Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (8)

Snezana Radojicic RSS / 02.05.2020. u 19:26

20. april

Iako trenutno ne putujem, blogovi i dalje izlaze, samo otprilike na dve nedelje. U najnovijem blogu pričam o tome zašto sam odustala od preseljenja i kako provodim vreme u izolaciji, a tu je i nastavak priče o bezimenom psu koji mi je postao prijatelj.

Odlomak:

"U Patagoniji ima mnogo lutalica. Mogu se videti ispred ulaza u prodavnice i zgrade, gde mirno leže, čekajući da ih neko nahrani. I ljudi im zaista donose hranu, brinući se i o tome da im podmetnu kartonske kutije kad je hladno ili kišovito. Stoga su sve te lutalice dobro uhranjene. Nikada nisam videla da se neko loše poneo prema uličnom psu, da je viknuo na njega ili pokušao da ga otera. Čak ni kad ovi krenu da uporno prate nekoga. Kad izjure pred neka kola, vozači samo kratko svirnu, opominjući ih, ili uspore, dok se pas ne skloni. Nikad nijednu ružnu reč da dobace lutalici."

93714863_10219097517723634_7894108379189084160_o.jpg

21. april

Sa Indijanske stene (Piedra del Indio) u Coyhaiqeu pruža se verovatno najlepši pogled na dolinu reke Simpson. Sama stena nazvana je tako zbog toga što podseća na glavu Indijanca. Neki pak u njoj raspoznaju telo žene. Legenda govori o ljubavi mladića i devojke iz plemena Tehulche Inidjanaca koji su u tu stenu urezali svoja osećanja u trenutku smrti.

Tehulche Indijanci su starosedeoci Patagonije, koja je po njima i dobila ime. Godine 1520, kada je Magelan doplovio u Ognjenu zemlju, zapisao je kako stanovništvo ima velika stopala – "patagão" na portugalskom, što se izgovara kao "patagon". Po drugima, naziv Patagonija preuzet je iz jedne španske novele s početka 16. veka, u kojoj je tim imenom nazvana izmišljena kreatura koja živi u šumama, a koja ima ogromna stopala.

Napomena: Poslednja fotografija nije moja, pripada autorima Twitter profila DRON Coyhaique

93401264_10219111315948581_3655414337406763008_n.jpg

93862279_10219111313068509_609110977723498496_o.jpg

93910179_10219110873057509_7670143740421341184_o.jpg

25. april

Jutros sam slabo doručkovala, te sam ogladnela već oko podneva. Zato se zaustavljam ispred Lowson-a. Uđem unutra da napunim termos, a zatim smućkam sebi nes-kafu i sednem na svoju kampersku hoklicu ispod nadstrešnice minimarketa. U Japanu je uobičajeno da ljudi piju kafu ili ručaju na parkinzima ispred ovakvih prodavnica, pošto u njima mogu da natoče vrelu vodu za čaj ili da se posluže mikrotalasnom rernom, da koriste besplatan wifi i toalete, a u većim prodavnicama postoje i stolovi, mada većina radije ostaje napolju, u svojim kolima.

Sedim tako sva mokra, ispijajući kafu i sladeći se Kasuminim džemom koji sam namazala na tost. Ne izgledam baš reprezentativno, iako zapravo uživam. Prija mi ovaj drugi doručak, a i to što niko ne obraća pažnju na mene, iako bih se smela opkladiti da se samo prave da me ne primećuju, jer im tako nalažu pravila lepog ponašanja.

Recimo, onaj čovek koji je upravo izašao iz Lawsona i prošao pored mene. Okrznuo me je pogledom, a uhvatila sam i njegov osmeh, više nalik na tik nego na jasnu grimasu: možda zbog mog natovarenog bicikla, ili zbog te tanke užine, ili zbog nečeg trećeg – ko bi ga znao. Tek što je zamakao iza ugla, kada ga opet ugledam kako se vraća nazad u prodavnicu. Ovoga puta stvarno me i ne pogleda, nego požuri po to što je zaboravio. Ali desetak minuta kasnije, stoji tačno ispred mene, sa kesom u ruci, pitajući me nešto na japanskom.

“Izvinite, govorim samo engleski”, kažem.

“Aha, okej”, odgovori muškarac, kao da je zadovoljan što baš to čuje.

I pruži mi onu kesu, mimikom mi pokazujući da je to za mene. Otvorim je, a unutra dva velika sendviča sa pohovanim filetom oslića i flašica vode sa energetskim dodacima. Ma da li je moguće da se vratio samo da bi me počastio? Ali kad ponovo podignem glavu, čovek je već nestao iza ugla, ne sačekavši da mu zahvalim.

Gledajući za njim, setih one o milostinji i darivanju: “Neka ti ne zna levica šta ti čini desnica.” Upravo kako je on uradio.

(Odlomak iz rukopisa "Planeta Japan")

94511254_10219159405430788_7138024290611363840_o.jpg

1. maj

Mnogo puta sam čula / pročitala izjave u stilu: "Ne volim jesen", "Mrzim zimu" i njima slične. Stekla sam utisak da veliki broj ljudi nalazi da je priroda lepa samo u proleće i leto, kad se sve zeleni, kad lista i buja. Mislim da je lako voleti novi ciklus života u njegovoj punoj snazi, ali da naći lepotu u godišnjim dobima u kojima sve polako bledi, nestaje, umire -- predstavlja umetnost. Isto kao i sa ljudima: lako je gledati i voleti mladost, ali treba umeti naći lepotu i u izboranim licima i telima koja gube snagu.

Šta vi mislite?

P.s. Na fotografijama: jesen u Patagoniji

94779574_10219227625736253_4309633582818656256_o.jpg

95101079_10219227625216240_6580093362957713408_o.jpg

95132238_10219227619296092_4576768857728876544_o.jpg

95264092_10219227621096137_3998390372463017984_o.jpg

95307908_10219227622216165_4885475245651132416_o.jpg

95513692_10219227617576049_5846967343455928320_o.jpg

95566215_10219227618056061_101447273560408064_o.jpg

95818998_10219227626496272_4411095970368978944_o.jpg

★ ★ ★

Ukoliko želite da se pretplatite na čitanje bloga za samo jedan evro mesečno, pošaljite mejl na ciklonomad@gmail.com



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

apacherosepeacock apacherosepeacock 21:07 02.05.2020

pas/psi

"U Patagoniji ima mnogo lutalica. Mogu se videti ispred ulaza u prodavnice i zgrade, gde mirno leže, čekajući da ih neko nahrani. I ljudi im zaista donose hranu, brinući se i o tome da im podmetnu kartonske kutije kad je hladno ili kišovito. Stoga su sve te lutalice dobro uhranjene. Nikada nisam videla da se neko loše poneo prema uličnom psu, da je viknuo na njega ili pokušao da ga otera. Čak ni kad ovi krenu da uporno prate nekoga. Kad izjure pred neka kola, vozači samo kratko svirnu, opominjući ih, ili uspore, dok se pas ne skloni. Nikad nijednu ružnu reč da dobace lutalici."




Srce drago, kucence, kako pametan pogled ima. (sigurno vrti repom dok gleda u kameru sto nije uslo u kadar)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 22:26 02.05.2020

Re: pas/psi

apacherosepeacock
"U Patagoniji ima mnogo lutalica. Mogu se videti ispred ulaza u prodavnice i zgrade, gde mirno leže, čekajući da ih neko nahrani. I ljudi im zaista donose hranu, brinući se i o tome da im podmetnu kartonske kutije kad je hladno ili kišovito. Stoga su sve te lutalice dobro uhranjene. Nikada nisam videla da se neko loše poneo prema uličnom psu, da je viknuo na njega ili pokušao da ga otera. Čak ni kad ovi krenu da uporno prate nekoga. Kad izjure pred neka kola, vozači samo kratko svirnu, opominjući ih, ili uspore, dok se pas ne skloni. Nikad nijednu ružnu reč da dobace lutalici."




Srce drago, kucence, kako pametan pogled ima. (sigurno vrti repom dok gleda u kameru sto nije uslo u kadar)


O da, i sav se isprenemogne kad moli za hranu, folirant jedan. Inače, produbljujemo odnos, sad idemo u šetnje po 15 km, ali mora sa povocem, naučili smo i da sednemo pre nego što dobije hranu i tako, napredujemo polako. Mada kapiram da mu je zbunjujuće. Planiram da skockam video o njemu, postovaću i ovde.
cassiopeia cassiopeia 11:55 03.05.2020

Re: pas/psi

Planiram da skockam video o njemu, postovaću i ovde


Upravo odgledala. Srećica jedna čupava. I ti si srećna što ste se našli.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:03 04.05.2020

Re: pas/psi

cassiopeia
Planiram da skockam video o njemu, postovaću i ovde


Upravo odgledala. Srećica jedna čupava. I ti si srećna što ste se našli.



Jesam, sad ima mnogo nedoumica i pitanja u vezi sa njim, šta dalje, da li ga voditi, da li je moguće povesti ga, ako ne, kako zadržati neku distancu... Nema ljubavi bez bola, hahah.
srdjan.pajic srdjan.pajic 22:40 02.05.2020

šta mislimo?

Pa ja sam odabrao da živim tamo gde i dalje postoje sva četiri godišnja doba...

E, a kad dođeš ovamo, ako to bude tamo u ranu jesen, idemo da gledamo kad požute aspeni. To je fenomenalan prizor, kao ono japansko cvetanje trešanja, samo još lepše. Traje par vikenda i boje i kontrasti su neverovatni, zeleno i zlatno, pogootovu gore visoko u planinama.

Super su ti fotke!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:49 02.05.2020

Re: šta mislimo?

srdjan.pajic
Pa ja sam odabrao da živim tamo gde i dalje postoje sva četiri godišnja doba...

E, a kad dođeš ovamo, ako to bude tamo u ranu jesen, idemo da gledamo kad požute aspeni. To je fenomenalan prizor, kao ono japansko cvetanje trešanja, samo još lepše. Traje par vikenda i boje i kontrasti su neverovatni, zeleno i zlatno, pogootovu gore visoko u planinama.

Super su ti fotke!


Za godinu ne znam, ali mislim da je realnije da gađam proleće, budući da dolazim sa juga te idem na sever. No, ko zna... Svakako bi bilo lepo to videti.
Черевићан Черевићан 00:26 03.05.2020

da li je moguće

a ne naći lepotu u godišnjim dobima

Природа је богме чудо
Творац нам је створи,
а људи се баш потруде
бити њени ...агресори
Jelica Greganović Jelica Greganović 18:32 05.05.2020

Da ti kažem

šta ja mislim, proleće je divno, za letnje vrućine ne marim, jesen je prosto goblensko godišnje doba, a zimu volim na užas ostatka sveta, prosto je obožavam.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 22:33 06.05.2020

Re: Da ti kažem

Jelica Greganović
šta ja mislim, proleće je divno, za letnje vrućine ne marim, jesen je prosto goblensko godišnje doba, a zimu volim na užas ostatka sveta, prosto je obožavam.


Sličan odnos prema zimi vs. letu

Ali 'goblen' - pravo poređenje!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana