Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (13)

Snezana Radojicic RSS / 29.10.2020. u 01:46

23. septembar

Prošla!

Bilo je čupavo, ali ne zbog papira - njih nisu ni pogledali. Problem je što se odobrava samo 24 h za prolaz. A

ja imam feri u petak, znači, moram da čekam dva dana u Chaitenu. Naravno, redosled saobraćanja buseva i ferija nije usklađen. Njih ima ponedeljkom, sredom i petkom, i satnice im se preklapaju.

Morala sam da čekam da pozovu nekog šefa, koji je, srećom, ustao na pravu nogu, a i razume osnovnu logiku, te je aminovao da me ipak puste.

Ostaje još da dočekam i preživim taj feri i stignem u Puerto Mont. Odatle bi sve trebalo da bude neuporedivo lakše - makar ima mnogo puteva, za razliku od Patagonije u kojoj postoji samo taj jedan i morate njime.

*

Da i ja vama pošaljem razglednicu sa mora.

119962936_10220536400094794_6469834522850689736_o.jpg

25. septembar

Tu sam, na ovom feriju, i plovim Tihim okeanom, samo za promenu, njegovim istočnim rubom. Prethodnih godina na Dalekom istoku i u Okeaniji bila sam na zapadnoj strani Pacifika. Mnogo vollim projekcije svog položaja na mapi sveta - to mi daje osećaj prostora: skoro kao beskraj, a opet u poznatim granicama.

120103425_10220553476121684_3014436591143535307_o.jpg

26. septembar

Ovih dana dešavaju mi se dobri ljudi. Dešavali su se oni sve vreme mog Puta, ali sada to posebno dolazi do izražaja iz nekoliko razloga. Prvi je taj što skoro da nema putnika. Postali smo retka i ugrožena vrsta, kao poslednji Mohikanci koji su zalutali u prostoru i vremenu, zaglavljeni u 'novoj stvarnosti' koju ne želimo da prihvatimo. Stoga smo vidljivi nadaleko i prepoznatljivi. Lokalcima koji su živeli od turizma, kao i svima uostalom, preko glave je korone i zabrana i sveg tog straha i prisile koju vlasti temelje na njemu. Zato se nama, putnicima, raduju kao zračku nade, kao jedinom dokazu da je postojao i da još uvek postoji poznati haotičan, ali razumljiv i koliko-toliko slobodan poredak (posebo gledano retrospekitvo, sa onim što sada znamo o tom pređašnjem svetu i načinu života).

Već danima nailazim na nesvakidašnje požrtvovane i dobre ljude. To su isti oni sa kojima ne bih stigla ni da progovorim u normalnim okolnostima, jer bi bili u gužvi zbog gomile turista i poslova oko njih. Sada imaju vremena i sada se pokazuju kakvi su zaista. Kao Hose i Dajana na farmi u Rio Cisnes. Ili Javier Alejandro Gallegos Mattey u Chaitenu, koji mi je naplatio sasvim simbolično dvodnevni smeštaj, večeru je zaboravio a broj popijenih piva pomnožio sa nulom. A sada, u Puerto Monttu, celo jutro vlasnica i njen prijatelj pokušavaju da nađu rešenje za mene kako da dobijem propusnicu za odlazak u supermarket, pošto je grad u karantinu. A propusnice se izdaju samo građanima Čilea koji imaju ličnu kartu. Satima se beskrajno strpljivo sporazumevaju sa mnom preko Guglovog prevodioca, kako bi mi pomogli. Naposletku, čovek se ponudio da ode za mene u prodavnicu, kako ja ne bih rizikovala da me zaustave bez papira. A vlasnica mi je kradom od njegove zle i zaludne majke, koja ne izbija iz kuhinje i sve snima, donela nekoliko parčića hleba u sobu, ne želeći da mi naplati.

Ne znam da li je trebalo da nam se desi Korona da bi se pokazalo kakav je ko čovek, ali to što mi se dešava ovih dana za mene je dragoceno i neizmerno sam zahvalna zbog toga.

Na fotografijama: 1. Javier i ja u Chaitenu, u njegovom histelu Don Kihot, i 2. vlasnica Mirta, zla svekrva i dobri čovek u Puerto Monttu.

120091976_10220561306077428_4364250691126943119_n.jpg


120271440_10220561306437437_3830279561786968675_n.jpg

27. septembar

Izašla iz Puerto Montta koji je u karantinu, provukavši se neopaženo pored dvojice karabinjera. Stajali su na ruti 7, samom početku Carretera Austral, i kontrolisali vozila koja ulaze u grad. Nisu me videli kako se približavam iz suprotnog smera, a ja sam iskoristila to što se tu staza spušta do mora, a između nje i puta postoji uzani zeleni pojas, obrastao visokim grmljem. Šmugnula sam dole, a srce mi je baš snažno udaralo od uzbuđenja. Ne znači da bi me zaustavili, ili da bi me zadržali čak i ako me zaustave, ali radije ne bih da iskušavam sreću. Kao i svuda, i ovde vlada priličan haos u vezi sa time šta se sme a šta ne, pa kako ko od nadležnih protumači i kako se kom smrtniku zalomi.

Uglavnom, sad sam na slobodi. A pošto je regija Los Lagos jedna od najlepših u Čileu, sa brojnim jezerima i vulkanima, to planiram da obiđem nešto od toga, što mi bude dostupno.

Idemo!

120163273_10220568895427157_5466311728021584602_o.jpg

*

I opet sam imala sreće: nisu hteli da me puste na feri (Caleta La Arena - Refugio Puelche), ali onda se uniformisani lik iza mene ponudio da mi pomogne. Na solidnom engleskom objasnio mi je šta mi sve treba od papira i na brzinu sam aplicirala za njih onlajn. I voila! - rampa se otvorila i propustila me. Kasnije mi je taj mladić ispričao da putuje pomalo motorom i dao mi je neke savete o putu koji mi predstoji.

120158013_10220571216485182_220478466479625320_o.jpg

28. septembar

Relativno topla noć uz žubor potoka i malog slapa u šumarku iznad i nekih nepoznatih ptica koje su kričale sa reke u podnožju livade.

120223026_10220575994084619_7804425880697877677_o.jpg

30. septembar

Krenula sam oko zaliva Estero Relonkavi, birajući, kao i uvek, najduži put do cilja (ovog puta, taj prvi, privremeni cilj je grad Osorno). Umesto 100-ak km pravolinijski, napraviću oko 300 km okolo. Ali koga briga za to. Nisam turista, već ciklonomad.

Put je očajno loš, šljunkovit, pa je naporno voziti i po ravnom, nizbrdo je opasno kočiti, jer se očas sklizne, a uzbrdo je teško gurati, jer točkovi upadaju u pesak.

Pejsaži su ovde nesvakidašnje lepi - to tvrde tišuristički vodiči, a to mi je potvrdio i onaj uniformisani mladić na prolazu za trajekt - ali ostajem uskraćena za to otkriće zbog lošeg vremena. Prvog dana oblačno, a noćas i od jutros jaka kiša.

Jedva sam našla gde da se smestim. Nakon dve noći šatorovanja i tri dana vožnje, baterije su mi skoro prazne, a i ja sam željna krova i odmora. Mestašce Puelo ima aerodrom, ali nema hostele koji rade van sezone. Zaustavila sam se kod svakog da pitam, završivši na kraju na reci, gde leti radi kamp. Poslednja nada - kabanja iznad reke, delovala je zatvoreno, iz kuće pored nije se dimilo iz dimnjaka, pa sam već krenula nazad, nesrećna što nisam ništa našla i pomirena sa tim da ću još jednu noć spavati na kiši (prema prognozi, padaće dva dana), kada se iza kapije pojavio čovek. Zaista, da je sve ovo roman, bilo bi neuverljivo, prva ja kritikovala bih autora da mu prečesto deus ex machina priskače u pomoć. Ali u stvarnosti, opet me je poslužila sreća - bio je to vlasnik kabanje, i da, izdaje se.

I tako, evo me na suvom, nakon toplog tuša, grejem se uz čileanski smederevac i uživam.

120200847_10220584318172716_8664296559123609683_n.jpg


120291728_10220584316652678_831779303359622812_n.jpg


120324409_10220584314932635_4235987259409459960_n.jpg


120332304_10220584315492649_6229135271410476837_n.jpg


120365116_10220584316172666_5993743587823979411_n.jpg

1. oktobar

U ovoj objavi moram da vam se požalim na probleme sa elktronikom. Čisto da znate zašto nema više videa, ili fotki, ili potvrde mejlom o vašim uplatama.

Najpre telefon: posle mnogo oživljavanja, moj Xiaomi nepovratno je mrtav. To znači da ne mogu da uđem u svoj m-banking aplikaciju. Ne vidim ko je uplatio za knjigu ili blog, ali ajde to, ljudi mogu da prilože kopije uplatnica, nego ja ne mogu da obavim nijednu transakciju. Nadam se da ću za desetak dana do dve nedelje stići u Osorno, da grad neće biti u karantinu i da će me pustiti da uđem, te da ću moći da kupim novi telefon. U Kojaikeu to nije moglo jer su telefone nudili samo uz pretplatu za nekog privajdera.

Ali to je samo pola problema. Druga polovina vezana je za srpski broj koji sam izgubila. A aplikacija m-bankinga OTP banka Srbija se vezuje za taj broj. Ne može za drugi bez mog ličnog odlaska u banku. A i ne može za ne-srpski. Dakle, izgubite SIM karticu u inostranstvu ili vam ukradu telefon - i možete da se oprostite od uvida u svoj račun. Ne znam kako smo došli dotle da nam umesto jednostavnog logovanja treba i kod sa mobilnog i DNK struktura da bismo ušli u sopstveni račun. I nekako sredim da dobijem duplikat tog istog broja i platim papreno DHL-u da ga isporuči u Čile, Ani koja ovde ima stalnu adresu. I stigne kartica, ali da bi sad od nje stigla do mene mora da se podudari ono gorenabrojano: da grad ne bude u karantinu i da me puste da uđem u njega. Ne moram čak ni novi telefon da imam, jer na ovom nikakvom tabletu koji sam kupila u Kojaikeu postoje dva SIM slota. Jedan se već raspao, ali drugi će, nadam se, poživeti dok ne nađem i novi telefon.

Laptop je prestao da radi još poslednjih dana u Kojaikeu, a nosam ga sa sobom samo iz razloga da u nekom servisu izvade HD iz njega, kako bih prebacila sve što tsmo imam na novi uređaj.

GoPro kamera je takođe posustala. Najpre držač, zatim kućište - što se sve da zameniti, ali treba imati gde to uraditi. Nedavno je počela da asinhrono snima zvuk i sliku. Resetovala sam na fabrička podešavanja, ali i dalje isti problem.

Garminu su počeli da otpadaju oni dugmići sa strane. Jedan se pocepao a drugi ispao - ovaj drugi je za on/off, pa sad uključujem i isključujem tako što zabodem olovku unutra - pa dokle izdrži. I sklanjam ga sa kiše, a to znači da ga uglavnom držim u torbi na volanu.

Sve u svemu, ako se u nekom trenutku desi da me nema nekoliko dana, sa priličnom sigurnošću možete da pretpostavite da je i ovaj tablet otkazao.

2. oktobar

Posle trodnevnih danonoćnih pljuskova, jutros najava vedrog i sunčanog dana.

Idemooooo!

120348356_10220603355648641_5337802001807403316_o.jpg


Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

srdjan.pajic srdjan.pajic 02:52 29.10.2020

Drš se, Snežana!

Vidividi, čileanski smederevac!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:02 30.10.2020

Re: Drš se, Snežana!

srdjan.pajic
Vidividi, čileanski smederevac!



Da, baš je ko naš. U jednom videu (u nekoj od sledećih epizoda) objašnjavam na španskom koji ne znam poreklo reči smederevac
srdjan.pajic srdjan.pajic 23:35 30.10.2020

Re: Drš se, Snežana!

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
Vidividi, čileanski smederevac!



Da, baš je ko naš. U jednom videu (u nekoj od sledećih epizoda) objašnjavam na španskom koji ne znam poreklo reči smederevac


Tako sam pre neko veče objašnjavao kelneru u peruanskom restoranu kako je njihov sok, ćića morada, koji mi je ovaj upravo poslužio, isti kao naš sok od višnje, onaj što se pravi iz sirupa, ima isti ukus boju i miris, jedino ga ovde drže u onoj fontani kao za bozu ili limunadu, mešaju i lade. Ali mi je ovaj objasnio da je to od nekog crvenog kukuruza i još par nekih voćki i raznih začina. Jebiga, kad nemaš višnje da ti rastu u okolini, onda moraš da se snalaziš...

Черевићан Черевићан 11:54 29.10.2020

U svakoj objavi

....а бар да Их више

гле Чилеа ..забаченог богме
Богорука баш га... обдарила
Природом, а коју је.. фотком,
госпа Снежа нама подарила
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:02 30.10.2020

Re: U svakoj objavi

Черевићан
....а бар да Их више

гле Чилеа ..забаченог богме
Богорука баш га... обдарила
Природом, а коју је.. фотком,
госпа Снежа нама подарила



Najlepša pritoda od dvih zemalja koje sam do sad pisetila.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana