Velika seoba naroda (osma od deset priča)
Park je karavansaraj. Sa ulice se vidi krst od kamena po kome se veru sitna deca. Naokolo, po ogradici spomenika suši se šaren veš. Nisko sunce, pocrvenelo pred zalazak. Utihla je dnevna graja i slabo se ko kreće. Tamo dublje, putnici prostrli ponjave po prašini i mole akšam pod vedrim nebom. Mrak pada polagano, kao u nekom autokampu uz Mediteran. Prijatelj me pita:
- Čuješ cvrčke?
Na čistini, odnekud se pojavila grupa ljudi. Većinom žene. Izgledom se izdvajaju od migranata. Pomalo ekscentrično odeveni za evropske standarde. Za ponekog na prvi pogled i ne znaš da li je dečko ili devojčica. Bio je jedan sredovečni debeljko koji liči na klovna iz Simpsonovih i njegova žena. Nose pakete, kutije, kofe, torbe i gomilaju ih pored klupa. Jedni ostaju da čuvaju donesenu robu, drugi idu po butan boce, velike lonce, gumeno crevo.
- Gerila - objašnjava mi prijateljica.
Gerila deli letke sa savetima za migrante. Na njima su saveti. Nikako ne smeju da zaborave da podsete svakoga ko ih ometa u slobodnom kretanju na to da oni, iako nemaju uredna putna dokumenta i vize, budući ljudska bića uživaju urođena i neotuđiva prava: na život, na slobodu i na potragu za srećom. Flajeri, međutim, ne proizvode veliko zanimanje. Verovatno zbog jezika.
Gerilci su dobrovoljci. Rade vredno i uigrano. U retkim trenucima predaha uspevam da prozborim sa jednom od humanitarki. Upadljiva je njena ogorčenost: ljuta je na moćnike, na birokratiju, na vlast otuđenu od čoveka i na mnogo toga još.
Gerilska ćelija, saznajem, već nekoliko meseci jednom nedeljno sprovodi ovakve akcije, tako da se tu razvio čitav jedan ritual. Prvo treba pod otvorenim nebom postaviti improvizovanu čajdžinicu. U tlo pobijaju šipke, razvlače štrik, po njemu kače transparente sa parolama na više jezika (protiv granica, protiv nepravde, protiv ekskluzije, protiv sistema, protiv surovog sveta kakav imamo) a tek na kraju, kada je sve to gotovo, pale se primusi i kuva čaj. U međuvremenu se već se dobro smrklo a po parku se proneo aber da se tu nešto deli. Privučeni komešanjem migranti se u sve većem broju sakupljaju oko njih. Grupe koje svako malo prođu s rancima na leđima, zaustavljaju se radoznale šta se tu događa. Kako raste interesovanje, tako se nadzor nad onim gomilama robe pojačava.
Događaj je otvoren koordinirano na četiri punkta, na različitim stranama čistine. Nije to slučajno. Tako je mudro postignuto da se narod rasporedi, te da jagma ne bude sva na jednom mestu. Prvo je na dve tačke istovremeno počeo da se služi čaj čime je privučen dobar deo mase, već pomalo unervožene. Malo zatim se otvaraju i preostale dve tačke: tamo se deli sve ostalo. Umesto reda tamo su dva povelika grozda ljudi, koji nemaju pojma šta će ko tu dobiti. Može da ti se zadesi kriška lubenice, voće, keks ili flaša soka. Humanitarci su, doduše, pazili da makar pelene, odeća, obuća i igračke budu podeljeni sistematski, po pravilima: prvo deci, pa ženama, pa najspretnijim ili najdrskijim muškarcima, pa tek onda, ako ikad, onima kojiima nije do guranja. Ako bi se i desilo da odrastao muškarac dobije plišanog medu ili ružičaste plastične naočare, dao bi ih kome već takav poklon priliči. Ljudi su počeli da cirkulišu tamo-amo, da vide gde im se više isplati da stanu u gužvu.
Na mestu gde je pre manje od dva sata vladao spokoj akšamske molitve, odvija se nešto veselo, nalik vašaru. Gužva polagano prerasta u nešto što podseća na koškanje i otimačinu. Na trenutak strepimo da će biti nereda.
Eskalaciju grabeža sprečio je svojeručno jedan korpulentni humanitarac. Samoinicijativno je preuzeo komandu, razgalamio se na jednog jako pijanog Arapina koga je smatrao glavnim krivcem za nered. Zgrabio ga je za ramena, stomakom ga izgurao iz mase, uhvatio ga šakama za glavu, tako da ovaj mora da ga gleda oči u oči i na engleskom mu, na sav glas, objasnio zašto je ljut na njega:
- Mi smo došli da pomognemo kul ljudima. Ti nisi kul. Nije te sramota! Nezahvalniče! - vikao je pijancu u lice.
Ovaj, koji verovatno ništa nije shvatio osim da je veliki beli čovek jako ljut, oteturao je nekuda u mrak. Red se ponovo uspostavio.
- Da li je postoji autentični alutruizam? - pitam - Ne znam odgovor, a često sam o tome razmišljao.
- Ne znam ni ja. Ali sam kod dobročinitelja raznih vrsta pimijetila da rješavaju tuđe probleme jer ne mogu svoje - kaže prijateljica.
- Mene, bolan, podsječaju na ljude koje sam sretao u azilima za pse - kaže prijatelj - To ti je taj isti profil.
Kad su noći tople, ova se akcija oduži do kasno. Na kraju se često desi i da se zapeva, zaigra, da se migranti uhvate u kolo. Tako će verovatno biti i večeras, ali mi, posmatrači, se povlačimo ranije, svak svojim poslom.
Čim zađete iza ugla prisustvo migranata prestane da se oseća. Tu negde, meni usput ka kući, postoji jedan srpski narodni restoran. Zidovi su mu okićeni preslicama i ćilimima.
Unutra, ispod plafona od drveta, dva kelnera u jelecima, šarenicama i vezenim košuljama služe nacionalne specijalitete u glinenom posuđu. Gosti su turisti iz razvijenog sveta, tri-četiri stola, ošamućeni od žege na kakvu nisu sviknuti. Na jelovniku roštilj na kajmaku i rakija u čokanjčićima. Lica im orosile graške znoja. Klima uređaj ne radi, a kada je ovakva vrućina, ni otvoreni prozori ne pomažu. Do ulice se čuju narodnjaci; dodaju na autentičnosti. Iz zvučnika stari Ciganin leleče za sve pare:
"... леле, Друга болест, Друга болест, леле, туђина ће идем."
Zašao sam za ugao. Nastavio uz Balkansku ulicu. U hodu nisam nikako uspevao da se dogovorim sâm sa sobom ko je tu kome tu potrebniji, kelneri gostima ili obrnuto.
Kraj VIII dela.Ko je za još, to je kad se klikne >ovde<.
Foto: Dušan Todorović, London.