Godine 1497. gospodar i kralj Portugala Manoel zvani Sretni odlučio prognati inovjerce iz svojega kraljevstva. Ta se suverenova naredba odnosila prije svega na brojnu i prosperitetnu židovsku zajednicu. Portugalcima Mojsijeve vjere pružene su dvije mogućnosti: primiti kršćanstvo ili otići. A nisu imali kuda. Ipak, mnogi su otišli. Drugi su se pokrstili a treći, najviše oni siromašniji, u strahu od nepoznatog ali i od kazne Božje, smislili su kompromisno rješenje. Javno su prešli u katolicizam dok su u sigurnosti svojih domova krišom nastavili štovati svoju izvornu vjeru i zakone.
Ali avaj, sveti sud inkvizicije, inače krajnje učinkovita institucija, veoma brzo je došao do saznanje da je pojava kriptojudaizma sva rasprostranjenija. Na sve strane žbiri su tražili i potkazivali prikrivene Židove, takozvane „nove kršćane“. Židov koji nije napustio vjeru predaka lako bi se prepoznao iuprkos tome što je nedjeljom išao na misu i primao pričest. Štovao je sabat, posjedovao je kompromitirajuće obredne predmete i hranio se na osobit način – nije jeo ribu bez krljušti, morske plodove i svinjsko meso.
Svjesni opasnosti koja im neprestano prijeti, Židovi nespremni na kompromis tajno su se preselili u nepristupačne gorske krajeve Tras-os-Montesa, gdje su, daleko od progona, nastavili svoj dvostruku duhovni život. No sa svetim sudom nije bilo šale. Inkvizicija je imala dugačku ruku i nije imala namjeru ostaviti krivovjerce na miru. Igra mačke i miša nastavila se. Pošto su od heresi očistili gradove, inkvizitori su razaslani po selima širom kraljevstva u potrazi za hereticima. Nije prošlo mnogo a sumnjiva lica su se počela šunjati po zabačenim selima tražeći lažne kršćane, provjeravajući tko se moli pogrešnom Bogu te jede košer hranu. Uhićene heretike očekivala je lomača.
U to nemirno dobe, kaže legenda, izmišljena je aljeira, kobasica u službi mimikrije i otpora. Za slučaj da znatiželjnom posjetiocu križ s raspetim bogočovjekom na zidu nad posteljom nije bio dovoljan dokaz da se nalazi u starokršćanskoj kući, novi kršćani pribjegli su maštovitoj obmani. Oruđe obmane bilo je suho meso. Novokrišćanin bi, u cilju zaštite vlastite kože nad ognjište okačio po pršut i nizove kobasica. Ima li boljeg dokaza da je netko pravi kršćanin od svinjetine na jelovniku?
Aljeira, židovska kobasica i vrhunac gastronomske mimikrije, po svemu je podsjećala na one pravljene od svinjetine. Dok bi je pekli na tihoj vatri cvrčala je masna, kao one prave - svinjske. Ipak, u aljeiri je bilo koječega, a svinjetine niti u tragovima. Suhomesnati plod mašte progonjenih, rađen je od svakovrsnog mesa – divljači, peradi, govedine. Meso bi se dobro skuhalo, dok se ne rastoči, a potom bi se toj gustoj mesnoj kaši dodao ječmeni kruh, češnjak, začini i maslinovo ulje. Time bi se punila goveđa crijeva i kobasice bi se dimile nad vatrom i sušile na svježem planinskom zraku. Rezultat je bio uvjerljiv, aljeira je po svemu podsjećala na svoju svinjsku rođaku. Lagano prokisli kruh kobasici je davao poseban i veoma prijatan okus. Uvidjevši do kakvog su epohalnog otkrića došli spretni Židovi počeli su masovnu proizvodnju i izvoz aljeira.
S vrjemenom novih kršćana je nestalo, a regionalni se proizvod – “kobasica mimikrije i otpora” pretvorila u portugalski nacionalni specijalitet. Danas se većina aljeira više i ne proizvodi u svom rodnom kraju ali tamošnje su i dalje najcjenjenije. S druga strane, većina današnjih aljeira, čak i onih proizvedenih u Tras-os-Montesu više ne odgovara izvornom receptu – pune se svinjetinom i kokošjim mesom, raženi kruh zamijenjen je pšeničnim, maslinovo ulje svinjskom mašću. Izvornu aljeiru danas je teško naći, ali ne i nemoguće; osobit specijalitet je aljeira od divljači. Peče se na tihoj vatri, najbolje na žaru. Najcjenjenije ali i najrjeđe su one domaće. Služe se u najboljim restoranima uz ječmeni ili raženi kruh, gorke listove rotkvinog zelja, kuhan krumpir i čašu jakog crnog vina.
No vratimo se monarhu s početka priče. Dakle, slavni gospodar i kralj Portugala Manoel I zvani Sretni učinio je mnoga velika djela čije plodove uživamo i danas. Za njegove vladavine otvoreni su pomorski putovi do dalekih zemalja, započela je trgovina sa dalekim narodima, dotada nepoznata roba počela je pristizati u Europu, ukratko - on je otac globalizacije.
Kralj Manoel bio je i izumitelj nouveau-richeizma. Bio je najbogatiji čovjek na Zemlji. Imao je sve što je ikada poželio. Dvorac pun svakovrsnih raskoši, odjeću optočenu biserima iz toplih mora, kraljevstvu u kome sunce ne zalazi, flotu bez premca, smočnice pune dragocjenih začina i riznice pune zlata. Čak je i menažeriju sa slonovima i nosorozima posjedovao. Ipak, kakve li ironije, na trpezi kralja Manoela, nije bilo aljeira. A dostojne su kraljevske trpeze.
Тек да видите какав сам трашер. :-) http://www.iceipice.hr/