Danas sam imao prilike da na blogu razmenim misljenje o "strategiji kao takvoj" sa jednom blogerkom koja je aktivna politicarkinja u Srbiji. Bio je to lep, strateski razgovor u koji sam "usao" bez ikakve taktike. Tako sam i izasao iz tog razgovora. A i ogladneo sam, malo.
Otisao sam prvo do Apple-ove radnje da uzmem Kamalin kompjuter sa popravke, a dogovorio sam se i sa bratom moje druge bivse zene da se nadjemo ispred te radnje i da odemo da veceramo u kubanskom restoranu u kome radi Kamala.
Obradovalo me je da vidim njega i njegovu cerku koja je moja dobra prijateljica. Sada joj je 13 godina i postala je devojka. Pre nekoliko godina sam je bacao u vodu sa jednog keja u selu pored Dubrovnika, a ona je meni pravila drustvo kad sam se vracao sa nekih mojih avantura po sumi i kada nikog nije bilo da mi pravi drustvo.
U " La Habani" (na uglu ulica Prins i Elizabet) je guzva, ali Kamala nam je rezervisala sto. Odmah primecujem da ovde rade najlepse kelnerice koje sam ikada i bilo gde u zivotu video na jednom mestu. To primecuje i moj bivsi surak. Kamalina "smena" ne stize na vreme, tako da on i ja odlucujemo da narucimo po jedan mohito dok cekamo da zajedno svi veceramo. Devojcica-devojka ostaje pri vodi. Malo kasnije, prilazi nam lepotica iz Izraela, uzima porudzbinu i kaze mi da Kamala lici na mene i da je mnogo slatka. Objasnjavam joj nesto o strategiji i taktici pozicioniranja u zivotu. Prekidam samog sebe nakon par sekundi.
Konacno stize i ta Kamalina "smena" u koju gledam dugo i sa paznjom. Narucujemo i drugi mohito. Posle i treci.
Hranu nam donosi devojka koja izgleda kao Majanka. Grli Kamalu i pozdravlja se sa mnom. Kaze mi da bi volela da se uda za mene i da bude Kamalina mama. I ja bih to voleo, pomislim i naravno kazem to, ali onda se setim da imam devojku, da nemam posao, a ni stalno mesto boravka, tako da paznju usmeravam na hranu. Ipak, sada cesce posmatram ovu moju mogucu trecu zenu, a moj bivsi surak me u tome sasvim podrzava. Prica mi o svojoj novoj devojci koja je ridja, ima plave oci, odlicno je gradjena i sjajno kuva. Sa Novog Zelanda je, zivi u Filadelfiji, a radi u Njujorku. Ne mogu da se uzdrzim, a da mu ne cestitam na tome i crvstim stiskom ruke preko stola to i radim. Cerke nas odusevljeno posmatraju.
Bivsi surak narucuje jos dva mohita, Kamala nam donosi i po jedan espreso.
Odlazimo iz restorana i setamo se do stanice metroa na Prvoj Aveniji. Kamala odlazi kuci, dajem joj njen kompjuter i disk sa filmom "Rubljov" koji je zelela da veceras pogleda.
Bivsi surak predlaze da popijemo jos jedan mohito u baru u blizini. Dok pijuckamo pice pita me kakvi su mi planovi za dalje. U zivotu. Rekoh mu da nemam ni strategije, a ni taktike po tom pitanju.
Dogovaramo se da se opet nadjemo u sledeci petak. Doci ce i njegova nova devojka da se upoznamo. Prilikom rastanka, zaboravljam da od njega uzmem kesicu sa cuclama, za malog sina moje druge bivse zene. Nista, uzecu to u petak, veselo zakljucujem, i opet mi pada na pamet da ziveti (i raditi) bez strategije i nije tako lose.
Naravno, ukoliko zivoti mnogih ne zavise od vaseg rada. Ali, tu nema sta da se brinem. Nezaposlen sam.