Istorija| Putovanja| Život| Životni stil

Priča o kreolskim konjima (3)

Snezana Radojicic RSS / 10.07.2020. u 04:49

Zadržaćemo se na početku 1550-tih, kada Mapuče ratnici, koji su se nalazili u službi konkvistadora, dobijaju pravo da jašu konje. Od dolaska Kolumba 1492, španski administratori bojali su se moguće pobune domorodaca ukoliko ovi nabave konje. Zbog toga su u svakom gradu i na svakoj hacijendi važile zabrane o njihovoj prodaji Indijancima. I pored toga, neki konji sami su odbegli, a neke su uspeli da ukradu preduzimljivi domoroci koji su službovali na imanjima belaca, pomažući im u dresuri.

Iako istorijski neminovan, proces indijanskog osvajanja konja sigurno bi potrajao decenijama, da sudbinska karta nije pala na izvesnog Leftaru-a, čije ime na jeziku Mapuče Indijanaca znači 'brzi soko'. Taj momak, gotovo još uvek dečak, bio je predodređen za velika dela kojima će se zauvek proslaviti, postajući simbol indijanske nepokolebljivosti i slobode.

Lautaro_Ca%C3%B1ete.jpg 

 

Leftaru je imao jedanaest godina kada je Pedro de Valdivija napao njegovo selo u blizini budućeg grada Koncepcion. Skloni smo da verujemo u najsuroviju verziju tog događaja, po kojoj je Valdivija naredio da se svim odraslim muškarcima i ženama u plemenu iseku stopala, kako bi se sprečilo da prate konkvistadore i organizuju otpor. Istina ili ne, tek, Dolina odesečenih stopala i danas postoji pod tim imenom. Dečak je poveden u ropstvo, a verovatno su njegova mladost i lepota bili zaslužni za to što je postao 'yanacona' – izraz koji je označavao domoroce u službi visokih plemića. Naime, savremenici opisuju Lautara kao dežmekastog, s prodornim crnim očima, robusnim tijelom i okruglim licem, ali prijatnog izgleda. Kako je Špancima bilo teško da izgovore njegovo pravo ime, prekršten je u Felipe-a Lautaro-a, i pod tim imenom počeo je da služi lično Valdiviji.

Među Lautarovim dužnostima bilo je i sedlanje konja, briga o oružju i oklopu, a kako je s vremenom sticao sve veće poverenje kod svog gospodara, tako je dobijao odgovornije zadatke. Uskoro mu je bilo dozvoljeno da jaše konje i da prisustvuje njihovom treniranju, a kasnije i da ih sam obučava. Izvori to ne navode, ali možemo pretpostaviti da je Lautaro bio obdaren velikom inteligencijom, kao i da je gajio strastvenu mržnju prema Špancima, a posebno prema Valdiviji. Znamo da je lukavo sklopio prijateljstvo sa jednim od njegovih glavnih kapetana, nagovorivši ga da ga obuči upotrebi oružja i konjičkoj taktici. Takođe, založio se kod Valdivije za to da i ostali yanaconi dobiju pravo da jašu konje, kako bi bili efikasniji u osvajačkim pohodima, u kojima su pratili Špance kao nosači i pomoćnici.

Godine 1550, kao štitonoša guvernera Valdivija, Lautaro učestvuje u svojoj prvoj bici, nazvanoj Andalien, koja se odigrala na reci Biobio, u neposrednoj blizini njegovog rodnog sela. Sukob je počeo napadom Mapučea na konjima, zbog čega su Španci bili iznenađeni i jedva su ih odbili, da bi ih na kraju pobedili samo zahvaljujući nadmoći svog oružja. Pokušavamo da zamislimo kolika snaga volje je bila potrebna mladom Lautaru da ne oda svoja stvarna osećanja pred konkvistadorima koji su zarobili oko 400 Indijanaca, od kojih su većinu pobili u masakru, a desetak njih poštedeli, odsekavši im uši, noseve i ruke, te ih pustivši da budu pretnja ostalima. Ako ne pre, najkasnije tada morala je sazreti njegova odluka o velikom budućem ustanku, u koji će povesti svoj narod.

Pedro_de_Valdivia.jpg 

I već naredne, 1551. godine, iskoristivši pogodan trenutak, Lautaro beži iz Vadivijine pratnje. U poemi La Aurikana, Alonso de Erkilja opisuje mladog ratnika na leđima konja, kako napušta logor u galopu, vodeći sa sobom desetinu grla. Već navikli da ga gledaju kako jaše i trenira njihove životinje, Španci ga ne zaustavljaju.

U narednim mesecima, Lautaro podučava Mapučee veštini jahanja i dresuri, kojima Indijanci toliko dobro ovladavaju, da uskoro počinju da koriste konje kao prirodni produžetak svojih tela za borbu – o čemu će posvedočiti sami Španci u svojim zapisima iz tog vremena. Istovremeno, zadobio je poverenje 'lonkosa', koji su predvodili združena indijanska plemena, da preuzme vođstvo nad domorodačkim ratnicima.

Vrlo je izvesno da prve bitke u Arauškom ratu, koji je započeo još 1536. i trajao do 1772, ne bi imale isti ishod bez Mapuče konjice. Naši četvoronožni junaci, među kojima sada najviše ima kriola – što je zajednički naziv za sve prvorođene na Terra Nueva, podjednako životinje kao i ljude, omogućili su Indijancima da budu brzi i ubojiti, kao i Španci.

Vođeni Lautarom, koji se otkriva kao genijalni strateg i izvanredan lider, Indijanci upadaju u utvrđenje Tukapel i postavljaju zasedu guvernerovim snagama, za koje je Lautar procenio da će pokušati da preotmu tvrđavu. To se i dešava na Božić 1553. godine: potcenivši svoje protivnike, Španci jurišaju sa smanjenim ljudstvom, ali umesto pobede, upadaju u zamku. Shvativši da su poraženi, Valdivija i njegov sveštenik beže na svojim najboljim konjima, a za njima galopira lično Lautar, u strašnom osvetničkom gnevu. Kako jašu na bolje utreniranim i bržim životinjama, begunci mu izmiču, ali tada se dešava da se dva konja pobiju, što zadržava jahače dovoljno dugo, dok ih ne sustignu njihovi progonitelji.

800px-Valdivia_ataca_a_los_Araucanos.jpg 

Mnogo je pitanja u vezi sa tim događajem, u kome su upravo konji odlučili o životima svojih gospodara. Šta ih je to uznemirilo i da li su se potukli sami od sebe? Kako su tako iskusni jahači mogli da izgube kontrolu nad njima, i to u odsudnom trenutku? Da li je Valdivija jahao istog konja kog i dve godine ranije, dok je Lautaro brinuo o njemu? Da li je Mapuče vođa, videvši da mu krvnici utiču, možda pribegao nekoj tajnoj komandi kojoj je ranije obučio konja? Nekom visokom prodornom zvižduku na koji se životinja zaustavila, a zatim pokušala da spreči i drugu životinju u daljem begu? Prostora za domišljanje ima onoliko koliko mašta pripovedača može da zamisli.

Ali vratimo se činjenicama. Valdivija i njegov pomoćnik, sveštenik, uhvaćeni su i sprema im se užasna osveta. Prema jednom od pisanih svedočenja, guverner nudi Lautaru nezavisnost svih teritorija Mapuče Indijanaca, sa kojih bi se španska vojska zauvek povukla, kao i dar u vidu velikih stada goveda i konja, u zamenu za svoj i sveštenikov život. Ponuda je bila primamljiva i vredna razmatranja, ali ostrašćeni mladić odbacio ju je bez savetovanja sa saplemenicima. Odsekao je Vivaldiji ruke do lakata, ispekao ih na vatri i zatim ih pojeo, otkidajući komad po komad mesa pred zarobljenikovim očima, pre nego što ga je ubio. Prema ritualnim običajima, Vivaldiji su potom razbili lobanju, izvadili mu mozak i pojeli ga, dok je njegova lobanja služila kao pehar iz kog su ratnici ispijali njegovu krv tokom pobedničkog plesa te noći.

Na stranu okrutnosti obeju sukobljenih strana, ali u istoriji ratovanja, bitka kod Tukapelea ostaje upamćena kao prva bitka na otvorenom terenu koju su Španci izgubili, a Indijanci dobili zahvaljujući novom načinu borbe koju je uveo Lautar. Njegova metoda oslanjala se u velikoj meri na dobro utreniranu konjicu, što će biti korišćeno u svim narednim bitkama.

El_joven_Lautaro_-_P._Subercaseaux.PNG 

A pre nego što završimo i ovo poglavlje, ostaje nam još da pomenemo da je Lautar poginuo 1557. godine, u bici kod Matakvitoa.

...

 

 

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zaharaga zaharaga 07:14 10.07.2020

Aha!

A, znaci te araukarije jesu jeli ljudsko meso! (prema pitanju iz nastavka 1)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:14 10.07.2020

Re: Aha!

zaharaga
A, znaci te araukarije jesu jeli ljudsko meso! (prema pitanju iz nastavka 1)


Koliko sam čitala, verovalo se da ruke daju snagu zbog mača i koplja, ali nisam našla da su cele ljude stavljali na krst i pekli (to si tamo pitao).
zaharaga zaharaga 13:54 10.07.2020

Re: Aha!

Snezana Radojicic
zaharaga
A, znaci te araukarije jesu jeli ljudsko meso! (prema pitanju iz nastavka 1)


Koliko sam čitala, verovalo se da ruke daju snagu zbog mača i koplja, ali nisam našla da su cele ljude stavljali na krst i pekli (to si tamo pitao).


I meni je ta prica bila ne sasvim za verovanje.

Hvala za pisanija, nesto sasvim osvezavajuce!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:52 10.07.2020

Re: Aha!

zaharaga


I meni je ta prica bila ne sasvim za verovanje.


Verujem da bi to sigurno zabeležili, jer su sve te hronike pisali Španci. Ako budem našla neki pomen o tome, javiću ti.

zaharaga

Hvala za pisanija, nesto sasvim osvezavajuce!


Hvala!
Черевићан Черевићан 10:38 10.07.2020

долином стопала отсечених

ili,tajne komande za obučavanje konja

превари се Vadivije
у случају Lautar-a
(те себи несвесно
баш навали беду),

болећив је био
(кад требао није)
па гле дочекао
да Га живог једу


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:19 10.07.2020

Re: долином стопала отсечених

Черевићан
ili,tajne komande za obučavanje konja

превари се Vadivije
у случају Lautar-a
(те себи несвесно
баш навали беду),

болећив је био
(кад требао није)
па гле дочекао
да Га живог једу




Koliko sam čitala, oni su prevodili hiljade Indijanaca u svoje redove, posebno dečaka, nešto kao janjičari kod nas.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana