Hronika| Istorija| Putovanja| Život| Životinjski svet

Priča o kreolskim konjima (4-5)

Snezana Radojicic RSS / 15.07.2020. u 17:38

 4.

U velikom, takoreći konjskom skoku preskačemo vekove, tokom kojih su ove životinje preplavile južnoamerički kontinet, prilagođavajući se novim uslovima života i, manje-više, formirajući dva glavna rasna tipa shodno njihovoj nameni: radni konj, na imanjima gaučosa, i jahaći, u vlasništvu indijanskih plemena, koji se koristi u ratovima, ali i za jelo, kao delikates. Iz tog vremena izdvajamo i jedan jezički kuriozitet koji slikovito dočarava prestižni status gaučosa, čiji su konji nazivani Pingo, prema reči koja označava penis.

 Zaustavljamo se na početku 19. veka, u vreme moćnog čileanskog veleposednika Pedra de las Cuevasa, koji na svojoj farmi El Parral de Doñihue gaji stotine grla i planski ih ukršta. Taj čovek, koji će postati jedan od najvećih i najpoznatijih uzgajivača čileanske rase konja, samouk je u zootehničkom znanju. Učio je od svog oca u porodičnoj uzgajivačnici kriolskih konja, koja vuče svoje slavne početke još iz vremena dolaska prvih Španaca. Tako su se, sa jedne strane, stekli tradicija i plemenita krv, a na drugoj ideal drevnog i mitskog 'zaštitnika imanja' ka kome je dečak težio. Možemo da zamislimo kolika je morala biti Pedrova ljubav prema plemenitim životinjama, kada nije odustao ni nakon što je ostao bez nekoliko prstiju desne šake, koje su mu odgrizle dok ih je trenirao. Zbog tog patrljka koji mu je ostao, njegovi prijatelji nadenuće mu nadimak 'Mancho Cuevas' (u slobodnom prevodu: Pega Pećinac), i ne sluteći da će to postati prepoznatljivo ime za porodicu rasnih konja sa njegovog imanja.

 Svestan višestruke korisnosti ovih životinja, Kuevas sprovodi u delo svoju viziju o tri rasna tipa.

 Prvi od njih trebalo je da udovolji potrebi bogatih vlasnika ergela za takmičarskim konjima. I sam Pedro bio je ostrašćeni trkač, koji je na jednoj od najvećih hacijendi u dolini Rancuagve organizovao trke, mnogo pre pojave čileanskog rodea. Konj kojeg je želeo da dobije morao je da bude brz i okretan, sa dobrim temperamentom, inteligentan i plemenit. Strastveno se posvetio izdvajanju najboljeg fenotipa, dok nakon mnogo ukrštanja najzad nije oždrebljen idealan Kančero ili brzotrkač. Mladunče, koje je rođenjem bilo predodređeno za pobednika, ždrebe koje je moglo da stane uz rame sa engleskim trkaćim konjima, nazvao je El Caldeado. Malo je reći da ga je Pedro obožavao uprkos njegovoj nesavršenoj morfologiji i neskladnom telu – prijatelji su ga često zaticali kako onom zdravom rukom miluje njegove snažne sapi i kratki, zdepasti vrat, glasno se diveći njegovoj moćnoj muskulaturi, a posebno okretnoj prirodi, udruženoj sa poslušnošću i bespogovornom krotkošću. Ako je Pedro ikada podlegao taštini, to je bilo samo u prisustvu njegovog omiljenog konja, kojeg je smatrao svojim remek-delom.

 Genijalni uzgajivač, kog se sad već usuđujemo da nazovemo genetičarem, stvorio je i drugog člana porodice Pećinaca, rasu Koredor, što znači 'džoger', ili ljamativo – upadljivi. I on je bio namenjen bogatoj aristokratskoj klasi, gradskom jahanju, šetnjama u okolini i pokazivanju u luksuznim zapregama, rečju, 'konj gospode iz Santjago de Čilea' – kako je opisan u jednom zapisu iz 1850. godine. Što se tiče njegovog izgleda, bio je mnogo grublji i deblji, mišićave građe i okruglih oblika, a svojom visinom od 155 do 165 centimetara mnogo bliži svojim evropskim praprecima, nego niskim koraleosima. Ako bismo pak pitali Pedra, džoger ni približno nije mogao da se meri sa njegovim mezimcem, rodonačelnikom brzotrkača.

 Još manje je to mogao treći tip koji je stvorio, a koji će nastaviti tradiciju čileanskih radnih konja, poznatih kao Koralero. Savršen za rad u polju, bilo u zatvorenim rudnicima ili na otvorenim imanjima, kao i takmičenjima u rodeu, ovaj konj ustoličiće se kao najdominantnija rasa, na koju će se u potonjim vremenima ugledati i argentinski Kriolosi.

 Bez obzira na njegovu pristrasnost i veću naklonost prema određenom tipu, ili ljubimcima koje je svakako morao imati i među drugim rasama, Pedro de las Cuevas smatrao je svoje konje neprocenljivima. Prodavao ih je samo najvećim bogatašima, dok je na drugoj strani poklanjao grla svojim prijateljima i odabranim uzgajivačima. Ostalo je svedočenje i o njegovom velikom rodoljublju, koje se posebno iskazalo tokom Rata za nezavisnost, kada je čileansku vojsku opremio sa nekoliko desetina grla, zbog čega je bio predstavljen i samom generalu Joséu Miguelu Carreri, tadašnjem predsedniku. Tom prilikom, jedan od takozvanih 'očeva domovine Čile', kako su nazvani najveći borci za nezavisnost od španske monarhije, navodno je, u Pedrovu čast, izgovorio sledeće: „Bože, Pedro, da li će ti se Čile ikad odužiti za sve što činiš za sveti cilj koji branimo!“

 Nakon smrti Pedro de las Cuevasa, njegov sin Jose, znatno manje zainteresovan da nastavi plemenitu misiju svog oca, zadržao je oko sto pedeset najboljih grla, a ostalo je dao na aukciju. Većina aukcionara bili su uzgajivači iz centralnog Čilea, koji će trideset godina kasnije, godine 1893, otvoriti registar čistokrvnih čileanskih konja. Nećemo propustiti priliku da naglasimo kako je, na taj način, Koralero postao najstarija registrovana rasa u Južnoj i Severnoj Americi, u vreme kada u potonjoj nije ni postojala svest o takvoj potrebi.

 Iako se u jednom trenutku činilo da će Novo doba sa svojim epohalnim pronalascima nadalje galopirati samo metaforički, u opštu mehanizaciju, potom i automatizaciju, potiskujući značaj konja i potrebu za njima, naše četvoronožne junake spasla je – moda. Pomama za konjskim takmičenjima i čileanski rodeo, sa pravilima da samo čistokrvni Koralelosi mogu učestvovati u tim nadmetanjima, doprineli su da se nakon četiri stotine godina njihova rasa najzad konsoliduje.

 Kad je reč o zahvalnosti današnje države Čilea rodoljubu i uzgajivaču Pedru de las Cuevasu, navodimo podatak da jedna varoš južno od Santjaga nosi ime Lo de Cuevas, mada ju je malo teže naći na mapi, a ni na Vikipediji ne postoji kao odrednica.


5.

Početkom 20. veka, sudbina argentinskih Kriola deluje još beznadežnije nego njihove daleke sabraće u geografski mnogo nepristupačnijem, skoro izolovanom Čileu. Nakon otvaranja zemlje, iz Evrope počinju da se uvoze druge rase sa kojima se Krioli ukrštaju radi poboljšanja njihovog fenotipa, a nove generacije konja koje tako nastaju, iako su brže i okretnije, pokazuju se kao neotpornije na umor i ekstremne uslove u argentinskom pampasu. Činilo se da će ljudska nepromišljenost i pomodarstvo u podražavanju Starog sveta zauvek upropastiti ona četiri stoleća evolucije.

Na tom talasu sveopšte evropeizacije, godine 1917. u Buenos Ajres stiže Švajcarac Aimé Felix Tschiffely, kako bi predavao na koledžu St. George u Quilmesu. Tek su mu dvadeset dve godine, a već je promenio brojne poslove tokom svojih učiteljskih studija u Londonu, zarađujući, između ostalog, i kao rvač na takmičenjima – detalj u biografiji koji nam otkriva odlučnu prirodu borca, uz, takođe zabeleženu, činjenicu da je bio revnosni student i strastveni čitalac. Stoga, sa priličnom sigurnošću možemo da pretpostavimo da ga je u Južnu Ameriku odvela želja za avanturom, jer ga vidimo kako, po dolasku u Argentinu, često putuje kroz nepregledni pampas, odsedajući na estancijama gaučosa.

Nedugo pošto je naučio da jaše, Tschiffely odlučuje da se upusti u avanturu na koju se niko pre njega nije odvažio – putovanje konjima od Buenos Ajresa do Njujorka, u dužini od 10.000 milja, odnosno 21.500 kilometara. Svako pri zdravoj pameti znao je da je to neizvodljivo; stručnjaci raznih profila slagali su se u svojim izjavama da je takav pohod nemoguć i apsurdan, otvoreno ga ismevajući i nazivajući ga ludim i samoubilačkim Don Kihotom na matorim kljusima.

Ali opšte je poznato da oni koji pomeraju granice mogućeg ne haju za tuđa mišljenja, jer u suprotnom nikada ne bi ni istupili iz svoje zone konfora. Aimé Felix Tschiffely verovao je u sebe, a ništa manje važna nije bila ni njegova vera u dva kreolska konja, šesnaestogodišnju kobilu i petnaestogodišnjeg pastuva, po imenu Manča, što na španskom znači Pegava, i Gato, odnosno Mačak. Oba primerka bili su direktni potomci onih andaluzijskih konja sa broda Pedra de Mendoze, koji su se u 16. veku iskrcali u Argentinu. Pitanje koje se ovde verovatno nameće mnogim čitaocima je: Kako to možemo da znamo?

U potrazi za tim odgovorom, načas napuštamo Tschiffely-ja, da bismo upoznali Emilija Solaneta, doktora veterinarske medicine, koji u vreme Švajcarčevog dolaska u Buenos Ajres predano radi na oporavku kriolskog konja naučnom selekcijom. Godine 1918, po uzoru na čileanske kolege, argentinski uzgajivači stvorili su registar čistokrvnih Kriolosa, a jedan od najrigoroznijih testova za njihovu selekciju odnosio se na izdržljivost konja. Tako su Manča i Gato, koji su bili odvojeni iz divljeg krda u indijasnkoj Patagoniji, čistokrvnost svoje rase morali da dokažu prelazeći više od hiljadu i po kilometara do estancije kojom je upravljao doktor Solanet. Nijedan konj nikada nije vidio grad, kuće, automobile ili staju. A kada su pred njih stavljeni bujna lucerka i zob, oni su ih potpuno zanemarili, proždirući sa slašću običnu suvu slamu, koja im je bila položena za spavanje, zapisaće kasnije Tschiffely, osvrćući se na uslov po kome su konji smeli da jedu samo ono što usput nađu.

Ne znamo skoro ništa o prirodi odnosa ova dva čoveka, ali iz onoga što je doprlo do nas, dopuštamo sebi pretpostavku da je Solanet bio taj koji je podstakao Tschiffelyja na ludu ideju o jahanju dugom 10.000 milja. Mladić je bio željan pustolovina, a pojavio se u Solanetovom životu upravo u vreme njegovih najžešćih sukoba sa Enrique-om Crott-om, takođe veterinarom i uglednim članom tek osnovanog Udruženja uzgajivača konja. Njih dvojica bezmalo su vodili rat oko toga koji tip Kriola će biti proglašen rasnim idealom – srednjoazijski, po ugledu na čileanske Koralerose, što je Solanet zagovarao, ili pak afrički, koji je smatran elegantnijim. Znajući to, više nije teško zamisliti neobavezni razgovor između mladog nastavnika i uglednog doktora, tokom obilaska neke buenosajriške ergele.

„Na ovakvom konju, dragi moj prijatelju, možete preći 10.000 milja, a da se ne umorite ni vi ni on!“, mogla je da bude rečenica koju je izgovorio doktor Solanet, beskompromisno uveren u ispravnost svojih tvrdnji o nadmoći Koralera.

Kao dobar matematičar i geograf, Tschiffely je u glavi lako projektovao tu razdaljinu.

„Tvrdite da bi iz Buenos Ajresa moglo da se stigne na Menhetn jašući jednu od ovih životinja?“, upitao je doktora.

„Smeo bih se opkladiti u to“, odgovorio je doktor Solanet. „Ali najmanje dva konja bila bi neophodna za takav pohod.“

Sve ostalo je istorija.

Tschiffelyja nije brinulo to što je tek naučio da jaše, kao ni to što su njegovi konji bili poludivlji. Ostala je zabeležena njegova izjava u kojoj sažima iskustvo svih prošlih i budućih avanturista, pri čemu pod avanturistima mislimo i na sve one koji se usude da krenu u ostvarenje svog sna: Na kraju je trebalo učiniti samo jedno: skupiti hrabrost, zapaliti sve mostove iza sebe i započeti novi život, bez obzira kuda bi to moglo da me odvede. Uveren sam da onaj ko nije živeo opasno, nikada nije probao so života – jednoga dana odlučio sam da se upustim, reči su koje potpisuje i vaš pripovedač.

Tschiffely je krenuo na put marta 1935, a na cilj je stigao tri godine kasnije. Tokom tog putovanja, trio je preživeo temperaturne oscilacije od +52°C do -18°C, popeo se na 5.900 metara nadmorske visine, prešao Atakama pustinju i probijao se kroz džungle Amazonije, jašući prosečno 46 kilometara dnevno.

Nakon uspeha misije, priču o njihovoj istorijskoj avanturi objavila je „Nacionalna Geografija“, a 1933. izašao je i putopis „Tschiffelyjevo jahanje“, koji ne samo što je najprodavanija knjiga ikada o nekom dugoprugaškom jahanju, nego predstavlja i jedan od najkompletnijih opisa kriolskih konja, počev od njihovog fizičkog izgleda, preko karakternih osobina, do svojevrsne psihološke studije o tim životinjama.

Čitajući odabrane odlomke, ne možemo da se otmemo utisku da je Tschiffely, u početku, bio pomalo razočaran izgledom Kriola. Iako sa svojim čvrstim nogama, kratkim debelim vratovima i rimskim nosevima nimalo nisu zgodni, štaviše, udaljeni su od ideala engleskog 'show hunter' konja koliko Severni pol od Južnog, spreman sam da tvrdim da nijedna druga rasa na svijetu nema sposobnost Criolloa za tako kontinuiran naporan rad, pisao je kasnije, evocirajući svoj prvi susret sa njima.

Kad je reč o njihovom karakteru, Manču je opisao kao divljakušu, koja će napasti i udariti svakoga ko je dovoljno glup da joj se približi, dok je Gato za nijansu manje ratoboran.

Ali među njima se vrlo brzo razvilo poverenje i čvrsto prijateljstvo: Kad je otkrio da ritanje i sav njegov repertoar gadnih trikova za izbacivanje jahača iz sedla ne uspeva, Gato se predao svojoj sudbini i stvari uzeo filosofski. Od njih dvoje, on je bio spremniji da sa nekim brutalnim jahačem na leđima jaše dok ne padne mrtav. Oči su mu imale detinjasti, sanjarski izgled. Takođe je posedovao redak instinkt za izbegavanje močvara, živog peska i smrtonosnih rupa u blatu... Manča je, pak, uvek bila budan, izvrstan čuvar, toliko nepoverljiva prema strancima, da nikome drugom osim meni nije dozvoljavala da je osedla ili jaše. Preuzela je dominaciju nad Gatoom, koji se nikada nije suprotstavio njenom šefovanju. Imala je vatrene oči, kojima je neprestano skenirala horizont. Uvek je manje jela od Gatoa.

S vremenom, konji su toliko zavoleli Tschiffelyja, da više nikada nije morao ni da ih vezuje. Ako bi spavao u nekoj usamljenoj kolibi, jednostavno bi ih noću otpustio, dobro znajući da nikad neće otići dalje od nekoliko metara i da će ga rano ujutro čekati da ga pozdrave prijateljskim njištanjem.

Nakon povratka u Buenos Ajres, Manča i Gato predati su doktoru Solanetu, na čijem imanju su živeli do svoje smrti, doživevši duboku starost od 36, odnosno 40 godina. U međuvremenu, Solaner je čvrsto preuzeo kontorlu nad Udruženjem uzgajivača i, oslanjajući se na sada neoborivi dokaz o rasnoj superiornosti azijskog tipa Koriola, postavio je novi cilj, sa konjima kraćih nogu i kompaktnije građe, koji oponašaju čileanski ideal kome se toliko divio. Da bi se to postiglo, godine 1938. ubijeno je 70% registrovanih Kriolosa, zbog toga što nisu posedovali fenotip kojem je težio sa svojim sledbenicima.

Mančo i Gato postali su slavni još tokom trajanja ekspedicije. Svojim podvigom su, i nehotice, uticali na ustanovljenje glavnog kriterijuma u budućem odabiranju čistokrvnih argentinskih konja, koji se naziva La Marcha, ili Marš, i održava se svake godine krajem marta. Tokom tog takmičenja, konji prelaze razdaljinu od 750 kilometara, u 15 dana, odnosno etapa, noseći najmanje 110 kilograma tereta, a hrane se isključivo onim što nađu duž puta. U obrazloženju organizatora, piše da je cilj ove trke podražavanje tradicionalnih radnih uslova s kojima se Kriolo susreće u svakodnevnom radu na južnoameričkim rančevima.

Ne znamo šta bi njih dvoje, a ni Tschiffely rekli na sve to.

Kad je o potonjem reč, nakon uspešne ekspedicije, postavši svetski poznat i do danas priznat kao jahač u najveličanstvenijoj avanturi ikada, vratio se u London sa svojom suprugom, gde je nastavio da živi i radi kao pisac. Godine 1937. ponovo je otputovao u Južnu Ameriku i, ovog puta kolima, napravio turu do krajnjeg juga Patagonije, gde su još uvek živela indijanska plemena. Umro je 1954, a njegova istorijska avantura inspirisala je mnoge, ne samo jahače, da slede rutu kojom je prošao, nastavljajući čak i dalje na sever, sve do Aljaske.

 

UMESTO EPILOGA

Otkako je prvi put otkrio malu ergeliu kriolskih konja u blizini mesta na kome privremeno živi, pripovedač ove storije često prošeta do nje. Ode do ograde i postoji tamo neko vreme gledajući ih na ispaši, a ponekad im i priđe hraneći ih jabukama ili šargarepama koje je namenski poneo za njih, te ih obazrivo pomazi. Sada, kada zna toliko toga o njima, ne gleda ih ni kao ružne, ni kao lepe, već u tim konjima vidi samo vrstu koja je uspešno preživela četiristo godina ljudskog prisustva. A to je više nego dovoljno da im se divi.

 

 

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 19:51 15.07.2020

Prosto ti

zavidim na vidjenom i naučenom.
Черевићан Черевићан 01:04 16.07.2020

Equus ferus caballus

ili, dovoljno da im se divimo

анализом миленија осталих за нама
(од како нас оно Творац је створио),
за похвалу потез човека ..........је био
да је с' коњем ........контакт остварио

nikvet pn nikvet pn 08:37 16.07.2020

...

Ево ти колеге путника:



13.10.2012. u 17:51 1 komentar

LESKOVAC – Penzionisani katolički sveštenik iz Francuske Lulu Konverse (75), koji je pre pet meseci krenuo sa petnaestogodišnjim magarcem Isidorom na put do Vitlejema, prošao je danas kroz leskovačko selo Pečenjevce, a prespavaće u Donjoj Lokošnici.

Starac i njegov živahni magarac, nisu izazvali vidnu pažnju meštana. Ipak, Lulu kaže da su Srbi ljubazni i da mu svuda nude smeštaj hranu.

“Sem šatora, ne nosim ništa sa sobom. Ljubazni ljudi mi dozvole da uveče postavim šator u dvorištu i ponude hranu”, priča Konverse, na čijem se licu vide tragovi sunca i vetra.

On će sutra proći i kroz Leskovac, a odatle ide za Kumanovo, pa u Grčku. Planira da u Jerusalim stigne do 25. decembra, kako bi se poklonio mestu gde je rođen Isus.

Na ovaj način, kaže, izražava protest protiv atomskog naoružanja u svetu.

Svog magarca nikada ne jaše, već ga vodi za ular. “Volim ove životinje. Uporne su, ali miroljubive i smirene“, priča dok upozorava saputnika da ne brsti lišće sa grane, koja štrči iz dvorišta.

Francuz ne zna drugi do svoj maternji jezik, a na srpskom zna da kaže samo – doviđenja.

* * *

Нешто дана претходно свратили су и до мене у ординацију на лаки сервис успутни. Чикица је фаца, сув-жилав-чврст ко што памтим оне наше старине солунце по селима, из истог су филма, људи-бркови. А Исидор је права западњачка битанга с манирима. Донела му деца јабуке, он истовари испред ординације балеге брдо до колена да се саплетеш на нос паднеш. Јак ко тенк, ждере ко свиња, сере ко Чарли а све наивно трепће окицама, трепавице ко лепезе. Уто наиђе једна бакута пресрећна покупи све и однесе, каже за неко тамо цвеће само ђубре магареће.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:14 16.07.2020

Re: ...

nikvet pn
Ево ти колеге путника:



13.10.2012. u 17:51 1 komentar

LESKOVAC – Penzionisani katolički sveštenik iz Francuske Lulu Konverse (75), koji je pre pet meseci krenuo sa petnaestogodišnjim magarcem Isidorom na put do Vitlejema, prošao je danas kroz leskovačko selo Pečenjevce, a prespavaće u Donjoj Lokošnici.

Starac i njegov živahni magarac, nisu izazvali vidnu pažnju meštana. Ipak, Lulu kaže da su Srbi ljubazni i da mu svuda nude smeštaj hranu.

“Sem šatora, ne nosim ništa sa sobom. Ljubazni ljudi mi dozvole da uveče postavim šator u dvorištu i ponude hranu”, priča Konverse, na čijem se licu vide tragovi sunca i vetra.

On će sutra proći i kroz Leskovac, a odatle ide za Kumanovo, pa u Grčku. Planira da u Jerusalim stigne do 25. decembra, kako bi se poklonio mestu gde je rođen Isus.

Na ovaj način, kaže, izražava protest protiv atomskog naoružanja u svetu.

Svog magarca nikada ne jaše, već ga vodi za ular. “Volim ove životinje. Uporne su, ali miroljubive i smirene“, priča dok upozorava saputnika da ne brsti lišće sa grane, koja štrči iz dvorišta.

Francuz ne zna drugi do svoj maternji jezik, a na srpskom zna da kaže samo – doviđenja.

* * *

Нешто дана претходно свратили су и до мене у ординацију на лаки сервис успутни. Чикица је фаца, сув-жилав-чврст ко што памтим оне наше старине солунце по селима, из истог су филма, људи-бркови. А Исидор је права западњачка битанга с манирима. Донела му деца јабуке, он истовари испред ординације балеге брдо до колена да се саплетеш на нос паднеш. Јак ко тенк, ждере ко свиња, сере ко Чарли а све наивно трепће окицама, трепавице ко лепезе. Уто наиђе једна бакута пресрећна покупи све и однесе, каже за неко тамо цвеће само ђубре магареће.



A što ga vodi? Pa i Hrist je jahao magarca, nije ga vodio sa sobom. Nisam skapirala poentu, inače, svaka čast čoveku, laganini, super. A i korisno za bašte
vcucko vcucko 19:56 16.07.2020

Re: ...

Snezana Radojicic
nikvet pn
Ево ти колеге путника:



13.10.2012. u 17:51 1 komentar

LESKOVAC – Penzionisani katolički sveštenik iz Francuske Lulu Konverse (75), koji je pre pet meseci krenuo sa petnaestogodišnjim magarcem Isidorom na put do Vitlejema, prošao je danas kroz leskovačko selo Pečenjevce, a prespavaće u Donjoj Lokošnici.

Starac i njegov živahni magarac, nisu izazvali vidnu pažnju meštana. Ipak, Lulu kaže da su Srbi ljubazni i da mu svuda nude smeštaj hranu.

“Sem šatora, ne nosim ništa sa sobom. Ljubazni ljudi mi dozvole da uveče postavim šator u dvorištu i ponude hranu”, priča Konverse, na čijem se licu vide tragovi sunca i vetra.

On će sutra proći i kroz Leskovac, a odatle ide za Kumanovo, pa u Grčku. Planira da u Jerusalim stigne do 25. decembra, kako bi se poklonio mestu gde je rođen Isus.

Na ovaj način, kaže, izražava protest protiv atomskog naoružanja u svetu.

Svog magarca nikada ne jaše, već ga vodi za ular. “Volim ove životinje. Uporne su, ali miroljubive i smirene“, priča dok upozorava saputnika da ne brsti lišće sa grane, koja štrči iz dvorišta.

Francuz ne zna drugi do svoj maternji jezik, a na srpskom zna da kaže samo – doviđenja.

* * *

Нешто дана претходно свратили су и до мене у ординацију на лаки сервис успутни. Чикица је фаца, сув-жилав-чврст ко што памтим оне наше старине солунце по селима, из истог су филма, људи-бркови. А Исидор је права западњачка битанга с манирима. Донела му деца јабуке, он истовари испред ординације балеге брдо до колена да се саплетеш на нос паднеш. Јак ко тенк, ждере ко свиња, сере ко Чарли а све наивно трепће окицама, трепавице ко лепезе. Уто наиђе једна бакута пресрећна покупи све и однесе, каже за неко тамо цвеће само ђубре магареће.



A što ga vodi?

Voli ga, dovoljan razlog.

Upotrebno, može da mu ponese neke stvari, Isidor i ne oseti, a njemu ruke slobodne (važno u 75-oj).
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:34 16.07.2020

Re: ...

vcucko
Snezana Radojicic
nikvet pn



A što ga vodi?

Voli ga, dovoljan razlog.

Upotrebno, može da mu ponese neke stvari, Isidor i ne oseti, a njemu ruke slobodne (važno u 75-oj).


Pa jeste

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana