Da mi je neko rekao da ću dan za danom u Picin park, ne bih mu verovao. Ja, naime, veoma malo verujem u individualna dobra dela, ukoliko nije pitanje života i smrti, a posebno ne kada je dobročinitelja troje a ljudi kojima treba pomoć se broj ne zna. Dobročinsta pozdravljam, ali u taj način ophođenja ne ulazim, jer mislim da je sažaljenje prilično jadan osnov za bilo koji međuljudski odnos, kao i što sam uveren da bez sistemskih rešenja, koji su posao države, ništa tu ne može da se uradi.
Ali ja sam, koje li ironije, kršteni kum nekoj finoj omladini koja je odlučila da vežba dobrotvorstvo. Budući da je kum spiritualni otac, nisam imao izbora nego da s decom silazim dole na stanicu, u zbeg, i da ih podučim kako se to radi.
Pravila su jednostavna. Uzmeš to što imaš, hranu ili piće, nosiš ga u rancu, i sve vreme u pokretu, deliš diskretno onima za koje ti se učini da im je najoporebnije, a to je nejač. Zastaneš li, nastaće opšta otimačina, a ti ćeš se, kad se sve završi, osećati kao silovan.
U tim posetama parku uvek se dogodi nešto zanimljivo. Od ovih par navrata najviše mi je priraslo srcu jedno malo Sirijče, od jedno 5 godina, u zelenoj majici. Moja kumica je u park došla biciklom pa su je izbeglička deca zamolila da im dâ da provozaju po krug. Uzme jedan malo stariji da vozi, a njih deset sitnih mu se nakači na bajs i juri ga, tako da stalno čitav buljuk jurca u krug. Pa tako po redu: provoza drugi biciklu, pa treći, pa četvrti.
Ali kako koji uzme bicikl, tako mu se taj malecki u zelenoj majici zakači rukama i nogama na šipku što drži sedište, zasedne na zadnji točak i ne možeš ga hirurškim putem skinuti. Desetak ih se provozalo, a taj mali ni jednom nije propustio da se šlepa. Ne sećam se da sam ikada video nekog tako upornog. Tuku ga druga deca, odrasli ga skidaju s bicikla, vuku ga za uši, ali čim ga skinu, eto njega natrag, naskočio na bicikl i drži se za ono sedište ko za život, voza se i smeje se.
Krenuo neki čovek, možda mu je otac, da ga vaspitava, odveo ga u stranu, drmusa ga kao da će da ga bije a i mi i policajci koji su tu s nama stajali i smejali se priskočismo malome u pomoć.
- Nemoj ga! - viče ostareli supovac u civilu; vidi se mnogo mu je simpatično ono dete.
Pusti otac maloga, a on, trk natrag i kao prilepak se okači na bicikl.
Gledamo mi, a mudri pandur kaže:
- Vidi ti malenog, kakav borac! Tog ne može metak zaustaviti. Taj će ili veliki čovek ili veliki kriminalac da bude.
A za poslednju rečenicu ovog teksta, koja realno nije ključna, onaj koga zanima ipak će morati da klikne ovde.