Izvini što ti se nisam javljala. Stvarno sam vrlo zauzeta u poslednje vreme, pre podne posao, po podne dete, radovi, studije, kuća, štroka. Nije mi baš ova odluka vraćanja u tišinu vredna hvale, naročito u vreme kada je hvalu tako teško pokloniti, a ja sam pritom htela u disco kuglu svoga beznađa da uperim i neke izborne reminiscencije, ali možda i nije tako loše što ne smem. Ne znam ni šta bih rekla novo, a iz ovoga što pišem - lupam, bolje da kažem, zaključujem da sam duboko poremećena osoba sa neverovatnom sposobnošću da odaje utisak zdravlja, optimizma i vedrine.
Nije mi se ništa spektakularno desilo u poslednje vreme: imam neke probleme sa zdravstvenom, izgubio mi se karton, administracija, znaš kako je, a imam neku upalu levog uha, ja sumnjam na tumor toga što je unutra, svega, u glavi i uhu, ali znaću tek za koji dan da li umirem ili sam luda; malo kasnim sa nekim računima; sestra mi je otišla na dva meseca u Požarevac da otplati državi duh za stare grehe, malo se potresem kada nazove pa traži malog na telefon, pa plaču oboje; gledala sam uživo hapšenje komšije mi od preko puta, Bate Kan Kana, frka mi od izbora, prilično me uzmenirio nestanak dvoje tinejdžera iz grada..i tako...Sve OK.
Šta ti? Kako su tvoji?
Jel možeš da veruješ kako su izveli ono hapšenje? Filmski. Vodim ti ja toga dana dete iz zabavišta, znači bilo je oko 15 sati, kad na ćošku barikade.
«Dobar dan».
«Dobar dan».
«Jel možemo mi da prodjemo?»
Pogleda u dete, strogo, ali nežno, pa kaže: »Sačekajte ipak malo».
Ma sačekaću ja, nije frka, ali me zanima gde su? Da nisu opet kod mene? Možda mi ovog puta hapse mamu.
»Jelte», rekoh ja tom finom policajcu, «a šta se dešava i gde se dešava?
»Kod tog i tog", kaže on.
A, dobro je..Nastavimo da stojimo nas dve, sve dok njoj nije zaiskrila prva slina. «Mammmma, mmmennnni je zzzimmmaaa.»
Vidim u tom trenutku da su neke ljude iz suprotnog smera pustili, pitamo da li se puca, kažu ne puca se, i mi hitro krenemo. Sretnem tu na pola puta komšiju pekara i shvatim da je u međuvremenu postao alkoholičar, rastužim se, sve se okrećem za njim i njegovom novom pijanom hanumom, kad stigosmo do pred kuće. Pogledam levo, vidim mladiće sa fantomkama i sa nekim machine guns, ne znam kojim, nekim velikim, strašnim. Ulaze, izlaze, iznose, donose, snimaju kamerom, nameštaju one čarape, možda ih svrbi koža, ne znam... Pogledam desno, a ono sav svet na ulici. Sa decom. Postrojili se ispred moje kuće uza zid, b.me sačuvaj, čekaju zalutali metak. Uđem sa malom unutra, gvirim još jedno deset minuta kroz prozor, dosadi mi, pustim muziku i pišem. Za sat vremena, zvoni mi telefon. Kolega kamerman pita da li su mi novinarka G. i snimatelj L. došli na kafu. Nisu došli, jel treba da dođu? Njega čudi kako nisu došli? A što ga to čudi, nisu se najavili, ne svraćaju baš tako često...Vlasto jesi ti kod kuće? Jesam. Što? Pa, otvori prozor. Otvorim ja prozor, kad ono pod njim svi novinari koji postoje, kamere, fotoreporteri...U, čoveče, svi došli na kafu...Da sam naivna, pomislila bih da je neko reklamno, predizborno hapšenje. Publika obavezna.
Izašla sam malo u papučama i u poderanoj trenerci da im se javim, popušila dve cigare i vrnula se unutra. Sledeći put sam se trgla kada su tačno ispod mog prozora zaurlali navijači podržavajući Batu, kojeg su u tom trenutku izvodili iz kuće. Za plafon sam se uhvatila kad su vrisnuli «Ua!!». Prvo sam pogledala u ono što pišem, i pomislila da i stvarno nije nešto, ali nije baš Tako loše...
Ne znam da li je i šta je i ko je i koliko je nameštao. Ali, sam se sinoć gledajući reprizu «Insajdera» prilično trgla. Znala sam da je fudbal propao, još kad su završili emitovanje serije «Više od igre», prvi put, znala sam i da se namešta, da ima mahinacija tu i tamo, ali zar je baš ovako strašno? I šta ti navijači misle? Šta ljubitelji fudbala? Jesu ovo znali? Da li im je uopšte važno? Da li su važni principi i sport, fer plej, ili je važan samo razultat?
Ne znam, dragi dnevniče, imam težak period, svašta mi se nešto dešava, i potresaju me iskreno razne ljudske nepravde i gluposti, ali sam se šokirala zbog fudbala, kojeg ne volim i na pratim. Da pobrojim znam sledeće klubove: Zvezda, Partizan, OFK Beograd, Obilić, Vojvodina, sinoć sam čula za Zetu, ima još Dinamo, i par stranih...Ne znam šta je ofsajd, ali znam da smo kao klinci pevali navijačku pesmu „OFSJAD DAUN, BOJ JU TRN MI, INSAJD AUT, RANIN RAUND.." Znam i šta sledi kada kažu penal. Ja sam naprasni ekspert za tenis, kao i svi drugi u ovoj zemlji. Doduše, primetila sam da su današnji fudbaleri manje krivonogi i kvrgavi, visoki momci nekako, ima baš lepih i zgodnih, a ne ko pre...Eto, toliko ja znam, pa sam se šokirala. Zanima me samo da li sam jedina? Hoće li sada svi reći kako su baš sve to znali, jer je baš cool kada znaš takve stvari, a samo ja nisam znala i još sam budala iskrena? Ako se znalo što se nije radilo?
A ja kontam da se fudbal dešava zbog sunje i adrenalina na tribinama. Znam da se zarađuje velika kinta, ali da nema sporta u sportu, e , to nisam znala.
Pa, vi sada oterajte žene od televizora da gledate tekmu. Manje su nameštene španske serije. Treba samo u kladionice da se ubaci opcija: da li je Raula rodila mama ili ga je rodila tetka? Najveća kvota ako pogodiš šta će se desiti sa svim likovima. Ma, ne, u stvari, pukle bi kladionice, znaju žene sve unapred, što i nije teško. Ali, eto, zna se i u fudbalu, pa kladionice ipak rade. Kako to?
Uf, dnevniče, sora, ne znam šta je ovo..Možda je bolje što me nije bilo. Treba da mi se slegne duša, a treba joj vremena...
... Ajd, čujemo se....
PS. Nisam uspela da pristupim blogu pre podne, a u međuvremenu sam bila kad ORL. Nemam tumor, jbg.