nesvesno čini jedan veliki deo naše ličnosti i na različite načine utiče na naš misaoni proces, percepciju, odluke i razmišljanja. Koliki je njegov uticaj? Hajde da probamo da vidimo.
Zamislite sledeću situaciju: Godine 1983 gospodin Đanfranko je poželeo da proda statuu, jednu od tek 200 takvih koliko ih je ostalo iz 6 veka pre nove ere. Kuros, kako se statua zvala, je predstavljala čoveka urađenog u mermeru sa svojom levom nogom iskoračenom. Iako su ostale slične skulpture bile poprilično oštećene (2600 godina ostavlja svoj trag) ova je bila perfektno očuvana. Cena (prava sitnica) je bila nešto oko 10 miliona dolara. Sa takvom cenom, normalno je da poželite da znate šta ćete kupiti.
Pozvao je Geti muzej u Kaliforniji sa ponudom. Muzej je prišao celom poslu vrlo oprezno. Rešeno je da se uradi celokupna analiza potvrde ispravnosti skulpture. Sve činjenice su se uklapale. I istorijat, i papiri, i mikroskopska analiza kao i analiza isečka iz skulpture uzeta ispod njegovog kolena. Sve činjenice i istraživanja su ukazivala na to da je skulptura autentična. 14 meseci posle prvog kontakta muzej je konačno odlučio da kupi statuu.
Ali nešto nije bilo u redu sa osećajem koji je ostavljala skulputa. Nekoliko eksperata je osetilo, posle samo par sekundi gledanja u nju, da je: skulptura hladna, nešto nije u redu sa perfektnom slikom koju je ona davala, skulptura odbijala, čak je jedan od njih imao sledeću prvu asocijaciju kada je video – sveža.
Kao što pretpostavljate, svi oni su bili u pravu – skulptura je bila lažnjak, [to se kasnijim utvrđivanjima i potvrdilo. Ali se ovde jedno drugo pitanje dovodi u centar pažnje. Kako je moguće da je nekoliko ljudi posle samo par sekundi gledanja bilo u pravu i uspelo da nadmaši sve da tada poznate analize za utvrđivanje autentičnosti?
Šta nam to šalje signal da treba da se uključi alarm?
Jedan drugačiji primer daje mnogo bolji prikaz. Zamislite da igrate igru: ispred vas se nalaze 4 špila karata – 2 crvena i 2 plava. Svaka karta vam ili daje nešto novca ili uzima. Vaš cilj je da okretanjem jedne po jedne karte maksimizirate vaš dobitak. Pri tome ne znate tačno koje karte će vam povećati a koje smanjiti količinu novca. Ono što u igri nemate kao početnu informaciju je da crveni špil puno daje ali i puno više uzima, tako da okretanjem tih karata ćete u najboljem slučaju ostati na istom. Plavi, za razliku od crvenog, daje malo ali malo i uzima, tako da ćete ako okrećete samo plave karte u proseku imati 50 dinara dobitka na svakoj okrenutoj plavoj karti. Pitanje je – koliko će vam biti potrebno da ustanovite pravilo čisto empirijskim putem?
Eksperiment pokazuje da je ljudima u proseku potrebno oko 50 okretanja da bi, bez ikakvog tačnog objašnjenja, imali osećaj da treba da okreću plave karte, a oko 80 okretanja da bi mogli sa sigurnošću i objašnjenjem da objasne pravilnost.
To nije ništa specijalno ako ga gledate sa nivoa učenja – počnemo, izgradimo iskustvo i na kraju izvedemo zaključak. Tako ide normalan proces učenja. Ono što je interesantno tek sledi.
Kada su tokom eksperimenta merili aktivnost žlezda koje omogućavaju znojenje dlanova (one znoje naše dlanove kako pri višoj temperaturi tako i pri nervozi) naučnici su utvrdili da se dlanovi znoje kada pođemo da okrenemo crvenu kartu. Ali ne na 50-oj, već na 10-oj karti. 40 karata pre nego što naše svesno uopšte ima bilo kakav osećaj o tome šta treba da radimo! Još u prilog tome, učesnici od 10-te karte uzimaju sve više i više plavih karata a sve manje i manje crvenih. Tačnije čine korake ka cilju (povećanju dobitka) mnogo pre nego što razviju SVESTAN osećaj o tome šta treba da rade!
Šta nam ovaj eksperiment kazuje – postoje dve stvari koje naš mozak koristi tokom bilo kakvog procesa razmišljanja u novoj i nepoznatoj situaciji – dve strategije:
· Svesna strategija – razmislimo o tome šta smo naučili tokom iskustva i izvedemo zaključak – mada je taj proces vrlo spor, treba nam oko 80 karata da bi utvrdili i sročili pravilnost, i
· Nesvesna strategija – brža i tačnija – posle samo 10 karata, ali ona koja radi poprilično ispod nivoa naše svesnosti; naš mozak procesira informacije, izvodi zaključke i šalje nam signale na vrlo neuobičajan i indirektan način za razumevanje kroz našu svesnost – znojenje dlanova; tačnije naš mozak je došao do rešenja, ali nam to još ne saopštava
Za sve one naučnike iz prvog primera, nesvesna strategija je bila primarna za stvaranje tog „neprijantog“ osećanja kada su prvi put pogledali skulpturu. I to nije neuobičajna stvar. Taj način odlučivanja je pokrenut od strane jednog dela našeg nesvesnog, koji se u sadašnjoj psihologiji naziva adaptivno nesvesno.
Nastavak sledi...