Beograd je, par decenija unazad, nedeljom popodne obično bivao sasvim pust, daleko beznadežnije pust nego što to danas možemo i zamisliti. Ako ste želeli pravu gužvu u nedeljnom Beogradu, tih 70' i 80', mogli ste je naći na tašmajdanskom klizalištu, negde između 3 i 5 popodne*
Svi su bili tamo.
(*po nekim izvorima bilo je to između 4 i 6)
Klizalište Tašmajdan bilo je epicentar zimskih okupljanja beogradske mladeži tih godina, naročito tokom zimskog raspusta. Smešteno u sred Grada i veoma dobro povezano s okolinom predstavljalo je nezvanično raskršće „zona uticaja“ nekoliko gradskih „Krajeva“. S gornje strane (od Bulevara), kao i sa donje (27.marta) prolazi nekoliko tramvajskih i autobuskih linija a nekadašnja „36“ (kasnije 76) putnike je dovozila, sa tada skoro divlje Bežanijske kose, maltene do samog ulaza.
Samo Klizalište, predstavljalo je veoma značajan deo celog tog vajba koji se podrazumeva pod toponimom „Taške“, a koji obuhvata Bazen, Park, Crkvu, Malu Crkvu, Maderu, Dom Pionira, Šansu, Petu, čuveni Cepelin i nezamenljivi crveni kiosk za viršle na početnoj stanici Šestice kod Jata.
Balavcu poput mene bila je potpuno nejasna čar svog tog lomatanja po ledu. Međutim, svi iz Kraja, cela ta starija ekipa uključujući i moju sestru (te nešto naprednih pionira) kao da su bili rođeni na tom ledu, sa sve klizaljkama (bilo je i sličuga) na nogama. I, kada dođe zimski raspust (a već i pre toga) – znalo se gde se ide. Znati klizati, dakle, nije bilo nikakvo pitanje prestiža već sasvim prirodnog opstanka. Vođen tim kolosalnim zaključkom, ali i neugaslom željom da budem bar malo stariji neg' što jesam i da se opet nekako „privalim“ (na sreću i radost) sestri, okolnost da o klizanju nemam blagog pojma apsolutno sam ignorisao, a u tom nadobudnom i pomalo neopreznom stavu izgleda da je ipak bilo neke iskustvene soli: kao što rekoh, bila je tu moja Starija Sestra. A ona je znala – sve.
Mali troll dok ne stignemo do Blagajne - čudno će zvučati ali , za one koji kao i ja nisu imali blage veze s klizanjem i usput ih je bio pomalo blam, najbolje je bilo da na Taške idu upravo u udarnim vikend - terminima: gužva, pomalo paradoksalno, sasvim dobro pokriva svu tu nespretnost i nesavršenost početnika, a posrtanja i padovi se nekako lakše podnesu u svoj toj gunguli.
Karte su se, naravno, kupovale na Blagajni , nije bilo gužve i pored velike posećenosti, pa ni tapkaroša. Na velikom staklu iznad Blagajne šepurio se provokativno, rukom ispisan plakat za treniranje hokeja, koji je pozivao „prave momke“ da se okušaju. Brzometnim lekcijama da se prvo skoči pa tek onda kaže „hop“, da se ne jede sve što leti, da moja, sasvim izvesna i mučna smrt ipak neće doneti toliko radosti koliko će bede proizvesti struganje ostataka Mene sa ograde, te ovlaš prezrivim osvrtom na mojih žgoljavih desetak godina uz konstataciju da „pa sve i da mi natakare kacigu i ture palicu u nejake ruke nikada neću postati „pravi momak“, sestra je sasvim efikasno ugasila moj lož.
Ni dan danas mi nije baš jasno da li je to što me je dovelo na sred ledene Arene bio samo njen vešt manevar da se na kratko izbegne uvek budno roditeljsko oko, izraz nesebične sestrinske ljubavi zaogrnut željom da se unapredi evolutivno zapušten mlađi srodnik ili pak jedan sasvim legitiman i krajnje lukav pokušaj akcidentalne eliminacije „prirodnog neprijatelja“ - kako bilo: ljudi su hujali oko mene, led je bežao pod nogama, tribine su bile visoko, ograda daleko, a ja sam, u sred svog tog meteža, polako i mučno shvatao šta to „biti na žeravici“ zaista znači.
Međutim, kada imate perfektnu instruktorku kao ja, osnovna pravila se veoma brzo kapiraju i stvar počinje nekako da funkcioniše: savij kolena, učvrsti skočne zglobove i drži ih pravo, leđa blago prema napred i „radi“ malo rukama. Blago hrapavi led pod pod „gvožđem“ usled trenja proizvodi nezaboravnu vibraciju koju osećate do želuca. Kada prestanete da je osećate – ili ste upravo pali ili već sasvim dobro klizate.
Krug po krug i stvari su postajale sve bolje. Shodno tome, uz obećanje da ću posle toga dobiti čak i čaj - ostavljen sam u jednom od Uglova dok Sestra malo „projuri“ okolo.
Zgodna stvar su bili ti Uglovi: nalaktiš se na ogradu i glumiš baju (onako, iskusno, sa 10 godina) koji upravo etomalo odmara od silnih vratolomija i egzibicija, dok ispod oka , šatro nezainteresovano skenira istinske bravure lokalnih „pravih momaka“ kojima su mamili pažnju i divljenje prisutnih devojčica, sve te „kanade“, „salate“, kočenja „na stranu“ i unakrst, okrete, položaje ruku, izraze lica, načine vezivanja hokejki, milione sitnih detalja koji čine tu jasnu razliku između obične boranije i istinskih klizača. Uzgred, osim po Uglovima, i na Centru se skupljalo sasvim zanimljivo društvo. Najbolji deo predstavlja početničko saznanje da se do Centra relativno lako stigne, ali s iz njega jako teško posle vraća u „struju“. I sam taj pravac klizanja bio je krajnje zanimljiv, po nekim svedočenjima se u određeno vreme preko lokalnog razglasa „komandovala“ promena pravca, ali ja se, iskreno, toga ne sećam. Meni je sve, bar u početku izgledalo kao da ide u jednom, i to sasvim pogrešnom smeru. A kasnije, to ionako više nije bilo bitno.
Svaka zabava ima svoj kraj, pa tako i glumljenje Baje u Uglu. Vreme je prolazilo i shvatio sam da bi najpametnije bilo da potražim sestru koja me je, sasvim netipično, izgleda malo zaboravila. Četvrt časa čamljenja čekajući u ćošku bili su sasvim znatan doprinos teoriji da sve prave stvari otkrivamo kada smo sami (ili bar u nevolji) i da ljudi svakako prave raznorazne situacije, ali da situacije, definitivno, od nekih od nas naprave ljude: mic po mic, uz par zastajkivanja, moj obilazak i potraga počeli su da se pretvaraju u krugove. Prošlo je još izgleda sasvim dovoljno vremena da postanem skoro pa prosečan klizač kada je sestra najzad uspela da pronađe mene, nevešto skrivajući ruku umotanu u debeli beli zavoj kroz koji je pomalo probijala krv. Njen „obilazak parohije“ završio se skoro pa tragično: neko ispred je pao, ona je naglo skrenula da izbegne gaženje i popila „bodiček“ s leđa, a pri padu i gvožđe u nadlanicu, skoro do žila. Kompletan rusvaj sa sve šivenjem i antitetanusnim činodejstvovanjem promptno je obavljen u stadionskoj ambulanti, gde ju je, po njenoj ponositoj izjavi, odveo „jedan od najlepših Redara“. Oboje smo, na sasvim različite načine, bili nekako fascinirani i isprepadani celom tom situacijom: ja njenom hrabrošću da bez treptaja podnese sav taj kuršlus koji je snašao i ostane savršeno mirna i pored bar pola metra crne svile ušivene u ruku i bolova koje trpi, ona mojom zagriženošću da je u svoj toj gunguli ipak pronađem, pa sve i po cenu da zarad toga etomalo naučim i da klizam. Kod kuće su nas dočekali takođe, prizorom načisto fascinirani roditelji, ali na to ne bih trošio previše reči.
Sve ostalo nakon toga, sve u vezi Tašketa, od priprema za odlazak, odabira garderobe, načina nošenja (da, da: nošenja! Neki su nosili vezane oko vrata, neko svaku u po jednoj a neko obe u jednoj ruci) i vezivanja klizaljki, vezivanja ili kačenja nogavica pantalona, preko učenja bravura, štosova i akrobacija, slušanja najnovijih bisera legendarnog Jupiterijanca koji je prodavao ušećereno voće, rasprava o hokejkama (Adidas – Kanada ili Toronto, ili pak veličanstvene, preskupe i teško dostupne Bauerke?) i sakrivanja cipela ispod klupa u boksovima, slušanja Diskomera nedeljom pre podne, izlazaka sa leda (sa podmetačima ili bez) na čuveni čaj i pogačice s čvarcima, pa do odlazaka radnim danom popodne kada je ceo led samo tvoj, sve to pretvorilo je taj Taške od Luzerske Staze Patnje popločane posrtanjem i padovima u Bulevar Zabave i Uživanja u brzini, pokretu, veštini pa i eleganciji koja nekako uvek dođe s vremenom.
Posle su izgradili ledenu dvoranu Pionir, opravili tamo neko levo svetsko prvenstvo „B“ grupe na kom su svi na nama popravljali posrnulu gol razliku i vežbali treći napad, i gde nas je lokalpatriotski sve od reda puštao „za dž“ legendarni Buca Šok.
A Taške se, iz nekog meni sasvim nepoznatog razloga samo – ugasio, bez jasne ideje, želje, volje ili mogućnosti da se to ikada promeni i bez obzira na razne, gromoglasno najavljivane pa onda sasvim tiho skrajnute projekte, akcije i slične likvefakcije.
U Pionir sam, da otklizam malo, otišao samo jednom. Nije to – to, iako primećujem znatan trud da se žvaka uvali umesto kusura: ime klizališta u ulici Čarli Čaplina je naime - Tašmajdan, valjda zato što je deo src Tašmajdan.
Aha, važi.