U mom frizideru stoji komad slanine, rumenozute, mesnate..ma kakva "panceta"ovo je cista ljubav. Ja to znam, tu sam strucnjak. Kad god otvorim frizider zapahne me taj miris...i stid. Posalo mi je neki Branko...a ja ne znam koji Branko.
A znam da je ljubav, jer tako i ja, kada mi nesto posebno uspe da je najlepse na svetu, saljem sa ljubavlju ljudima koje volim.Sad meni posalo Branko, sve s ljubavlju...a ja ne znam..pa otuda stid. Zato je nisam ni probala, neka stoji dok se ne setim tog Branka.
Doneo mi je brat, posle prvomajskih praznika, kada je dosao da odveze moju
Ne, nije to zbog onog izgladnelog kuceta na autobuskoj stanici u Beogradu.
Htela sam to da kazem taksisti u cijem sam taksiju preplakala sat vremena od Beograda do kuce,pre petnaestak dana, ali on je vec otisao... I nisam bas plakala nego onako, suze krenu pa stignu do grla, onda ih ja guram nadole...one se penju...ja ih guram pa me nekada prevare....onda se pravim da gledam kroz prozor u mrak i polja ravnice.
Vozio me je od Beograda do kuce, medjugradski taksi prevoz, brzi, udobniji i jeftiniji od autobuskog, a nema ni one famozne "stanicne usluge"
Vest koja je objavljena u nekim medijima, u nekima nije, nije dovoljno vazna.
U svom krevetu nadjena je mrtva devojcica, imala je samo petnaest godina. U domu za nezbrinutu decu, u svom krevetu koji je dobila n privremeno koriscenje, dok ne izadje iz doma, umrla je tiho, da nikoga ne uznemiri, samo je nestala nadajuci se bas tome, da se niko nece previse uzbuditi sto je nema. Samo je zaspala. Nece se probuditi. Sve sto je veliki svet imao za nju ona nikada nece videti.
U dugom lancu Odraslih ljudi koji su morali da joj pruze ruku da ne potone
Danas je punih pet godina od kada se desio masakr u selu Gorazdevac na Kosovu i Metohiji kada su iz susednog albanskog sela rafalom pokosena deca srpske nacionalnosti , dok su se, kao i sva deca na svetu, radovali letu i kupanju u reci. U tom monstruoznom zlocinu ubijeno je dvoje dece, a ranjeno cetvoro. Osim malih grobova i invaliditeta i trauma za ranjene i njihove porodice, onima koji su preziveli dato je i saznanje da se ubice nece pojaviti pred licem pravde, da njih niko ne trazi niti ce ikada biti osudjeni. Vreme koje prolazi a da se zlocinci mirno setaju Kosovom ucvrscuje to saznanje
Neka rastu i treba da rastu !!!
Bilo je dovoljno i ono malo snega što je palo, da se čitava bulumenta dečurlije sjuri u park, odasvud, naoružana sankama, debelim rukavicama i šalovima, i da se poput vojnika koji osvajaju neku visoku kotu, dok za sobom vuku sanke, klizaju, padaju, četvoronoške bauljaju...ali ipak stižu i osvajaju VRH pokriven snegom, tankim ko sirotinjski lebac, visine nekih metar ili dva od zemlje ...izem ti ravnicu. .
Ni zime nisu kao što su nekada bile.
Samo deca su ista, u svim vremenima.
Pre njih, taj isti vrh, osvajala
Ustanem jutros rano, bolje sama nego da me budi dostavna sluzba DHL, sramota bi bilo.
Izbacim kuce iz kuce , neka probudi i komsiluk, kako da primim tako brzu posiljku a da to niko nije video? Pozovem i komsinicu na kafu, nije to mala stvar, preko sveta za 24 sata, bar tako kazu. Odmah joj demonstriram "pracenje posiljke" i lepo se vidi kada je preuzeta, gde je sve bila, u minut vreme zabelezeno (sigurno im je svaki minut vazan),u Beograd stigla za 3h i 30' od trenutka predaje. Tu me blago uhvati panika , ma oni mogu svaki cas da banu na vrata , jest da je rano ali
Još onomad kada nas je februarski sneg zatrpavao, preseče me nešto iz čista mira preko leđa, onako stravično.
Sve nadajući se da će proći samo od sebe odvalim beli dan do poden u krevetu. Onda se setim supice pa hajd polako do kuhinje....a tamooo!!!!
Kroz sve prozore (bez zavesa) blješti onaj sneg oči izbija, ne mogu da se pravim da ga ne vidim. Zavirim na ulicu, svi trotoari uredno očišćeni, samo kod mene narod gazi sneg do kolena. Ne gine mi lopata puta 20 metara dužine puta 2 metra širine trotoara...nema šanse sa ovim leđima.
Sažalim
Dole u sahtu bilo je zagusljivo i vlazno. Mirisalo je na krpe i kartone pokupljene iz kontejnera, na pacove i kanalizaciju...ali bilo je za nijansu toplije nego napolju gde je kosava vitlala liscem i udarala ledenim dahom. Na drhtavom plamenu svece jedva se nazirao bledi lik devojcice koja je lezala na krpama u uglu, ulepljene kose, i tiho jecala povremeno.
- Mozda joj treba lekar? - zabrinuto ce Milos, Mirin brat, mrsav dvanaestogodisnjak. Njegove krupne oci uplaseno su sarale polumrakom, od Mire na lezaju do Vlade koji je cucao u suprotnom uglu malog podzemnog skrovista.
-
Sinoc se u Atini osetio blagi zemljotres. To nije cudno, ovo je trusno podrucje i malo, malo, pa se zatrese.
Vreme je lepo, danas pogotovo, pravi prolecni suncani dan. Nadam se da ce i sutra biti tako lepo jer su zakazane velike demonstracije, pa da narod ne pokisne kao prosle nedelje kada su po pljusku i hladnoci marsirali ispred Parlamenta.
Demonastracije se odrzavaju skoro svakodnevno, bile su juce, bice i sutra.
Ne znam da li ce njihov Parlament potvrditi dogovor Vlade i emisara poverilaca, to se odlucuje sutra.
Ja bih o necemu drugom, o velikoj solidarnosti grckog naroda sa nevoljnicima, siromasnima, otpustenima, beskucnicima, koju vidim na svakom koraku.
Ne mogu ni da se setim vremena kada mi taj mali zavidljivac nije sedeo na ramenu i šaputao na uvo, pokušavajući da me spreči da kupim nešto lepo, nekad i potrebno...a za nepotrebno i da ne pričam. Bio je vrlo uporan, iznosio argumente koje bih teško i sada mogla pobiti - i ja sam popuštala. Kažu da pametniji popušta?
Ako bih stala pred izlogom sa prekrasnim cipelicama eto njega sa "mišljenjem" koje mu niko nije tražio.
"Šta će to tebi? Imaš gotovo nove, gotovo iste takve cipele od pretprošle godine i ti bi da se razbacuješ? A troje pari patika