Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (19)

Snezana Radojicic RSS / 05.02.2021. u 00:27

25. decembar

Kod naplatne rampe na ulazu u Pichidangui zaustavlja me sanitarna kontrola. Mladi specijalac obraća mi se na engleskom. Pita me odakle sam i kad čuje Srbija, kaže kako voli moju zemlju. Bio je u Bosni, u Banja Luci, osam meseci prošle godine, na službi. 

"Super, ali što me zaustavljate?", pitam pomalo neljubazno. Ceo dan borim se sa jakim čeonim vetrom i uzbrdicama. Ovako nije duvalo od Patagonije. I nije mi baš do ćaskanja.

Utom prilazi žena specijalka. Objašnjava mi da je grad u drugoj fazi i otud sanitarni koridor. Nisam to znala - poslednjih dana desetine gradova i regija vratili su u drugu ili prvu fazu, ne bi li tako sprečili širenje zaraze tokom praznika.

Pitaju me da li dolazim iz Santjaga, koji je u karantinu, što negiram, ali potraje dok se setim imena gradića u kome sam provela poslednja dva dana. Objava na Fejsbuku pomaže mi u tome. 

Mladić kaže da im treba samo moj popunjeni obrazac c19. 

"Okej, sad ću ga popuniti", odgovorim i parkiram bicikl, a ja sednem u kućicu da onlajn apliciram. "A vi u međuvremenu pogledajte ovaj novinski članak o meni", kažem poturivši im onaj intervju iz San Antonija.

Tako počnem da popunjavam podatke u onlajn formi, a ona žena napolju čita naglas tekst. Stignem do trećeg pitanja - ime jednog od roditelja - kad evo njih na vratima.

"Ne morate da aplicirate, možete da prođete", kaže mladić vraćajući mi članak.

I naravno, zatraži selfi, a ja to iskoristim da napravim kratki video-snimak. Menjamo kontakte na Whats Upu, a vojnik, kome sam dala telefon da sam ukuca svoj broj, unosi svoje ime ćirilicom: Војник Кортез. Još kaže da mu je žao što me je zaustavio, ali da je presrećan što je imao priliku da usred Čilea progovori srpski, jer ostala mu je velika želja da poseti Srbiju.

Video: https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=10221326329562537&id=1077011844

26. decembar

Pustinja, ili pretpočetak pustinje, one velike, Atakame. Ima još do nje, ali teren je sve više nalik na ovaj, bez onog zelenila na koje sam navikla prethodnih medeci, visokih araukara, plodnih polja, nestvarno plavih jezera i prozirno čistih reka. Ušla sam u deo zemlje u kom je s jedne strane okean, s druge pustinja. A kaktusi opako bodu dok se provlačim između njih uveče, tražeći gde da zabodem svoj kamp.

Ali i takav pustinjsski pejsaž meni je zanimljiv i lepo mi je da se privremeno skućim izmedju kržljavog žbunja i kaktusa, na peščanom tlu koje je toliko tvrdo, jer kiša ovde nikad ne pada, da jedva zabodem kočić, učvršćujući šator. Ali zato vetar duva strahovito, sa severa, iz pravca u kome se i ja krećem. Jak kao oni patagonijski, ali leden, jer dolazi sa okeana.

Jutra su maglovita od vlage i do podneva sunce se ne promalja. Onda odskoči visoko na nebu i zažari Zemlju. I tako sve do uveče: čim se povuče, kao da se promeni godišnje doba. Noći su hladne, sa temperaturama jedva oko deset stepeni Celzijusa. Ali to meni odgovara, jer tle nije usijano (kakvo je bilo u jugoistočnoj  Aziji) i mogu lepo da se odmorim.

Prošla sam Gobi pustinju, i dobar deo Taklamakana, a sad lagano osvajam i ovu čileansku, koja prethodi Atakami (za koju se još nisam odlučila, jer počinje leto, pa nije preporučljivo zaglaviti tad u njoj). Napredujem lagano i strpljivo, kilometar po kilometar...

FB_IMG_1612473256492.jpg
FB_IMG_1612473260854.jpg
FB_IMG_1612473263685.jpg

27. decembar

Juče mi se desio peh kakav nisam imala sve ove godine - rascvetala mi se spoljašnja guma. Ne nosim rezervnu, odustala sam davno od toga, jer Schwalble su teške, a toliko su dobre da i kad se izližu i počnu da pucaju sa strane, mogu da se zakrpe, da bi poživele do prvog servisa. Međutim, ova nije bila Schwalble već neka jeftina kineska. Kupila sam je pre mesec dana, jer nije bilo bolje u malom mestu u kome sam se tad zatekla. I sada se ta guma rascvetala.

Našla sam se na izlazu iz mestašca Huentaleuquen, na oko 170 km od Tongoy i mog domaćina Antonio Martinac  koji me je pozvao da u njegovoj kući dočekam Novu godinu. Imala sam još oko tri dana pedalanja kroz pustinju, bez naselja, po jako teškom terenu sa dugačkim, strmim uzbrdicama. Taman sam nakupovala hranu, kad - plof! - ravna guma.

Ovde su božićni praznici i ništa ne radi, osim tih malih prodavnica hrane. Najbliže veće mesto prošla sam pre 40 km, ali i da se nekako vratim tamo, morala bih da čekam barem dva dana dok praznici prođu. Ako uopšte i postoji servis i ako imaju gume odgovarajuće veličine.

Zovem Tonija i kažem mu šta se desilo. I da mi je plan da ustopiram neko vozilo do njega. Moj domaćin sumnja da će mi neko stati, jer ljudi ovde nisu kao na jugu, gde je uobičajeno da se zaustave i povezu vas. Ali ja sam optimistična, jer baš danas stao je jedan kombi dok sam gurala uz dugačku strmu uzbrdicu i vozač se ponudio da me poveze. Odbila sam, ne sluteći šta će me snaći već za nekoliko sati.

Ali nakon tridesetak minuta bezuspešnog stopiranja shvatim da je to uzaludan posao - najverovatnije mi niko neće stati. Krenem nazad ka gradiću, jer nešto moram da preduzmem. 

Ispred jedne prodavnice zaustavlja se žandarmerijski pikap i iz njega izlaze čovek u uniformi i dečak - očito otac i sin. Sačekam dok naruče to zbog čega su se zaustavili, pa preskočim bankinu i pozovem karabinjerosa. 

"Yo nesesito ayuda!", kažem. To je jedna od prvih rečenica koje sam naučila na španskom: "Potrebna mi je pomoć".

I pokazujem mu bicikl, dok gestovima objašnjavam šta mi se desilo. Onda pozovem Tonija, koji priča španski, da mu objasni kako može da mi pomogne. Dok oni razgovaraju, primetim da na muškarčevoj unifromi piše da je major. 

I major predlaže da zaustavim neki autobus, koji staju upravo tu gde stojim, te samo treba da mahnem kad ugledam neki. Ili da on pozove dežurne karabinjerose da dođu i pomognu mi da zaustavimo autobus. Naravno, zamolim za ovo drugo. Mnogo mi je sigurnije nego da ja sama mašem nasred autoputa za nekim autobusima koji ovuda jure kao ludi.

Major u svom vozilu sačeka dok dođe ekipa od dvojice žandarma i zatim ode. Ova dvojica stali na put i čekaju da naiđe autobus. Kog nema, kao za inat. Vidim da će to potrajati, a na malom parkingu iza nas, kod isključenja, dvoje mladih upravo ulaze u svoj pikap. Priđem i pitam ih da li idu na sever, do Tongoya. Priđu i policajci, objašnjavajući im ono što mu je Toni rekao, ali ispostavlja se da ljudi ne idu čak do tog grada. 

Ipak, sada je ovoj dvojici sinulo da ne moraju da zaustave autobus, već može i bilo koje veće vozilo sa prtljažnikom. I pitaju me da li bi mi to odgovaralo. O da, mogu i zaprežna kola, samo da se iščupam odavde pre ponedeljka. I još dodam da ću, naravno, platiti za gorivo.

I pet minuta kasnije zaustavlja se crveni pikap, na kome piše da je službeno vozilo. Ubeđena sam da su ga žandarmi pozvali, jer su obojica bili kuckali poruke, a jedan je i razgovarao telefonom. I kad popričaju sa vozačem, te se vrate do mene da mi saopšte kako su mi našli prevoz, ja i ne saslušam do kraja, već primetim da je to za mene sigurno skupo. 

"Ne, ne, besplatno je!", poviču u glas.

Zatim brzo utovarimo bicikl, a ja se smestim pored Huan Pabla, kako mi se vozač predstavio. Ispostaviće se da on radi petsto kilometara južno odatle a živi trista kilometara severno, te tih osamsto kilometara prelazi svakih dvanaest dana, koliko mu traje smena. Ne leti avionom kao pre korone, jer im je poslodavac zabranio letove zbog opasnosti od zaraze. I kada me bude istovario na isključenju za Tongoy, gde će me Toni pokupiti, Huan Pablo  će odbiti da uzme novac za gorivo, koji sam mu ponudila, pošto mu kompanija sve plaća.

A objasniće mi i da ga niko nije pozvao, kako sam verovala, već je naprosto video žandarmerijski auto i dvojicu žandarma koji mašu, te je stao. Ali meni je zaista izgledalo kao da se tu stvorio po nečijem pozivu.

FB_IMG_1612473422385.jpg
FB_IMG_1612473426636.jpg
FB_IMG_1612473432387.jpg

28. decembar

U Čileu skoro da nema opasnih divljih životinja ni gmizavaca. Na jugu živi bela puma, a drugih zveri nema, dok zmije nisu otrovne. Takva je klima i podneblje. 

Međutim, Čile, a pustinja posebno, stanište je jednog od najopasnijih otrovnih paukova na svetu - pauka usamljenika (recluse). Kažu da ga ima u 50% čileanskih domova, gde uglavnom živi neprimetno, u mračnim i prašnjavim ćoškovima. Nije agresivan i ne napada prvi, ali ako se mašite za stvar u ormaru u kome se nastanio, vrlo verovatno će vas ubosti. Ubod nije nimalo naivan, a u nekim ekstremnim slučajevima izaziva i smrt (oko 3% slučajeva). Ubodeno mesto je bolno, pocrni i neophodno je primiti antiserum. 

Pošto mene paukovi obožavaju i u stanju su da pređu metre po plafonu da bi se, između deset ljudi, spustili baš na mene i uboli me, to sam morala da se osiguram na ovaj način - razapinjući unutrašnji sloj šatora iznad kreveta (čudno je što ovde ne prodaju one mrežice). Ovaj sistem primenila sam svojevremeno u Kambodži (druga fotka), kad sam se tako osigurala od tarantula kojih je bilo u zabrinjavajućem broju.

FB_IMG_1612473453229.jpg
FB_IMG_1612473456024.jpg

29. decembar

Držite se, ljudi! Nadam se da nema povređenih.

U Čileu, zemljotresi su svakodnevni, ali sve kuće su od lakih materijala i uglavnom se ne ruše, ili, ako je reč o zgradama, imaju one fleksibilne temelje, pa mogu da izdrže i vrlo jaka pomeranja tla.

Pre nekoliko dana, baš za Božić, osetila sam kako je protreslo, ali kad sam kasnije pitala vlasnika hostela u kom sam odsela, rekao je da se niko nije uznemirio zbog toga.

Često, dok kampujem, spavajući na zemlji, osetim pod sobom kako se unutra duboko dole kuva. I nije mi svejedno, ali mi je lakše zbog saznanja da su ovde dobro pripremljeni i organizovani, kao što su bili i u Japanu. 

Hoću da kažem da se živi i sa svakodnevnim zemljotresima, samo je stvar ozbiljne organizacije i prilagođavanja takvim uslovima. Pošto je očito da se ploča pomera, država Hrvatska moraće vrlo brzo da počne da preduzima preventivne mere, a ne da kao žrtveno jagnje čeka da se zemljotres desi i da jedino što radi bude saniranje posledica.

Edit: neke od stvari koje postoje i u Japanu i u Čileu, a koje nisu vezane za samu izgradnju objekata za stanovanje: app za praćenje promena u trusnom području koju svako može da instalira. Redovne notifikacije Centra za obaveštavanje i uzbunjivanje o pojačanju tektonskih aktivnosti. Edukacija ljudi o ponašanju u slučaju zemljotresa. Označavanje puteva za evakuaciju. Oslobađanje prilaza zgradama koje su najrizičnije zbog dotrajalosti i stroga zabrana parkiranja na prilazima takvim objektima....

30. decembar

Pre godinu dana krenula sam na latinoamerički kontinent nakon skoro osam godina koje sam provela pedalajući u Aziji i Okeaniji. Iako sam navikla na stalne promene, pa nekad ne znam ni u kojoj zemlji se budim, a nazive svih mesta kroz koja prođem odavno više i ne pokušavam da upamtim, prelazak na drugu stranu okeana bio je i za mene velika stvar. Šta me tamo čeka? Kako ću se snaći? Hoću li uspeti u svojoj nameri da ispedalam oba američka kontinenta? 

Krenula sam iz Ušuaje, najjužnije naseljene tačke na planeti, na sever, preko Ognjene zemlje, potom sam se zakotrljala Karatera Australom u Patagoniji i kad sam bila otprilike na pola puta tom rutom, u ovaj deo sveta stigao je virus.

Nisam ni pomislila da se vratim, jer tek sam krenula na put, i nikakvog smisla nije imalo prelaziti ponovo okean da bih sedela kod kuće u karantinu. Umesto toga, odsedela sam šest meseci u izolovanoj patagonijskoj kolibi, a vreme mirovanja iskoristila sam da napišem putopis o Japanu. I sredinom septembra, kada se stanje sa virusom malo poboljšalo, nastavila sam dalje. Izmenila sam rutu, budući da su kopnene granice zatvorene i nauživala se putujući po Čileu.

Pre nekoliko dana stigla sam do pred granicu pustinje Atakama, na severu zemlje. Neodlučna kuda dalje, jer sada okolnosti, mnogo više nego ranije, određuju na koju stranu ću krenuti. U januaru i februaru ne ide se u pustinju zbog velikih poplava. Pošto je tad leto na južnoj hemisferi, sneg na bolivijskim Andima se otapa i sve se sliva u pustinju, prema okeanu. Ali pustinsko tlo toliko je tvrdo, skoro kao beton, da ne može da primi toliku količinu vode, već nastaju strašne poplave u kojima stradaju čitava sela. Tako je ta opcija otpala. Izbor se sveo na to kuda ću odleteti, jer se jedino vazdušnim putem može ući u drugu zemlju. Panamerička ruta, koju sledim, vodila bi me dalje kroz Boliviju u Peru, ali shvatila sam da ne mogu da samo preskočim zemlje poput, recimo, Brazila. Sad sam ovde i najverovatnije nikad više. 

Tako sam ovih dana odlučila da opet odstupim od rute, kako bih ipak posetila i te zemlje. Plan je da tokom januara vozim još malo u Čileu, zatim letim u Urugvaj, i iz Montevidea pedalam kroz južni i jugozapadni deo Brazila. Odatle bi trebalo da uđem u Boliviju, pa iz nje, možda (zavisno od doba godine kad tamo budem) u Atakamu i odatle u Peru. Ali ko zna kako će se sve odvijati. Idemo korak po korak.

FB_IMG_1612473791098.jpg

31. decembar

Da priroda bude milostiva prema nama, a mi da se potrudimo da je više poštujemo i manje uništavamo.

Da se budimo zdravi i da to što nas ništa ne boli bude već dovoljan razlog da se radujemo novom danu.

Da zagrlimo voljene pored nas, da se osmehnemo detetu, da pomognemo starima, da učinimo nešto lepo za sebe - i da nam to postane svakodnevna navika.

Da otvorimo misli i oslobodimo čula za svet oko nas, nikad ne prestajući da ga istražujemo i da mu se divimo.

Da budemo bolji nego što mislimo da jesmo i da podstičemo dobro u drugima.

Da se smejemo od čista srca, da volimo do neba i da rastemo svakog dana.

Srećna vam #novagodina2021 

(Foto: vrisak oduševljenja u igri "Ne ljuti se, čoveče" sa mojim domaćinima. Ujedno i da preplašim i nepovratno oteram ovu 2020)

FB_IMG_1612473812554.jpg

1. januar

Srećna Nova! Za moe želje vama pogledajte prethodnu objavu, da se ne ponavljam :D A u ovoj odmah idem(o) u putnički mod ;)  

Na mapi na mom blogu možete pratiti manje-više tačnu rutu mog putovanja, sa svim mestima na kojima sam kampovala ili spavala u nekom drugom tipu smeštaja. Otkako sam bez laptopa, nisam mogla da je ažuriram (pošto je to moguće samo iz Windowsa), ali ljubaznošću Antonio Martinac koji mi je pozajmio svoj računar (zamislite da vam IT stručnjak ustupi da radite na njegovom uređaju!), uspela sam da retroaktivno unesem sva ta mesta kao i rutu. Tako sada možete da me locirate i u prostoru.

Ažurirala sam i stranicu sa video snimcima, koje sad možete sve otvoriti sa mog bloga.

No adresa sajta je i dalje na crnoj listi FB-a, pa ne mogu da je podelim ovde u formi linka. Ali mogu ovako, a vi samo uklonite zagrade: snezanaradojicic(.)com

A možete i direktno da odete na mapu u Google Earth: https://bit.ly/3n5nZMI

FB_IMG_1612473835455.jpg
FB_IMG_1612473838477.jpg
FB_IMG_1612473841025.jpg

2. januar

Oproštaj sa Antonio Martinac i njegovim prijateljima. Taj čovek gostio me je pet-šest dana i apsolutni je car - najkul lik kog sam srela sa ex-YU prostora. Uskoro stiže i priča o njemu i ovim novogodišnjim danima u Tongoyu

Ali najpre da nagazim malo po pedali, dosta je bilo odmora, hrane i piva.

FB_IMG_1612474129708.jpg
FB_IMG_1612474134116.jpg
FB_IMG_1612474137208.jpg

3. januar

Prvi put snagu Pacifika shvatila sam u Vijetnamu. Kod mesta Vinj, izbila sam na okean u neko kasno prepodne, na vreme da vidim pojas vlažnog peska širine dvestotinak metara, koji je iza sebe ostavila plima prethodne noći. Gledala sam u čudu, ne verujući da je to moguće, ali savršeno jednake mini-dine koje su talasi napravili bile su neosporni dokaz.

Sada gledam okean sa druge strane i druge Zemljine sfere, otkrivajući koliko ta vodena sila, najveća na planeti, 'vedri i oblači'. U malom zalivu u kome kampujem, pojas plime i oseke širok je dvadesetak metara, no mnogo jači utisak od toga na mene ostavlja uticaj okeana na vreme i temperaturu. Možda ćete se iznenaditi, ali na Pacifiku je uvek hladnjikavo, a noću i hladno. Duva taj neki vetar koji probija do kostiju, čak i sad, na početku leta. Jutra su skoro po pravilu oblačna, maglovita, muljava - rečju, nikakva. I tek tamo iza podneva, a nekad i kasnije, nad Pacifikom se raščiste oblaci i sine sunce. Lokalci će vam reći tačno u sat za koliko će se ono pojaviti. I tada svi pojure na plažu, a neki hrabro i u vodu, mada su talasi uglavnom veliki i treba biti jako dobar plivač da bi se savladali. No zato je brčkanje u plićaku i plutanje na dasci zagarantovano zabavno.

FB_IMG_1612474166580.jpg
FB_IMG_1612474169016.jpg
FB_IMG_1612474171573.jpg
FB_IMG_1612474173745.jpg
FB_IMG_1612474176268.jpg

*

Maločas slučajno saznadoh za ovaj tekst, pošto mene niko ništa pit'o nije. Bravo za novinarku, koja je super sačinila ovaj sažetak.

https://www.blic.rs/vesti/drustvo/pre-nego-sto-ce-ceo-svet-da-stane-snezana-je-krenula-na-put-oko-sveta-biciklom-gde-je/rqnjkdy

6. januar

Na današnji dan pre deset godina odlučila sam da prestanem da pušim. Iza sebe sam imala 27 godina pušačkog staža, i tokom tog vremena nijedan jedini dan bez cigarete. Poslednjih 18 godina, od studentskih protesta kad sam prešla paklicu cigareta dnevno, pušila sam po 40 cigareta. Vozila sam bicikl i planinarila, znala bih da se ispenjem na dva Koma od preko 2000 mnv i da u međuvremenu popušim više od paklice. Mislim da nema jedne moje fotografije iz tog vremena na kojoj na pauzi od neke aktivnosti ne držim cigaretu u ruci. Bila sam uverena da ću ostati pušač do kraja života i da će mi poslednja želja biti da povučem makar još jedan dim.

A onda sam odlučila da krenem na put oko sveta biciklom. Pomislila sam da bi valjalo ostaviti cigarete zbog zdravlja u takvoj avanturi, a nisam imala ni novca da ih kupujem svugde po svetu. Ipak, najveći motiv bio je predstojeći susret sa čovekom sa kojim ću uskoro i krenuti na put. Znali smo se samo onlajn, a on pojma nije imao da ja duvanim, zapravo, da jedem cigarete. Tokom naših Skajp razgovora, koji su trajali satima, odlazila sam navodno wc, a u stvari išla da na brzinu popušim jednu. Cela priča oko puta oko sveta sa njim bila mi je životno bitna, bitnija od nikotinske zavisnosti. 

Zbog svega toga rešila sam da prestanem. Odabrala sam da to bude na Božić, ne toliko što sam sujeverna, pa verujem da je dobro sve što se započne na taj dan, već je psihološki važno pogurati sebe, a to je najlakše učiniti tako što ćete vezati plan za određeni datum, koji će se ponoviti tek za godinu dana ukoliko ga prokockate. 

Na Badnje veče 2011, tačno u ponoć, ritualno sam ugasila poslednju cigaretu. I nikad više nisam zapalila. Bilo je teško, užasno teško prvih dana i nedelja, ali spaslo me to što sam već u martu otišla na turu na Siciliju, sa mojim budućim saputnikom. Život mi se menjao i nisam imala mnogo vremena da razmišljam o cigaretama. 

Žao mi je samo što moj otac nije doživeo da vidi da mu je ćerka "bacila to smeće", kako je govorio za cigarete. On je postao zakleti nepušač još kao dečak u svojoj rodnoj Brezovi, kad je jednog dana pratio svog oca i konjsku zapregu uz Mučanj. Konj se mučio da izvuče teret, kopita su mu klizila i noge klecale, a Radojica, moj deda, besneo je sve više. Ostao je bez duvana i tražio je po džepovima ne bi li smotao jednu cigaretu, kopao je i kopao po njima, ali bili su prazni. Tako nervozan počeo je da bičuje konja, ludački, besomučno. Dečak je to gledao zanemeo, čekajući kad će se očev bes okrenuti i prema njemu... 

Ne pišem ovo da bih pušačima sugerisala da treba da prestanu da puše. To je lična želja i odluka svakoga ponaosob. Pišem najpre da bih se pohvalila da sam, evo, već deceniju nepušač, što smatram jednim od svojih velikih uspeha. I bila bih presrećna ako moje iskustvo pomogne nekome da odluči da učini nešto važno za sebe, nešto dobro za svoje zdravlje, te da nađe snage da u tome istraje.

Srećan vam Badnji dan i Božić.

FB_IMG_1612474607731.jpg
FB_IMG_1612474610409.jpg
FB_IMG_1612474614628.jpg
FB_IMG_1612474617693.jpg

7. januar

Neočekivano ispala prava trpeza za Badnji dan: "sebiće" (morski plodovi sa lukom i limunom), "borgonja" (vino sa jagodama), a u društvu Alonso Farías Zamora poznanika iz Rio Cisnesa, i njegove devojke Suzane, koji su mi malo pokazali grad. Još ne znam kako ću proslaviti Božić, ali biće zabavno sigurno. 

Mir božji - Hristos se rodi! 

Srećan vam praznik!

FB_IMG_1612474636142.jpg
FB_IMG_1612474638490.jpg
FB_IMG_1612474640650.jpg
FB_IMG_1612474643102.jpg
FB_IMG_1612474645464.jpg

8. januar

Vreme da se krene dalje, u jednu od poslednjih avantura u Čileu - u Valle Elqui, mističnu dolinu, nad kojom je najčistije nebo u celoj Južnoj Americi, a na glasu je i po navodnoj aktivnosti NLO-a. Tako da, ako me nema, onda sam prešla na drugu planetu, da se tamo kotrljam. Ionako sam se pre neko veče, pod dejstvom koječega, prijavila za turističko putovanje na Mesec, po simboličnoj ceni od 400.000$. Računam, ako me izaberu, skrpiće se nekako da se ode gore.

U međuvremenu, možete pročitati moj novi blog o dočeku 2021. kod Antonio Martinac  u Tongoyu. Priča zapravo počinje u prošlom veku, kada je Tončijev deda Svetoslav, u imigracionom prekršten u Santos, skočio sa broda koji je isplovljavao iz Antofagaste na putu za jug Čilea, i doplivao na obećano kopno, na kome će zauvek ostati. Blog se nalazi na adresi snezanaradojicic(.)com, bez ovih zagrada, dakako.

A ako vam više nije preko glave priče o godini dana u Čileu, putovanju tokom korone, daljim planovima... izašao je intervju u Franfurtskim novinama, koji prilažem na linku, pa bacite pogled na tekst ili samo slike.

https://www.vesti-online.com/korona-usporila-tockove/

9. januar

Nekoliko fotki od juče, sa početka uspona u Valle Elqui. Blaga uzbrdica sve vreme, ali zato leđni vetar. I jedan veliki maler: izgubila sam moju omiljenu Crazy Creek kampersku stolicu / fotelju. Otkrila to uveče, a jutros se vratila 10 km u nadi da ću je naći. Ali neko je to već pokupio. Naručila drugu, jer iskočila kombinacija da mi stigne u Čile.

Idemo dalje.

FB_IMG_1612475139666.jpg
FB_IMG_1612475142061.jpg
FB_IMG_1612475144445.jpg
FB_IMG_1612475147857.jpg
FB_IMG_1612475150598.jpg

10. januar

Ovde je sasvim lako zamisliti Skali i Moldera kako istražuju NLO ili neku drugu paranormalnu pojavu.

Dnevne temperature nisu previsoke, oko 25C, ali prži nemilosrdno, valjda zbog suvog vazduha. Noćno nebo je doživljaj po koji se ovde dolazi, jer svod se čini tako blizu i vazduh je proziran pa se daleko vidi.

Samo duž Elkui reke ima zelenila, a čim se odmakne od nje, sve je pesak i kaktusi koji prekrivaju brda do vrhova. Nikad ranije nisam videla takve 'šume' kaktusa. U ovoj regiji gaji se najbolja vinova loza od koje se pravi čileanski brendi - pisko. Ljudi su usporeni (još usporeniji od prosečnih Čileanaca), opušteni i svi motaju gandžu koja je super jaka. I svi veruju u NLO i sasvim ozbiljno će vam potvrditi da su imali neko iskustvo sa njima.

A vi, da li verujete u posetioce iz svemira?

FB_IMG_1612475168739.jpg
FB_IMG_1612475171144.jpg
FB_IMG_1612475173364.jpg
FB_IMG_1612475175661.jpg
FB_IMG_1612475178062.jpg
FB_IMG_1612475180369.jpg
FB_IMG_1612475182749.jpg
FB_IMG_1612475185357.jpg
FB_IMG_1612475188636.jpg
FB_IMG_1612475191395.jpg

*

Ja se bućnula.

 I super je, iako je ledenooo!

FB_IMG_1612475209550.jpg

11. januar

Samo da vam mahnem pre nego što nestanem u dubini Valle Elqui.

Ne znam da li ću imati signal naredna dva dana, imam neku kombinaciju preko Malog Magelanovog oblaka, pa odande preko Velikog i oko Andromede, te nazad na Mlečni put do Zemlje - no ne znam hoće li raditi.

FB_IMG_1612475661041.jpg
FB_IMG_1612475663372.jpg
FB_IMG_1612475665673.jpg
FB_IMG_1612475668147.jpg
FB_IMG_1612475670646.jpg
FB_IMG_1612475675843.jpg
FB_IMG_1612475678309.jpg
FB_IMG_1612475680768.jpg

*

Stigla u Pisco, koji je i bio cilj. Odavde, put vodi samo nazad. Možda se još dan-dva promuvam malo nekim sporednim stazama, ali to je uglavnom to.

U međuvremenu, postalo je pakleno vruće. Leto je. I u međuvremenu, Urugvaj je produžio lock down do 31. januara, sa velikim izgledima da ostane u izolaciji i u februaru, kad je ovde top turistička sezona. Srećom, smeštaj (koji je obavezan zbog karantina po dolasku) uspela da otkažem i povratim novac. Za avio-kartu ću videti, verovatno ću moći da promenim destinaciju, a u najgorem slučaju, izgubiću 70 eur, koliko je koštala.

Nemam pojma kuda dalje. Razmišljam o dve mogućnosti: prva je da čekam da prođe leto, a onda izvozim Atakamu, a druga je da se što pre negde prebacim, možda u Boliviju ili Peru (radije prvo). U slučaju prve opcije - da vozim Atakamu u aprilu - opet bih se posle prebacila u neku od tih zemalja. 

Prednost ostanka u Čileu je što već poznajem teren, znam šta otprilike mogu da očekujem, jer ne zatvaraju celu zemlju, već regije, odnosno gradove, a druge otvaraju, tako da bih uvek imala gde da se munem. Uz to, dosta su tolerantni prema strancima a penali za prekoračenje viznog boravka su simbolični. A opet, već sam skoro godinu dana ovde i baš bih rado otišla negde drugde.

Dajem sebi fore do kraja januara da se smislim i odlučim.

FB_IMG_1612475699071.jpg
FB_IMG_1612475701440.jpg
FB_IMG_1612475703765.jpg
FB_IMG_1612475706008.jpg
FB_IMG_1612475708254.jpg

12. januar

Na kraju puta kroz Mističnu dolinu, Skituljko i ja napravili smo jednu mini-stupu, da umilostivimo što bogove, što vanzemaljce.

FB_IMG_1612475728752.jpg
FB_IMG_1612475731242.jpg





Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 01:04 05.02.2021

Hvala!

Uličnom muzičaru što revnosno postuje moje statuse sa FB-a!


A ovo su moji nalozi na društvenim mrežama, ako neko želi da me zaprati na nekoj od njih:

Fejsbuk prvi profil
Fejsbuk drugi profil
Instagram
Twitter
Youtube
Moj blog na kome jednom nedeljno objavljujem putopise, reportaže, priče...



Черевићан Черевићан 02:20 05.02.2021

~3.000*

ili, da umilostivimo što bogove, što

то што Вама ......се збивало
у години што се .......слегну,
сви ђутуре* .....из мог Села
без шансе су да ....постигну,

за живота ...........да залегну

гђо Radojicic ... педалајте и даље и у здрављу била!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:07 07.02.2021

Re: ~3.000*

Черевићан
ili, da umilostivimo što bogove, što

то што Вама ......се збивало
у години што се .......слегну,
сви ђутуре* .....из мог Села
без шансе су да ....постигну,

за живота ...........да залегну

гђо Radojicic ... педалајте и даље и у здрављу била!



A šta znači ovo *3000?
vrabac_onaj vrabac_onaj 14:22 05.02.2021

Pljuge

Pošto sam prvo skrolovo tekst pre čitanja, začudih se šta će Škrčka jezera među slikama iz Južne Amerike.
Posle kada sam čitao shvatih - ilustracija za pljuge :)

Vozila sam bicikl i planinarila, znala bih da se ispenjem na dva Koma od preko 2000 mnv i da u međuvremenu popušim više od paklice.


Ja sam nosio pljuge u šlemu tj. između glave i šlema. Umeo sam da zapalim u na visećim štandovima, ono, visiš u vertikali okačen na dva klina par stotina metara iznad tla i ladno duvaniš :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:24 06.02.2021

Re: Pljuge

vrabac_onaj


Ja sam nosio pljuge u šlemu tj. između glave i šlema. Umeo sam da zapalim u na visećim štandovima, ono, visiš u vertikali okačen na dva klina par stotina metara iznad tla i ladno duvaniš :)


Ijao, pa to se zove ovisnik. Zamislila scenu, ludilo.
apacherosepeacock apacherosepeacock 13:22 07.02.2021

Re: Pljuge

Ovo me podsetilo (pljuge) na jedan odličan dokumentarac o usponu na jedan od vrhova Himalaja jedne profi ekipe, njih trojica, koji nije bio osvojen pre njih.

Prvi pokušaj opremljeni kamerama (od sponzora) gde ih je negde na kilometar od vrha uhvatila snežna oluja pa su četiri dana visili na litici gde su razapeli šator veličine ovog Snežaninog i čekali da prođe oluja.

U šatoru koji se njihao na litici kao balon iznutra i spolja, grejali hranu na malom gorioniku, zdundani sva trojica a jedan puši unutra ..

Kada je oluja na kraju prošla izračunali su da nema šanse da se uspentraju do samog vrha, a bili su na domaku, jer hrane više nisu imali plus dovoljno i za silazak.

U drugom pokušaju, nekoliko godina posle tog prvog, su uspeli. Priča je još neverovatnija jer se u tih nekoliko godina između ta dva pokušaja jedan od njih polomio na nekom snoubordingu dve godine pre toga.

Kad kažem polomio - imao je frakturu lobanje i lomove posvuda da su doktori predviđali da će ostati potpuno paralizovan.

Ne samo da se oporavio i nije ostao paralizovan već se i uspentrao u drugom pokušaju na taj jako nezgodan za alpiniste vrh.

Toliko sam bila fascinirana tim dokumentarcem ('Meru' se zove dokumentarac - po vrhu na koji su se uspinjali), tom trojicom, da sam ga odgledala dva puta u kratkom roku. Neverovatna volja.


P.S. Videh jednom da tu po Himalajima ali neke jednostavnije i lakše uspone vodaju turističke grupe. Jedna mlada Holanđanka je za 18 rođendan stukla 100.000 evra (toliko košta da te šerpe organizovano vode) da bi se uspinjala na neki od vrhova.

http://www.imdb.com/video/vi3515986713?playlistId=tt2545428&ref_=tt_ov_vi]

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:52 07.02.2021

Re: Pljuge

apacherosepeacock


U šatoru koji se njihao na litici kao balon iznutra i spolja, grejali hranu na malom gorioniku, zdundani sva trojica a jedan puši unutra ..



Neka moja stara ekipa, pušačka dakako i nesportska skroz, imala je običaj da u tim situacijama kad je jako hladno a mi svi negde u ledenom ili napolju zapali pljuge uz komentar: "Da pojačamo malo pušenje, valja se ugrejati".

apacherosepeacock



http://www.imdb.com/video/vi3515986713?playlistId=tt2545428&ref_=tt_ov_vi]



Hvala na preporuci, odgledala sam tonu tih dokumentaraca, ali ovaj nisam. Taman za večeras.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:56 07.02.2021

Re: Pljuge

apacherosepeacock

Toliko sam bila fascinirana tim dokumentarcem ('Meru' se zove dokumentarac - po vrhu na koji su se uspinjali), tom trojicom, da sam ga odgledala dva puta u kratkom roku. Neverovatna volja.




A pa tu je Džimi Čin, on je fotograf NG i pratilac Aleksa Honolda, vrsan alpinista i penjač. Sad sam dodatno zainteresovana.

vrabac_onaj vrabac_onaj 22:17 09.02.2021

Re: Pljuge

Snezana Radojicic

A pa tu je Džimi Čin, on je fotograf NG i pratilac Aleksa Honolda, vrsan alpinista i penjač. Sad sam dodatno zainteresovana.


Pogledaj obavezno.
Posle "Touching the Void" (koji je van svake konkurencije) možda najbolji penjački film koji sam ikada gledao.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:46 10.02.2021

Re: Pljuge

vrabac_onaj
Snezana Radojicic

A pa tu je Džimi Čin, on je fotograf NG i pratilac Aleksa Honolda, vrsan alpinista i penjač. Sad sam dodatno zainteresovana.


Pogledaj obavezno.
Posle "Touching the Void" (koji je van svake konkurencije) možda najbolji penjački film koji sam ikada gledao.



Vež odgledala i negde nakon prvih par minuta shvatila da sam ga i ranije gledala. Ali bez problema odgledala ponovo, jeste jako dobar.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana