Međutim, putujući Evropom, primetio sam kako stereotip o muškatlama, usađen u moju svest, počinje da bledi. Ne bih, ipak, mogao da kažem da je proces njegovog iščezavanja bio brz i lak. Kao i svaka predrasuda, i ova je bila prilično žilava i tvrdokorna. Ali, prelepi cvetni prizori koji su se svakog proleća i leta nizali pred mojim očima su je, polako ali sigurno, sasvim izgurali iz njenog dugogodišnjeg staništa i tako oslobodili prostor za jedno sasvim drugačije viđenje muškatle.
U mnogim sredinama, u kojima sam duže ili kraće vreme boravio, uključujući i Budimpeštu, u kojoj živim, muškatla je najčešće viđani i, rekao bih, omiljeni ukras na terasama, gelenderima, prozorima i dvorištima, bila ona “gospodska”, “seljačka”, “proleterska”, “velegradska”, “provincijska” ili kakva druga. Tim cvetom se s podjednakom predanošću bave svi koji ga vole, bez obzira na pol, profesiju, uzrast, nacionalnost.
Posmatrajući godinama ljubav i pažnju mojih peštanskih sugrađana prema jednom obliku života drugačijem od našeg, primetio sam kako se još neki stereotipi, koje sam ko zna kako i kada usvojio, tope i iščezavaju. Ti prizori su mi govorili da ljubav muškaraca prema cveću i malim životinjama ne može biti sramotna, već plemenita; da hobi uzgajanja cveća nije “pederski”, kako ga često vide na Balkanu; da veličina psa ne dokazuje nivo muškosti njihovih vlasnika (izbegavanje malih, “pederskih” pasa od strane balkanskih “mačo” tipiva je u mnogim našim sredinama tradicioalni način javnog davanja do znanja okolini da vlasnik nije naklonjen istom polu); da ljubav prema određenim vrstama biljnog i životinjskog sveta nema veze sa seksualnošću, već s dušom.
Ipak, jasno mi je da to što su moje predrasude ove vrste same od sebe nestale, ne znači da ih u drugim ljudima nema. Nedavno me je prijateljica upitala da li primećujem da fotografije mog kratkonogog kućnog ljubimca Mikija i cveća na terasi, koje ponekad objavim na Fejsbuku, lajkuju gotovo isključivo dame. Najpre sam bio iznenađen takvim njenim zapažanjem, uveren da joj se to samo učinilo. A onda sam, bacivši pogled na imena prijatelja koji su svojim lajkovima izražavali naklonost prema malom, belom psu i rascvetalim muškatlama jarkih boja, i sam ustanovio da su to zaista gotovo isključivo žene.
Sada osećam veliku zahvalnost sudbini što ne živim od lajkova ispod svojih objava, niti od broja internet pratilaca, jer bih u tom slučaju, zarad naklonosti lažne “mačo” populacije, bio prinuđen da objavljujem i fotografije pasa-ubica, tik pored Mikijevih. On mi to, siguran sam, nikada ne bi oprostio.