-Ej, pročitao sam ono što si pisala o Palanci. Zanimljiv ugao. Ja je nikad tako nisam video. 'Ajd napiši blog o meni. Mislim ne blog, da ga objaviš, nego onako. Baš me zanima kako me vidiš.
E pa, evo ti:
Prvi put sam ga videla pred dodatnu nastavu iz informatike. To je početkom devedesetih bilo rezervisano samo za nas štrebere. :) A on je bio slika i prilika. Visok, mršav, zarastao u nešto nalik na kosu, neizostavne naočari sa okvirom ala Minja Subota, nov, došao iz druge škole, drugog mesta. Znala sam ga po čuvenju, naime nastavnik matematike, kad god je hteo da nam nešto natrlja na nos, govorio je: A kako zna Jovanović iz 8 -2? Jovanović se obreo u istom odeljenju u gimnaziji sa mnom, a kako se ispostavilo i sa mojim budućim mužem. Njih dvojica su se poznavali ceo život. Jovanović je naravno poznat po neobičnom nadimku koji se prenosi sa generacije na generaciju u njegovoj porodici, a da niko sa sigurnošću ne zna šta znači. Navodno je neki zaboravljeni narodni naziv za neku biljku.
Poznajemo se eto više od pola života. Porastao je. Promenio se. I dalje postavlja besmislena pitanja, galami, euforičan je, loše priča viceve i ponekad su mu priče bez ikakve poente ili mi izgubimo volju da slušamo zbog predugačkih uvoda. I dalje je isti. A opet nije. Naučio je da igra basket stvarno dobro. Oženio se divnom ženom i ima dvoje savršene dece. Nije više mršav i ne nosi naočari sa smešnim okvirom. Postao je građevinski inženjer i eno ga rekonstruiše neki most u istočnoj Srbiji. Pokušava na silu da bude šumadijski seljak, valjda da ga ne grize savest što je napustio predačka ognjišta i običaje. Život u Srbiji potrošio mu je mnogo živaca, a opet mislim da je nervozniji nego što bi smeo da bude. Ipak je blagosloven onim što je najteže steći, pravom ženom, dobrim zdravljem, divnom decom.
I nekoliko scena za pamćenje...
1995. napisao mi je pesmu. Nije ono što mislite. Pesma je potpuna sprdnja na račun mišljenja koja je naša profesorka francuskog imala o mom društvu i muškobanjastom ponašanju, i uključuje stihove o prebijanju cigana na pijaci. Sve upotpunjeno apsolutno nečitljivim rukopisom od kojeg nikad gori nisam videla.
2002. je ..svi smo bili još studenti. Odveo nas je na Adu i gađao u koš, a mi (Žmu i ja) smo stajali i čekali. Lopta je odzvanjala na praznim terenima. Čekali smo da kaže, mada smo nekako znali. -Biću ćale!
Iste godine, kada se princeza rodila, a raspomamljena gomila drugara mu iscepala sve do gaća i čarapa, odvukao nas je u kupatilo garsonjere gde je jedino bilo koliko toliko moguće razgovarati. Da nas okumi. Pamtim da je rekao da je i srećan i nesrećan što ću ja biti kuma njegovoj deci. Znam i zašto.
Prvi put sam ga videla stvarno pijanog kad mu se rodio sin. Ne znam da li sam ga nekad videla stvarno besnog. Verovatno ni ne želim.
Najviše sam se začudila kad sam videla kako svojim ogromnim rukama (a štetočina je i nesmajan za medalju, i kliker bi pokvario) spretno i nežno prepovija malo biće.
Kad sam ja diplomirala, pojavio se prvi. Meni nije bilo ni do čega. Bila sam prazna i razočarana. Prvo je kroz vrata prošlo flaša votke, a onda i nesnosni galamdžija. I nasmejao me.
Kad je on diplomirao, jutro posle žurke iskoristili smo da se isvađamo kao ljudi oko nekih njegovih izbora. Dobio je loptu za basket. Specijalnu!
Kada sam shvatila da je to to i da porođaj počinje, zvali smo njega da me vozi. Znali smo da je pouzdan, smiren i ima iskustva. To što nam je prvi poziv odbio, misleći da mu zvoni sat, sada nam je smešno.
Tu je kad treba da se kreči. Lako dohvata plafon. A i u tome ima iskustva.
Ima mnogo toga što bih mogla o njemu da kažem. (Ne smem jer deca već čitaju.)... da mu je danas rođendan... da ću otključati ovaj tekst za komentare ako on kaže da mogu.
EDIT: Ja ga otključah, a on kako hoće. Ko zna kad će da pročita. I tako pravi žurku, a ja nisam mogla da idem.