Da li je znanje roba? Neverujem. Znanje je suvise svuda da bi bio roba. Kao na primer vazduh ili sunceva svetlost. Do znanja se danas, zahvaljujuci znanju, stize lakse nego ikada u ljudskoj istoriji. Dok je nekada bilo potrebno, recimo, potegnuti na opasan i skup put u daleku Aleksandriju da bi se citala kakva knjiga, danas je potrebno uloziti oko 100 dolara, koliko kosta recimo - prosecan Kindle.
Knjige se mogu naci besplatno, uciti se, kao i ploviti, mora i moze.
Mala digresija u banatsko. Moj komsija Pishta je recimo majstor vocarstva. Da ima Nobela za orezivanje i kalemljene - ukinuli bi ga, jer bi ga Pishta svake godine dobijao. Toliko je dobar. Ono sto je zanimljivo je da Pista nema ni dana vise od srednje mashinske skole. Sve sto zna naucio je gledajuci i citajuci, na svoju ruku - besplatno.
Pisti njegovo znanje niko nije naplatio. I nepravedna bi bila ona situacija u kojoj bi se sada pojavio Poljoprivredni fakultet i rekao - culi smo da znas, plati. (Mada, kako se stvar desavaju u Srbiji nije ni to nemoguce!)
Sta, glede i unatoc toga, jeste roba?
Roba je institucionalizovano znanje tj. znanje postaje roba onda kada se skupi nekoliko ljudi, iznajmi zgradu i skamije i nazove se univerzitetom. Tada vi ne placate znanje kao takvo, nego napor nekih ljudi da vam sistematski izloze znanje, pomognu vam da prevazidjete prepreke ka znanju i za svega 4 godine naucite ono sto je Pista ucio citav zivot.
Da se posluzimo paralelom - ni sunceva svetlost nije roba. Nepravedna bi bila ona situacija u kojoj bi neko krenuo da naplacuje sunce (mada, eto ideje za Sir Olivera!). Ono kada vam, ipak, naplate sunce je kada neko postavi solarni panel pa od sunca napravi struju. (Ili odete na Slovensku plazu na suncanje.)
Isto je i sa znanjem tj. ono postaje naplativo tek kada neko napravi univerzitet i od haoticnogi rasutog znanja napravi nastavni plan i program, sistematski i metodoloski uredjen.
Javi Djuri da blokira aerodrom
Ovo bi trebalo javiti studentima koji blokiraju fakultete. Jer, ako su vec toliko zaljubljeni u znanje, njima niko ne brani da za znacajno manje pare - koje bi dali Narodnoj biblioteci kao clanarinu - nauce sve sto se ima nauciti o filozofiji. Sedis u NBS, citas i upijas. I ucis sve o filozofiji. Medjutim, njima je potrebna diploma, sto im Ugrcic nemoze dati.
Jer, pri pokusaju da se zaposle, njihovo znanje nece biti proverljivo. Kao sto se Pista ne moze zaposliti u nekom Agro-institutu jer nema "fakultet" - i ako ima znanje - tako ni oni nece moci da se zaposle - i ostvare prihode - na osnovu toga sto su sedeli na vracarskom platou i citali. Dakle neka se usluga za ovu komociju mora platiti.
A sta je diploma do potvrda da se znanje sticali po odredjenim standardima!
Resenje je ovde vrlo jednostavno - osniva se Crveni univerzitet Karl Marks (deja vu!), licencira ga drzava ili ko se vec bavi time - i tamo je sve je besplatno - od upisa, preko overa, do diplome i mastera. Pa ko voli, a nema, eto mu.
O koncu, zahtevati funkcionalno znanje od naseg obrazovnog sistema je kao ici kod kurve na zagrljaj ili u mekdonalds na salatu - ekscentricno.
Dva i tri
Ovo otvara drugi i treci problem. Drugi problem je kvalitet ponudjenog znanja i pitanje vredi li ono sto se kroz nastavu na nasim fakultetima nudi onoliko koliko se naplacuje - sto je tema samo za sebe.
Treci problem je problem razvoja naseg drustva. Odnosno, trenutne regresije u plemensku oligo-kleptokratiju u kojoj zivimo i u kojoj su deca - u najnovijoj metastazi - pocela da zvizde dramskim likovima - politickim neistomisljenicima po pozorishnim predstavama i aplauzima prate likove - ubice.
Kao sto drzava subvencionise proizvodnju kukuruza, da bi imali sta da jedemo, drzava Srbija bi morala da - iz istog razloga tj. da bi imali sta da jedemo - subvencionise, maksimalno - do nivoa besplatnog - i obrazovanje (da se razumemo, drzava bi trebalo da se samoukine do nivoa servera sa izvodima iz maticnih knjiga, ali to je isto druga prica).
Znanje je ono sto je Nokiju prevelo od proizvodjaca gumeni cizama do elektronskog supergiganta. Znanje i odsustvo Mladjana Dinkica, Sir Olivera Dulica, Bozidara Djelica, Tomislava Nikolica ili Milana Krkobabica iz sistema odlucivanja (ali i to je druga, tuzna, prica)
Podrska korenitoj reformi obrazovnog sistema i potom apsolutno besplatnom obrazovanju i to ne zato sto - "znanje nije roba", vec jer bi to bilo klasicno ulaganje u ekonomski oporavak kroz premoscavanje jaza u konkurentnosti koji postoji izmedju nas i razvijenog sveta.
A na stranu sto bi takva reforma bila divan trenutak da u obrazovni sistem unesemo i elemente empatije i solidarnosti - zbog cijeg nedostatka danas patimo kao drustvo vise nego od 30 Mladjana Dinkica i 15 Kolubara, zajedno.
Shishkimo uz vetar!
Bilo kako bilo, sto se mene tice sve sto nije pokret za oduzimanje gradjanskih prava i imovine (van ono kvadrata potrebnih za pristojan zivot) svih ukljucenih u politicki zivot republike Srbije od 6. aprila 1941. godine - uzaludno je i bespotrebno.