Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (11)

Snezana Radojicic RSS / 19.10.2020. u 21:11
13. avgust
 
U novom blogu pišem o pet najpozitivnijih iskustava i događaja tokom devetogodišnjeg bicikliranja oko sveta. Iako mi je uvek teško da razmišljam u kategorijama 'naj' — jer ne mogu ni da saberem sve viđeno i doživljeno, a nekmoli da ga poredim — kad treba da izdvojim nešto najegzotičnije, tu bez razmišljanja imam samo jedan odgovor: Komodo zmajevi.
 
Najveći živi predatori na svetu, strvinari, kanibali koji naseljavaju dva indonežanska ostrva, na kojima se osećate kao u Parku iz doba Jure. Dugački su i po tri metra, teški po 90 kg, mogu da potrče i do 20 km/h, odlični su plivači...
117661770_10220216520538005_6302841126542593644_o.jpg
117710584_10220216521298024_1666860902902204252_o.jpg
117760828_10220216521338025_7880701241350878228_o.jpg
 
16. avgust
 
Od moje šumske kolibe do kružnog toka na južnom ulazu u grad ima manje od dva kilometra. Najpre malo nizbrdo, pa preko mosta na kome uvek zastanem i napravim fotografiju reke Simpson sa vrhom Macay u pozadini, a onda strmo uzbrdo sa jednim oštrim zavojem. Tu, kod te krivine, radnici trasiraju novi put i rade nešto duž cele deonice, sve gore do zelenog ostrva i spomenika ruci koja drži šolju matea sa metalnom slamčicom. Odatle imam još oko petsto metara do prve prodavnice ili mini zelene pijace, a ako mi treba apoteka, ili supermaket, ili ulični prodavac najboljih empanada sa sirom i mesom, ili kineska prodavnica sa najpovoljnijim cenama svega – od hrane do garderobe i sitne elektornike – onda moram da ispešačim još skoro ceo kilometar.
Volim da hodam i nekad idem namerno u grad, iako mi ništa ne treba, osim da sretnem ljude. Već me poznaju u tim ulicama kojima najčešće prolazim, pošto nema mnogo gringosa u gradu: tu je jedan Belarus, s kojim se dopisujem onlajn, dve bliznakinje koje povremeno srećem, i za koje bih rekla da su Britanke po izgledu i akcentu, kao i italijanski cikloputnik gore u brdima, i to je sve.
Najpre mi se jave radnici, ne svi, ali jedan crnomaljasti debeljuca ne propusti priliku da mi poželi dobar dan, bilo da sam peške ili biciklom. Ispred jedne od prvih radnji na koju nailazim, često me presretne njen vlasnik i prodavac, i uvek mi se osmehne i pozdravi me, iako sam odavno prestala da kupujem kod njega. On je prvi sa kojim sam probila led usudivši se da progovorim španski. Dvojica uličnih prodavaca začina, ukrasnih marama i bandana, koji sede ispred ulaza u zelenu pijacu, klimnu mi glavom i to ponove koliko god puta da tuda prođem. Jedan je prosedi dobroćudni debeljko, a drugi sićušan crnpurast nervčik kog mesto ne drži, pa neprestano šparta okolo. Uz njih se uvek mota i jedan belo-crni pas, koji me, iz daljine, svaki put podseti na mog Perra. U fruteriji, kako se zove pijaca, za vagama rade dve crnkinje. Sa obema prozborim koju, mada, zapravo, više razmenjujemo osmehe. Imam i svog mesara, tamnoputog majušnog čoveka, koji me gleda sa obožavanjem, kako niski muškarci često posmatraju visoke žene. Ako produžim dalje glavnom ulicom, stižem do centra, gde, kao i u svakom centru, vazda vlada gužva. A ja ne volim da se guram i probijam, pa zato izbegavam da tamo idem.
Prošetam do neke od najbližih prodavnica, nekad samo kupim vino, ili izmislim da mi nešto treba, a nekad samo onako prođem, ne ulazeći unutra. I svaki put mi se desi da se, u odlasku ili u povratku, zaustave neka kola i da mi vozač ponudi prevoz. To se nije dešavalo samo u onih prvih mesec-dva, kad je sve ovo sa virusom počelo, pa su se ljudi bojali. Možda sam umišljala, ali uvlačila sam kosu u kapu, a preko lica navlačila masku, kako niko u meni ne bi prepoznao strankinju. Sad je sve neuporedivo opuštenije. Južnjaci mi se opet ukazuju kao ljubazni, brižni, veseli i spremni da pomognu. Zbog njih takvih, a posebno zbog ovih što se zaustavljaju nudeći mi prevoz, osećam da se suštinski ništa nije promenilo – ljudi su i dalje onakvi kakvi su oduvek bili.
Danas sam prvi put prihvatila ponudu za prevoz do grada – ne što mi je prevoz zaista bio potreban, nego što bih ga u ono, pred-kovidsko vreme, uvek prihvatila zbog prilike da upoznam lokalce, da pričam sa njima i saznam ili doživim nešto novo.
Ako mene pitate, svet se ipak (o)kreće.
 
117715727_10220244353113802_7038169373546844255_o.jpg
117809942_10220244352953798_1125504384549411641_n.jpg
117834514_10220244352753793_7067445253727381236_n.jpg
117925881_10220244353353808_3251368500773796711_n.jpg
117966229_10220244352553788_5713056342795827536_n.jpg

20. avgust

"Poznavati sebe i voleti društvo sebe samog je moj ključ da se ne osećam usamljenim. Postoje ljudi kojima je neophodna stalna interakcija sa drugim ljudima. Postoje i oni koji mogu da budu samo sa sobom. Saznati kome od njih pripadaš traži vreme i razmišljanje. Teško je upoznati sebe. Biti potpuno iskren sa sobom o tome ko smo. Ja sam bio sam sa sobom dugo vremena i nikad se nisam osećao usamljenim. Ali, to sam ja. Ja sam takođe osoba koja je veoma društvena. Zaista volim da budem u društvu. Moja tajna je razumevanje mene samog i sposobnost da izaberem koja vrsta okruženja mi je potrebna u kojem trenutku." (Bill Heimann)

117771303_10220274363504043_2758436297505380636_o.jpg

(Foto: Bajkalsko jezero, Rusija 2014)


24. avgust

118317096_10220314884437041_946411069745302055_o.jpg

Knjiga koju ste duuugo čekali! :)

Putopis o šestomesečnom putovanju biciklom od najsevernije do najjužnije tačke Japana, ili od Hokaida do Okinave.
Tokom tih šest meseci kampovala sam u parkovima i šintoističkim hramovima, spavala u autobuskim stajalištima i kapsula hostelima, upoznavala neke (ne)obične Japance, bila gost u kućama ljudi koji su me sa ulice svraćali na noćenje, prisustvovala ceremoniji čaja, degustirala originalni japanski suši, okonomijaki i remen, ušla u autentična samurajska sela i čuvene zen vrtove, pila sake i gledala kako se proizvodi, videla neke od najvećih prirodnih lepota i kulturnoistorijskih znamenitosti Japana, posetila Hirošimu i pričala sa svedocima koji su preživeli eksploziju A-bombe, bila sprovedena policijskim kombijem u Nagasaki, gledala sakuru na Okinavi, vozila se monorejlom i podvodnim tunelima između ostrva... I mogu da kažem da je, od svih zemalja koje sam posetila tokom svog skoro deceniju dugog bicikliranja oko sveta, Japan zaista zasebna planeta.

Od danas počinje pretplata koja će trajati dva meseca, do kraja oktobra, kad knjiga izlazi iz štampe.

Čitaoci koji su pretplaćeni na sajt knjigu mogu naručiti po povlašćenoj ceni od 1.000 rsd ili 8.5 €.
Za ostale čitaoce, cena iznosi 1.200 rsd ili 10 €.

Naručivanje preko mejla ciklonomad@gmail.com, a onda vam Jelena ili ja pošaljemo uputstvo za uplatu iz Srbije ili inostranstva.

(I zamoliću vas da podelite objavu, jer sigurno ima ljudi koji me ne prate a voleli bi da pročitaju knjigu o Japanu.)


27. avgust

Prethodne noći pao je sneg, ali se do podne otopio. Pre toga nije padao skoro mesec dana. I kad sam ujutru videla kako se zabelelo, malo sam se zabrinula što zima nikako ne prolazi. To je onaj osećaj kad, recimo, danima pljušti i vi već počnete da verujete kako kiša nikad neće ni prestati. Iskustvo i logika negiraju takvu mogućnost, ali svejedno ste nespokojni, jer zapravo nije sasvim nemoguće ni da nastavi zauvek da pada. Kao što nije savim nemoguće ni da ova zima na južnoj polulopti potraje doveka. A i Korona, bez obzira na godišnje doba i zemljinu hemisferu.

I to je razlog zbog kojeg sam se juče zapitala hoću li ikad otići odavde. A onda sam se prisetila šta sve može da se promeni u tri nedelje, koliko imam do planiranog polaska. Pomoglo je što sam se setila kako je pre nekoliko dana temperatura skočila iznad deset stepeni, pa sam presedela celo veče ispred moje kolibe, simulirajući kamperske noći. Htela sam i šator da postavim, da u njemu prespavam, delom što sam se uželela kampovanja, ali prvenstveno da bih procenila da li je vreme za polazak. Ali me je mrzelo da ustajem, jer mi je bilo mnogo lepo da samo onako sedim ispred kolibe, a onda, kad mi se prispava, da se odvučem unutra i legnem u krevet, prekrivši se teškim perjanim jorganom. Nemam često prilike za takve ugođaje.

Sa tim snegom juče, stigla mi je i poslednja tura drva. Prodavac me je prevario, tvrdeći da su samo napola vlažna, ali mi je trebalo više od sata da zapalim vatru, a onda su slabo gorela, ne dajući dovoljno toplote. Pokušavam da se ne nerviram, pošto znam da je na kraju zime nemoguće naći nešto puno bolje od toga. Ponavljam sebi da treba da budem zahvalna što su mi one najhladnije večeri bile i najlepše, jer sam ih provela pored užarene peći, zagledana u plamenove koji pucketaju i pijući čileansko vino koje bi me brzo uhvatilo, valjda zbog cele te magije oko vatre.

A ne znam ni zašto vam pišem o svemu ovome, ali mislim da ima veze sa tim što je danas 18 godina od smrti moje mame, kojoj bih sve ovo ispričala preko Vibera, da je i dalje među nama. A ona bi mi verovatno rekla: „Aman, dete, strpi se još malo, kud si navrla da ideš po toj zimi. Šta ti fali tu gde si“. I tako pomislim na taj njen savet koji bi mi dala i danas, kao što je uvek radila kad bih ja nešto 'navrla', te mi bude malo lakše dok silom prilika vežbam strpljenje i optimizam.

118481828_10220327670716690_7432810928520992137_o.jpg

118655792_10220327670316680_5048241300796681979_o.jpg


28. avgust

Među prvim mudrostima koje sam usvojila na putovanju je ona o raznolikosti Božje bašte, odnosno sveta. Već na manje od hiljadu-dve kilometara udaljenosti od nas, žive narodi čiji su nam običaji potpuno nepoznati i, često, nerazumljivi. Najlakše je da se užasnemo, otkrivši ih. Da se zgrozimo, kao što se malograđani zgražavaju nad ponašanjem neke 'slobodnije' devojke, ili zbog toga što je neko gej, ili što neko radi nešto izvan konvencija i šablona kojih se mi sami pridržavamo. Pri tom, ne mora uopšte da bude loš taj malogađanin, niti je nužno glup, a još manje neobrazovan, samo je – uplašen. Taj malograđanski čovečuljak ili čovečuljica (a svi smo mi pomalo oni) uplašen je da će promena u modelu sveta i ponašanja koje je on usvojio razbiti taj njegov svet i da on neće umeti da se snađe u haosu koji će nastati nakon toga. Svi naši strahovi proističu iz suočavanja sa nepoznatim, kada smo izbačeni iz zone komfora na novi, skliski teren, kojim moramo da se krećemo, dok imamo samo dva izbora: ili da prihvatimo taj drugačiji svet u kom smo se obreli, koliko god on bio različit, ili da pretrpimo često ozbiljne posledice zbog neprilagođenosti novonastaloj situaciji.

Prvi korak ka toj promeni je želja da učimo i saznajemo. Ona znači otvorenost prema novom i drugačijem. Ispoljava se u onim odlučnim, iako i dalje suzdržanim rečenicama: „Idem da vidim.“ „Baš me zanima.“ „Hoću tamo.“ Dakle, nisam zatvorena. Ne žmurim i neću da gledam svet kroz ružučaste naočari, ili, pravolinijski, između amova. Interesuje me da zagrebem ispod površine. Da zavirim iza kulisa.

Sledeći korak je kad se već nađemo oči u oči sa tim nepoznatim. Najpre, da ne ustuknemo u strahu, jer neki od tih običaja više su nego potresni. Uznemirujući su, nekada i nehumani sa našeg stanovišta.

Naredni i ujedno najbitniji korak je da ne sudimo iz pozicije zapadnjaka koji ništa ne zna, ili zna tek nekoliko šturih činjenica, o tome čemu prisustvuje. Čak i pod pretpostavkom da zna mnogo više, znanje uglavnom ne znači razumevanje. Koliko mogu da nam pomognu, podaci i odmažu jer nas navode na zabludu o 'poznatom', dok ono zapravo ostaje nepoznato sve dok se ne prožmemo sa njim. A za takvo prožimanje trebalo bi da dugo živimo u određenoj sredini, dok ne usvojimo njen način razmišljanja, vrednovanja i verovanja, zaboravljajući na svoj. Jer sve dok u sebi, makar i u tragovima, nosimo način sveta iz kojeg dolazimo, naš sud prema nekim drugim svetovima biće nužno kritičan, dakle, poredbeni. A poređenje nikad nije dobro, posebno kad je reč o različitim kulturama, jer pravi lažnu distinkciju između viših i nižih, boljih i gorih, naprednijih i nazadnijih. Iskreno, ne znam da li je uopšte moguće stići do tog stepena prožimanja sa nekom kulturom i drugim narodom, da mu više ne sudimo, makar samo nehotice ili nesvesno.

118518248_10220335575714310_7051027780465933841_o.jpg

118537485_10220335539233398_5617312228668874621_o.jpg

118599036_10220334939458404_3225615799025029576_o.jpg

Nastavak možete pročitati u mom novom blogu, koji je otključan, a to znači da je dostupan svima za čitanje. :) U njemu pričam o ceremoniji spaljivanja mrtvih, kojoj sam prisustvovala u Pašupatiju u Katmanduu, u Nepalu 2013, o hindusitičkom festivalu Thaipusam, koji sam pratila u Singapuru 2015, kao i o budističko-šintoističkoj ceremoniji kojoj ne znam ime, a usred koje sam se zatekla jednog jutra 2018, u nekom parku u Južnoj Koreji.


1. septembar

"Nije lako približiti se Japancima, zainteresovati ih više za sebe, skrenuti na sebe pažnju toliko da budu više nego samo ljubazni, da pokažu pravac, nakratko da pomognu oko nečega.
U situacijama u kojima bi možda samo okrenuli glavu, nezainteresovano prošli, ili se jednostavno pravili da ništa ne primećuju, poslovično u sebe zatvoreni Japanci, sa ogradama i preprekama u dušama mnogo višim i većim od onih koje su lako vidne, otvarali su pred Snežanom svoje domove, pružali joj pomoć, nudili joj utočište, hranu, ponekad samo osmeh podrške, ali je bilo jasno: oni su bili na njenoj strani."
(...)
"Čitajući ovu knjigu nećete samo mnogo toga naučiti o Japanu, već ćete dospeti i do mesta i tačaka na japanskim ostrvima do kojih je skoro nemoguće stići kao član organizovane turističke grupe ili običan putnik nekim klasičnim prevoznim sredstvom.
Sa ovom svetskom putnicom razvićete i sami više nego do sada interesovanja za ljude i stvari oko sebe, za običaje, za ljudske karaktere i način razmišljanja. Verujem da će mnogima ova knjiga biti prilika da sami počnu da bolje upoznaju jednu daleku, originalnu, veoma neobičnu zemlju koja nikada do kraja svima ne otkrije sve svoje tajne."

(Iz predgovora Dragan Milenkovica, japanologa, bivšeg dopisnika Tanjuga iz Japana, japanskog zeta... :))

118700436_10220367915522785_4799524804404531271_o.jpg



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ulicni-muzicar ulicni-muzicar 21:19 19.10.2020

novi postovi

Uz izvinjenje zbog velikog kašnjenja, najavljujem u narednim danima još 3 nastavka, da bismo malo "sustigli" Snežu, koja je već u drugoj polovini oktobra... :)

(ja umesto nje sakupljam njene postove sa fb i objavljujem ih ovde)
Черевићан Черевићан 01:07 20.10.2020

Nije lako

iako su mnogi na njenoj strani

госпа Снежа у причама изазове нуди
(посве ретко иначе се за живота здесе),
отуд и мамљивост њених присећања
с'којим нам ужитке ........Она допринесе
apacherosepeacock apacherosepeacock 11:07 20.10.2020

Re: Nije lako

Prvi korak ka toj promeni je želja da učimo i saznajemo. Ona znači otvorenost prema novom i drugačijem. Ispoljava se u onim odlučnim, iako i dalje suzdržanim rečenicama: „Idem da vidim.“ „Baš me zanima.“ „Hoću tamo.“ Dakle, nisam zatvorena. Ne žmurim i neću da gledam svet kroz ružučaste naočari, ili, pravolinijski, između amova. Interesuje me da zagrebem ispod površine. Da zavirim iza kulisa.


ali..

zašto se smatra da nešto što ti je odbojno moraš da prihvatš inače si konzerva i neprilagodjen?

Pa ima bezbroj stvari koje vidiš, čuješ, iskusiš i o njima imaš negativno misljenje zato što je to tvoje mišljenje, osećaj/sentiment i tebi nešto ne prija, nećeš takav način.

Ne moram da navodim primere al ajde 2 - neko je kanibal a ti ispadneš konzervativni šupak ako nećeš da jedeš isto što i on. Neko piša, pije, kupa se u istoj reci a ti si som jer ti je to odvratno?

Ne može baš sve da se utrpa u istu vreću po kratkom postupku. Mnogo šta ne moram ni da vidim ili probam da znam da neću.

Ili još preciznije - ja bih probala što neko drugi ne bi i obrnuto, što nas ne čini zatvorenim za nešto novo, samo različitim. A to je valjda nešto ok.
zilikaka zilikaka 16:07 20.10.2020

Re: Nije lako

Neko piša, pije, kupa se u istoj reci a ti si som jer ti je to odvratno

Pa dobro, ovo svi manje više radimo ali možda nije toliko očigledno.
Šta češ veće kanalizacije od Dunava.
Opet, ako je dovoljno vode, sve to prolazi.
angie01 angie01 23:11 20.10.2020

Re: Nije lako

Snezana, pozdrav

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana