Ne znam kada se ideja o pedalanju oko sveta začela u mojoj glavi, ali sigurno nije starija od pet-šest godina, koliko ima otkako se družim sa pedalofilima. To su oni ljudi koji vikendom obavezno, a ostalim danima prema mogućnostima, voze bicikl jal po drumovima jal po šumama i gorama, i preznojavaju se desetinama, pojedini i stotinama kilometara radi čistog zadovoljstva, a ne zato što ih neko za to plaća ili na to prisiljava, iako posmatračima sa strane to najčešće tako izgleda. Psihološki profil tih ljudi postaje jasniji ako se zna da je njihov omiljeni citat jedna Ajnštajnova metafora: „Život je kao vožnja bicikla: da biste održali ravnotežu, morate da se neprestano krećete.“
Truckajući se jednom tako sa njima po nekoj planini i proklinjući drugara-vodiča kome sam poverovala da sam u dovoljno dobroj kondiciji da siđem sa asfalta i vozim i guram bicikl po kojekavim ’letnjim’ putevima, što je eufemizam za trasu po blatu pa preko izlokanih rupa i kroz travu do pojasa, iznenada sam osetila da sam srećna. Apsolutno, nepodeljeno, neopisivo srećna. Sve mi je bilo potaman: i vreli dan iako inače mrzim vrućinu, i uzbrdice premda mi je duša ostala u nosu još na prvoj, i vetar koji me je hladio u naletima iako se panično bojim promaje, i mravi i bubice po meni iako ih u stanu zdušno tamanim – ma ništa mi nije smetalo. Jela sam sasušeni sendvič prljavim rukama, pila smlačeni sok i uživala onako oznojena i umorna u lepoti koju sam odjedanput otkrivala svuda oko mene. Ujed nekog insekta? Zaraza? Droga iz vazduha? Znaj ga.
Ali, nešto je sigurno bilo. Jer nije prošlo mnogo vremena a više nisam mogla bez planina, bez magije kretanja po skrajnutim putevima, bez otvorenih vidika. Počela sam da spavam bolje na podlošci nego u najudobnijem krevetu, da jedem slađe na travi nego za stolom okružena kelnerima, da se više radujem suncu nakon kiše nego neočekivanoj povišici plate. Jasno je da to nikako nije moglo da izađe na dobro. Morala sam da odjašem u prirodu po svoju dozu najpre jednom mesečno, pa dvaput, pa na kraju svakog vikenda. Stanje mi se sve više pogoršavalo: ponedeonici su mi prolazili u teškim mamurlucima, u pokušajima da se nakon spuštanja s planine prilagodim svakidašnjem okruženju i ispunim svoje radne obaveze, dok sam već od četvrtka postajala potpuno neupotrebljiva, jer bih se u mislima pripremala za odlazak i samo maštala o tripu koji me čeka. Moje stanje najbolje opisuju reči jednog drugog zavisnika od ciklo tura i planina, koji je za sebe napisao: „Živim u (Beo)gradu, a zapravo živim tek kad odem iz njega.“Kako nemam muža, brata, živog oca ni bliže muške rođake koji bi mi podviknuli da se dozovem svesti, u nekom trenutku morala sam da sama pogledam istini u oči i lupim šakom u sto: Dosta! Ovako više ne može. Ili ću se presabrati, ili ću neslavno propasti razapeta između tamo i ovde, između želje za odlaskom i prinudnog ostajanja, između sreće i apatije.
Budući da sam se polako primicala onom dobu kada je čovek još uvek dovoljno mlad da bi imao želja a već star da bi počeo da ih ostvaruje, zapitala sam se (dok još imam koliko-toliko vremena) šta ja to stvarno želim. Nisam porodični tip i nikada sebe nisam videla u ulozi mater familias. Imala sam prilike da napravim karijeru, ali se ispostavilo da sam prilično nezainteresovana za uspinjanje hijerarhijskom lestvicom. Ne gadim se novca ali ne marim previše za njega ni kad ga imam ni kad ga (mnogo češće) nemam. Volim da čitam i pišem, da vozim bicikl i planinarim, da budem u društvu i prirodi – no može li se živeti od toga?
Možda me je nadahnuo neki putnik na dva točka koji je baš tada prolazio kroz Beograd i noćio kod nekog od mojih prijatelja, ali pre će biti da su rođenju moje ideje kumovali zajedno svi cikloputnici koje sam sretala i upoznavala. Slušala sam njihove priče i gledala fotografije s dugih putovanja, opčinjena sjajem u njihovim očima, ozarenim licima, zaraznim smehom – i beskrajno sam im zavidela. Jednog dana verovatno sam se zapitala: a šta me to sprečava da budem kao oni? I, ideja se začela.
Moji prvobitni planovi nisu bili previše ambiciozni. Pomislila sam da bi bilo lepo a nadasve korisno prepedalati Evropu uzduž i popreko, upoznati staru damu kao drumski lutalica, prisno se kotrljajući njenim manje prometnim putevima, a onda se otisnuti dalje. Ali ta gospođa još uvek nije bila raspoložena da nas propusti u svoje dvore bez viza. A kako ja nisam htela da stojim u redovima, ne zbog nekih političkih stavova već što sam po prirodi nestrpljiva, to sam je vrlo brzo oterala do đavola. Kao da svet ne postoji i bez nje.
Planove sam morala da menjam i zbog drugih razloga, a najviše zbog novca. Ne pouzadajući se mnogo u to da ću naći sponzore (za to nije trebalo biti vidovit), ostajalo mi je da se oslonim na sebe i sopstvene snage. Shodno tome, orijentisala sam se na jeftinije delove sveta poput Azije, Latino Amerike i delom Afrike, što se savršeno podudaralo i sa mojim izborom predela kroz koje bih najradije volela da pedalam. A bez godinu-dve na raspolaganju tamo ne treba ni kretati. U prilog što dužem putovanju išla je i činjenica da su duge ture u ličnoj režiji prosečno znatno jeftinije od kraćih, jer česta odlaženja i vraćanja najviše gutaju novac. Tako se napokon iskristalisala misao o višegodišnjem putu oko sveta.
Ali kako sve ima vreme i svakom poslu pod nebom ima vreme, i mojoj ideji je trebalo da odstoji godinu-dve, dok nabubri i sazri u konačni, zaokruženi plan. Ako ne pamtim kada sam prvi put počela da razmišljam o njoj, a to se odlično sećam neverice i upornog odgovaranja mojih prijatelja kada sam im poverila o čemu maštam. Pamtim rupe u mojim prvim planovima i kako sam morala da ih menjam, odbacujem i smišljam ispočetka. Neću zaboraviti strah od veličine poduhvata, kad bih pomislila na to kolika je Zemlja, i kako sam ga postupno savladavala. Zauvek ću se čuditi kako u jednom trenutku, kada se pređe neka nevidljiva granica pomalo slepe istrajnosti, sve kockice same od sebe počnu da se uklapaju toliko očigledno kao da se umešao deus ex machina.
Sada je moj put sasvim izvestan. Treba li da kažem koliko sam srećna?