Easy to be hard, easy to say no
Čitam jednu knjigu - Milena & druge društvene reforme - i nešto me tera da napišem koju reč o njoj, mada nisam stigla do kraja. Uostalom, kraj je ionako na početku. I obrnuto. I nema ga, a to ovde nije ona filozofska s visina konstatacija "ne postoji kraj" nego je grozna, balkanska i blatnjava. I zaista joj se kraj ne nazire.
Knjigu je pisala Olja Knežević, pisalo je o knjizi tu i tamo, i ja se neću angažovati osvrtima na druga osvrtanja. Knjiga je strašna, i ono što je u njoj strašno je hrabrost da se tako nešto uopšte napiše. Ne zbog toga što se radi o Balnaku, Crnoj Gori, Ambasadoru - svima dobro poznatom i koji ne mora biti imenovan, o posrednicima, predsedniku, kurvama, žrtvama i ostalim kolateralnim štetama tranzicije, makar im svet o tome da su žrtve povremeno bežala, bila oterana iz misli, novcem, strahom, kokainom, svejedno...
Knjiga na jednom nivou priča o aferi sa nesrećnim Moldavkama ili već nekim Ukrajinkama, koja je pre nešto godina uzdrmala... ma nije ni uzdrmala, više je zabavila javnost. Zvučna imena i kurve, kriminal... dobro dođe za uz jutarnju kafu i prve novine...
Na jednom drugom nivou, svejedno je da li se radnja dešava na Balkanu početka XXI veka, ili u nekoj upravo oslobođenoj Africi, Ukrajini ili se to sve desilo davno i dešavalo oduvek. Knjiga je pisana lakim, novinskim stilom, ali je teška kao tuč. Teška je između ostalog i zato što je pisala žena, a kada žena piše o nasilju moćnika nad svojim robinjama manje ili bolje pozicioniranim (nema pozicioniranih robinja - to je poenta, i nema te pozicije koja makar delovala umirijuće kao "sve će biti u redu" ili "ma nisam ja bilo ko" iluzija čije umirujuće dejstvo traje kraće od jedne popušene cigarete u nekoj Podgorici, Londonu (gde se rradnja dešava) ili bilo kojoj drugog bestragiji ovog sveta - a sve je bestragija, bar za junakinju i mnoge njoj slične, ili one koje ne vide da su joj slične.
U Oljinoj knjizi sve je neutešno doslovno. Nema čak ni iluzije o tome da se neke stvari mogu nazvati lakše podnošljivim imenima.
I nema iluzije da se radi o nekoj fikciji, naime, zastrašujuće je i poražavajuće jasno da je sve, osim imena i tek ponekog događaja - neutešno istinito.
Naravno, junakinja koja je pripovedač - ne postoji kao to ime, nije to taj broj lične karte i nije to baš ta žena koja ima majku i oca koje retko posećuje, a oni nisu bogati nego neki obični, ostareli i siromašni ljudi koje ne raduje, nego ih plaši što im ćerka radi za moćnika - predsednika glavom. Ali ona je stvarna. Kao i sve o čemu svedoči, pišući ovu knjigu, a koristeći Oljinu hrabrost da sve to potpiše imenom (iza kojeg stoji stvarni život i matični broj) i koristeći njen "especially people, who care for strangers" senzibilitet, koji nije mogao da ostane ravnodušan na brojne podatke i ispovesti nekih žena, u Crnoj Gori, gde njena majka otvara vrata jedne sigurne kuće raznim mučenicama koje na ta vrata zakucaju.
Dok čitam knjigu, privodim kraju i žalim što zbog posla neću moći u Podgoricu na Oljinu promociju, vrti mi se u glavi jedna druga pesma (non stop, sve mi liči na tu pesmu, toliko je tužno) ali kako se u knjizi na jednom mestu, takođe tužnom, pominje neko jako davno gledanje "Kose" (u praistorijskim danima kada su bioskopske sale bile pune dima od cigareta i kada je svet bio mnogo slobodnije mesto) i citat iz naslova...
i pevušim je u sebi onako kako se pevuši nešto što ti uđe u glavu, čuješ nego i onda ceo dan ne možeš da ga se oslobodiš... i tako nekoliko dana
gdije da kreneš u ovo strašno doba nemaš gdije
sama u tom haljetku cirkuske jahačice..