Zovu me ovih dana prijatelji, pitaju kako podnosim izolaciju i da li pišem. I poručuju: "Piši, Selice! Piši nešto lepo, nešto bezbrižno i sentimentalno. Piši o starim vremenima, o Mramorku i železnici, piši o ljudima i sokacima. Piši da imamo čime da prekratimo vreme i gde da se sklonimo od ovog ludila."
Bi' ja, pisala bih, i za vas i za sebe, samo mi se negde zaturile lepe slike. Pokrio ih strah od onoga što dolazi i tuga za onim što smo olako pustili da ode, jer se izanđalo i vreme ga pregazilo. Pisala bih o mirisu zemlje u rano proleće i kaćunima najnežnije ljubičaste boje, što rastu samo duž pruge, tamo, na obodu Peščare. Opisala bih vam ritual promenljivog datuma, koji se ponavljao svake godine u vreme kad sneg okopni, sigurni vesnik lepših dana. K'o juče da je bilo, vidim tatu kako se promrz'o vraća s posla, pomodreo od 14km pešačenja uz prugu. Jedva zbaci šinjel s leđa, ali nema šanse da se sam izuje, pa ja kleknem da mu odvežem pertle i svučem tešku obuću, a on gura ruke u nedra da ih zagreje. I onda, kad ostane u vunenim čarapama, napletenim na prstima, kao čarobnjak, rasklopi šake, a sa ispucalih dlanova mu bljesne buketić kaćuna! A meni srce u grlu, smejem se, ljubim mu ruke, kačim mu se oko vrata, trčim po kući da svi vide šta sam dobila i vičem: "Stiže proleće, stiže proleće!" Radujem se, a plačem jer znam da je taj poklon beskrajna ljubav tatina. Strepela sam da ću jednom bez nje ostati, al' sam verovala da će to biti tamo nekad, kad mi ni proleće, ni kaćuni, ni ljubav neće toliko značiti.
Pisala bih vam o komšijskim baštama, onim u kojima smo krali zelene kajsije i džanarike, pravili štetu i krili se kad nešto zabrljamo. O nošenju tanjira vrućih čvaraka komšijama, jer takav je red. O lepljivim prstima od Cakinih brdarica i ukusu mamine pite, o Gagi iz čije avlije ne možeš otići praznih ruku, o komšijskim okupljanjima na klupi pred kućom i tajanstvenim razgovorima koje smo mogli samo da prisluškujemo, jer posle upozorenja: "Bež'te deco, nije ovo za vaše uši", znalo se šta sledi ako ne poslušaš.
Pisala bih vam o svirkama Nenkinog benda pod vedrim nebom i o jednom povratku sa igranke, kad su me Korolan i Mladen učili da plešem na kiši, pa smo se kao poludeli vrteli ispod zvučnika na banderi kod Broj 1. Danima bih mogla da pišem o anegdotama iz Mijatove kafane, koje se još prepričavaju, iako je vlasnik odavno na nebu, a ona zvrji prazna i bez namene do daljnjeg. Mogla bih enciklopediju da sastavim o ljudima koji su moj Mramorak činili tako uzbudljivim, da su nam sa svih starna dolazili radoznalci, samo da se uvere da su stvarni, a ne plod naše mašte i rečitosti.
Al' ne mogu. Moj Mramorak je postao tužno selo, moja ulica se zove Udovička, moja roditeljska kuća se svela na jednog člana. Odoše ljudi, neki za boljim životom, mnogi na nebesku peščaru. Ostade starost, prazne kuće i zakorovljene bašte. Ostade čuđenje moje mame: "Bože, koliko nas je nekad u ovoj kući bilo, a sad u njoj ja sama. Kud se denu sav taj svet?" Do skoro su joj bar komšinice dolazile, posede, ispričaju se i dan se nekako pregura. Sad ni jedna ne sme ni pred kapiju, vanredno je stanje! Dozivaju se telefonom i čekaju da im neko donese lekove i hleb. "Deco, vi ste daleko, samo nek' ste mi živi i zdravi, nemoj da rizikujete. Lako ću ja, naživela sam se. Samo da mi vreme nekako prođe..." Prekraćuju vreme molitvom za nas, nadaju se da smo srećni i zadovoljni. I strpljivo čekaju da im otvorimo vrata, bar još jednom pre nego što sklope oči.
Strepim da l' će im se ta želja ispuniti.