Zamolili su nas da napišemo nešto o svom iskustvu vezanom za azilante.
Evo, ja ću pokušati to da uradim na svoj način a Jelena i Mima na svoj jer mi smo tri potpuno različite osobe koje je sasvim nenadano spojila solidarnost i ljubav pretvarajući nas u jedno.
Posle fotografija azilanata koje smo videle u nekim dnevnim novinama- osetile smo potrebu da se nekako organizujemo i pomognemo.
Pokrenule smo akciju na fb pod nazivom (NE)VIDLJIVI LJUDI & (IN)VISIBLE PEOPLE u nameri da pokušamo da motivišemo ljude da pomognu, doniraju ono što mogu- garderobu, hranu, ćebad, čarape, džempere,obuću, vreće za spavanje...bilo šta.
Iskreno, nismo očekivale neki bog zna kakav odaziv, poučene ranijim akcijama ali desilo se pravo čudo.
Počeli su da nam se javljaju ljudi iz svih krajeva Srbije i sveta.
Šokirani nehumanim načinom tretiranja ljudi- azilanata i neadekvatnom reakcijom nadležnih institucija.
Zgroženi i posramljeni barikadama od strane šačice neljudi ko zna kakvim neljudskih porivima vođenim .
Možda i vođenim neznanjem, primitivizmom, politikom, sitnim interesima i velikim strahovima koji rađaju mržnju.
Jer koren mržnje je uvek u neznanju i strahu.
Ogromne količine pomoći su polako počele da pristižu u Ilegalac, gde smo se skupljali zahvaljujući ustupanju prostora pokreta 99% , pre toga smo pomoć odlagali u našim stanovima što nam je sve dodatno otežavalo.
Dolazile su majke sa decom, bake i deke koji su natovareni stvarima donosili pomoć ko zna iz kojih krajeva grada, studenti sa svojim prijateljima natovareni rančevinama i koferima, pomoć su preko svojih prijatelja u Beogradu slali i ljudi iz inostranstva, stizale su pletene vunene čarape sa Zlatibora koje su mirisale na šumu, sačekivale smo pakete na autobuskoj stanici, stajale u redu u pošti kada su stizali paketi iz Vojvodine, sve čisto, mirišljavo, ispeglano.
Nisu to bile stvari koje nekome više ne trebaju pa želi da ih se oslobodi- to su bile stvari koje su ljudi davali a možda su i njima trebale.
To je bio pravi znak solidarnosti, poštovanja i ljudskosti.
To je sve imalo miris ljubavi.
Valjevo se probudilo, diglo na noge, okupilo mnogo ljudi u jednom istom cilju a to je bila pomoć azilantima.
Ne znam da li postoji grad u Srbiji odakle nas neko nije kontaktirao i pitao na koji način može da pomogne.
Kada sve ovo pišem, nekako osećam da ogoljujem, sve nas, da iznosim intimu koja je možda trebala da ostane samo naša.
A onda me vodi onaj stari osećaj- pokaži, ispričaj, dokumentuj, podeli sa drugima.
Reči uvek ostaju negde zabeležene.
Sve ostalo se tokom vremena izgubi, zaboravi.
Mada i dalje se lomim, ne znam da li činim pravu stvar -jer reči nekada mogu sve i da pokvare.
Da obesmisle.
Zato volim da fotografišem.
Posmatram, gutam knedle u grlu, ćutim, pratim, beležim, da ostane nekakav trag ovog bezumlja i stradanja ljudi.
Kada dođem kući pred očima mi se pojavi čitava priča koju još uvek ne mogu da emocionalno preradim i sastavim u celinu..
Niti mogu da krenem nekim redosledom.
Tu redosleda nema.
Sve je zbrkano, nagomilano, neprerađeno-pomešano sa zebnjom , strahom, očajem, nemoći, nekom čudnom i nesrećom i radošću koju ne znamo da imenujemo.
Pamtim stisak Mohmmedove ruke kada smo se probijali kroz šumu do njihovog "kampa".
Pamtim ledeni vetar koji šiba, sablasnu tišinu,pucketanje vatre oko koje sede sabijeni muškarci jedan do drugog, neki od njih gotovo deca...
Njihovo iznenađenje kada su nas ugledali, blistavo bele zube i osmehe.
Bosa, smrznuta stopala, jakne prekratkih rukava koje su dobili da se ne smrznu.
Na jednoj grani stajala je okačena plastična kesa sa pola hleba i jednim jogurtom.
Prazna, zarđala šerpa, u njoj jedna kašika...na ledenoj blatnjavoj zemlji.
Par golih dasaka na kojima su spavali sabijeni jedan do drugog.
Ko nije imao dasku, spavao je na goloj zemlji.
Pamtim naše ćutanje i beskrajnu sramotu i nevericu.
Pamtim miris čaja, pomešan sa mirisom dima od nagorelih grana drveća.
Ne sećam se uopšte o čemu smo pričali, ne sećam se ni jedne jedine reči.
Sve pamtim samo u slikama.
Znam im lice, osmeh, sobu u kojoj je spavalo 29 muškaraca izbeglih od ratova i stradanja, nesreće i nemaštine.
Znam fotografije njihovih porodica, dece, prijatelja, univerziteta na kojima su se školovali, kuća u kojima su nekada živeli normalnim životom dostojnim čoveka, proslava rođendana, slika života.
Sledeće čega se sećam su redovi u kojima stoje posramljeni, poniženi do krajnjih granica, nemoćni da bilo šta promene dok čekaju bosi za svoje sledovanje prevelikih ili premalih cipela.
Jer, izbora nema.
Uzimaju ono što mogu i što su dobili kao pomoć.
Da ne umru od zime, gladi i napuštenosti.
Brzo obuvaju cipele, patike, čizme na gole noge.
Čarape je već neko pre njih ugrabio, bio je brži, prodorniji, borbeniji.
Ispred mene stoji Somalijac u letnjim papučama.
Gleda u moje zimske čizme i izgovara: " Please, please- shoes".
Dok pokušavam da skinem moje čizme broj 38 shvatam da njemu trebaju čizme bar za 4 broja veće.
Skidam svoje rukavice, šal, kapu, istresam torbu, tražim cigarete, čokoladice, lekove za prehladu, papirnate maramice i sve što nalazim dajem mu.
Nemam više šta da mu dam.
To je najgori osećaj nemoći- kada više nemate šta da date nekome ko vas preklinje za pomoć.
Za jedne cipele.
Iza njega stoji Sudanac koji čvrsto sa obe ruke grčevito steže ćebe.
Kao da se plaši da će neko da mu otme blago koje ima u rukama.
To ćebe je njegova šansa da preživi zimu i sneg koji je video prvi put u životu.
Umesto da mu se raduje- on ga proklinje.
"Bjutiful, bjutiful" izgovara afrikanac koji je obukao crvenu dugačku zimsku jaknu.
Žensku.
Ta jakna je njegova postelja.
Topla je, greje, dugačka je- i njemu je to sasvim dovoljno.
Razbacane stvari na zemlji, razbacani ljudi kao vreće smeća koje niko ne zna gde da baci.
Šetamo putem , nailazimo na male grupe ljudi koji tumaraju kao senke, bez cilja.
Mohmmed skida svoju jedinu jaknu i njome ogrće Mimu.
Sa osmehom,
A Mimin osmeh grč, zaleđen.
Tabla na kojoj piše "Manastir Bogovađa".
Krećemo prema njemu, valjda smo očekivali neku vrstu spasenja, ne Hristovog, već njegovih sledbenika koji propovedaju samilost i ljubav.
Ulazimo u toplu prostoriju u kojoj sede tri monahinje i prebiraju po orasima.
Na sami pomen imena "azilanti" spuštaju glave i nastavljaju bez reči da prebiraju po orasima.
Ne vide nas, ne čuju nas.
Ne žele.
Žele samo da nastave da trebe orahe kao da nikada nismo ni bili tu i kao da ne postoji preko 300 ljudi koji spavaju u ledenoj šumi, bosi, goli, gladni, promrzli.
Nikakvog utočišta za prognane, nikakve reči utehe, pomoći za njih tu nema.
Oni su Nevidljivi ljudi i sluge Hristove ih ne vide.
Gospode vidiš li ovo ? Podseti ih zašto su tu, zašto svaki dan izgovaraju ime Tvoje a ne slede reči Tvoje :
-Ljubi bližnjeg svog kao sebe samog.
Samo želimo što pre da odemo,
Okrenuli smo se, pogledali još jednom u pravcu manastira i tiho zatvorili vrata za sobom.
Da ne poremetimo prebiranje oraha u momentu kada 300 ljudi traži spas u ledenoj šumi, pod vedrim nebom.
Četiri puta smo se u povratku vraćali na istu destinaciju sa koje smo krenuli u pola noći.
Shvatamo da ne možemo da pronađemo pravi put.
Shvatamo da ne možemo da se skoncentrišemo na vožnju i na znakove pored puta.
Sedele smo dugo u autu i plakale.
Bez i jedne izgovorene reči.
Reči nemaju nikakvu težinu niti mogu da dočaraju emocije i patnju.
Sutradan, opet vožnja seoskim putevima.
Sneg, po neki pas i beskrajna belina.
Radujemo se- nisu više u šumi u Bogovađi.
Posle objavljivanja fotografija i svedočanstava neko je konačno shvatio da ljudi mogu da izgube život u šumama Bogovađe i da će čitavi svet pamtiti Srbiju po tome da su u njenim šumama usled promrzlina mogli da umru ljudi koji su tražili privremeni spas u našoj zemlji.
Ljudi koji su iz jednog Pakla došli u novi Pakao.
Putujemo za Vračeviće, tamo im je novi smeštaj.
U tri seoske, trošne kuće smešteno je oko 200 muškaraca.
Suši se veš opran u ledenoj bunarskoj vodi.
U svitanje, muškarac u papučama uredno čisti blatnjave čizme jer su to jedine čizme koje ima.
Na njemu ispeglana košulja.
Savršeno podignuta kragna kao da čeka kravatu, deo koji nedostaje u nadrealnoj slici.
Deluje kao da je upravo izašao iz neke banke da u pauzi popije kafu u nekom od elitnih lokala.
Ulazimo u mali sobičak u kome još uvek spava 29 muškaraca.
Salam, izgovaramo i za uzvrat dobijamo široke osmehe, skaču iz kreveta kao mačke, spretno, gotovo nečujno.
Kuvaju nam čaj, kafu, lože vatru u smederevcu da nam ne bude hladno.
Bosonogi, da ne isprljaju jedino ćebe koje im služi kao tepih.
Nigde razbacanih stvari, prljavog suđa, nigde ni jedne mrve...29 muškaraca u 6 kreveta.
Dvojica bolesnih.
Lekara nigde.
Lekova nema.
Nema ničega.
Nekoliko puta odlazimo Bogovađa- Vračevići dok ne pronađemo njihove papire da možemo da ih odvedemo u Lajkovac kod doktora.
Ljudi su bolesni a ne govore nikome da su bolesni i da trebaju lekarsku pomoć.
Niti ih ko vidi i čuje.
Navikli da ništa ne traže i da ništa ne očekuju.
Na ulazu Dom zdravlja dočekuje nas medicinska radnica sa rečima:
"Koliko komada?".
Dva čoveka, bolesna.
Odjednom, shvatam svu surovu istinu i suštinu njihovog stradanja.
Oni su komadi, nisu ljudi.
Svi koji ih posmatraju i doživljavaju kao "komade" su direktno odgovorni za njihovo stradanje, nehuman odnos prema njima, opasnosti kojoj su bili izloženi dok su spavali u zavejanoj šumi na goloj zemlji.
Sramotne barikade su postavljali neki neljudi za koje su ova ljudska bića "komadi".
Neadekvatna reakcija nadležnih institucija i naše države je od LJUDI potpuno bez ikakve moralne i ljudske odgovornosti napravila "komade".
Čitava javnost koja je ćutala i okretala glavu je od LJUDI koji su izbegli i bili prognani iz svojih zemalja zahvaćenih ratom i glađu napravila "komade".
Međunarodne organizacije za ljudska prava su svojim zakasnelim ili izostalim reakcijama napravile od LJUDI kojima je pomoć bila hitno potrebna- "komade".
A "komadi" nemaju život.
Oni se posle upotrebne vrednosti bacaju.
Tako ih je naša zemlja bacila a da nije okom trepnula.
Dobili su medicinsku pomoć, to je najvažnije.
Azilant, izbeglica, prognan može biti i postati svako.
Ratovi, , krvavi novac, profit, dehumanizacija, globalizacija, kapitalizam, robovlasnički sistem, pohlepa, korupcija, trgovina ljudima, eksploatacija, korupcija i svi drugi oblici kriminala prave od LJUDI azilante, izbeglice, prognane.
Ne znam da li persona koja je bolesne ljude nazvala "komadima" može to da razume, da li njen mozak ima taj kapcitet.
Odlazimo, da što pre pokušamo da zaboravimo da postoji neko ko je položio Hipokratovu zakletvu a ljudska bića naziva "komadima".
Sedimo u jednom lajkovačkom lokalu, poručujemo kafu, čaj i pravimo se kao da je sve u najboljem redu u jednom sasvim običnom životu.
Jedino što je neobično je tišina koja nas ubija.
Neko sakriva suze koje se slivaju, neko odlazi u toalet da se isplače, neko gleda fotografije porodice i plače nečujno, neko čita poruke koje je sačuvao od majke, braće, sestara, neko nema suza i drži sve u sebi...
Već je ponoć i vozimo se zaleđenim putem nazad za Vračeviće.
Iscrpljeni, umorni, žalosni jer mi odlazimo a oni ostaju.
Ulazimo u sobu, 29 muškaraca sedi na skučenim krevetima, lica su im čudno ozarena.
Počinju da pevaju.
Svi ustaju, silaze sa kreveta polako, hvataju se za ruke, gledaju u nas očima punim ljubavi i zahvalnosti i nastavljaju da pevaju.
Odjednom sve shvatamo- i čemu ozarenost, osmesi, soba puna ljubavi.
Čekali su nas.
Spremili su nam večeru.
Čitavi dan nisu ništa jeli da bi nas sačekali kako bismo svi zajedno večerali.
U znak zahvalnosti.
U znak prijateljstva nastalog u nehumanim uslovima.
Od nekoliko krompira, jednog luka, jednog jogurta i šačice pirinča spremili su jela u malim posudama.
Seli smo na pod, jednom rukom brisali suze koje su se slivale a drugom jeli.
29 muškaraca, najdivnijih muškaraca, ljudi koje smo imali privilegiju da upoznamo u životu- čitav dan nisu jeli čekajući naš povratak.
Plašim se, čak i sada, da ću samim pisanjem o toj večeri da oskrnavim njenu lepotu.
Plašim se da ću rečima da umanjim njen značaj i uticaj na živote svih nas.
Postoje stvari, ljudi, događaji koji vas promene i posle kojih više nikada niste isti.
Ovo je bio jedan od tih događaja.
Potpuno nadrealan u svojoj lepoti i u isto vreme nepodnošljivo bolan, zastrašujuć.
Sećam se da sam tu noć došla kući negde oko 4 sata ujutru, ćerka mi je otvorila vrata i pitala " Mama, šta ti se desilo?".
Legla sam u krevet, čvrsto zagrlila nju i našeg psa i tako smo zaspali.
Grleći njih želela sam da zagrlim sve ljude koje smo upoznale u Bogovađi i Vračevićima.
A nisam mogla.
Sledeća scena koje se sećam je koncert posvećen njima.
Jedan komad garderobe umesto ulaznice.
Mislim i znam da su mnogi zajedno sa tim komadima odeće ostavili i srce u magacinu.
"Osećamo da smo prvi put srećni od početka rata u Siriji"
"Hvala vam".
"Osećamo se kao ljudska bića".
" Ne shvatamo zašto ima ljudi koji nas mrze i žele da nam naude- mi smo samo ljudi, kao i vi".
"Ne želimo nigde da idemo dok smo ovde jer uz vas se osećamo bezbedno i voljeno".
Ujutru me probudio Mimin glas.
"Brzo ustani, spremaj se, polazimo za Vračeviće, odveli su ih".
Jelena nas čeka u kolima, na sedištu pozadi sedi njen sin, Vojin.
Mali dečak sa najlepšim očima i kovrdžama koje sam ikada videla.
Stižemo u Vračeviće.
Vlada ona neprijatna tišina od koje se ledi krv u žilama.
Ispred stoji kamion na koji tovara dušeke.
Bacaju ih jedan na drugi.
Htela sam da počnem da vrištim iz sveg glasa:
" Ne bacajte te ljude više od nemila do nedraga! Ostavite ih na miru! Ostavite ih! Ne vodite ih ! ".
Kako nekome da objasnim da sam ja u tim pohabanim, flekavim dušecima videla ljude?
Kada sam ušla u kuću, kao da mi je neko iščupao deo srca.
Razbacane patike, četkica za zube, nepopijena kafa, parče hleba, zarđala šerpa, knjiga, plavi džemper, šal, razbacani papiri...
Dve majice koje se suše na razbijenom prozoru sa celofanom umesto zavesa.
Goli zidovi sa ispisanim porukama :
"Pakao pred vašim očima".
A neko ga ne vidi iako je očigledan.
Odveli su ih.
Pre svitanja su ih kao "komade" utovarili na autobus i odveli put Sjenice.
A nisu želeli da odu.
Svi su nam u glas ponavljali " Ne želimo da idemo".
U 5 ujutru su ih, bez ikakvog nagoveštaja, digli iz njihovih kreveta i protivno njihovim željama odveli .
Nisu im dali vremena ni da se spakuju.
Oni nikada ne bi ostavili za sobom razbacane stvari, prljave sudove, cipele, knjige, dokumenta.
Oni nikada ne bi otišli a da nam se ne jave.
Nisu im dali šansu, niti jednu.
Jelena je plakala i snimala prazne sobe.
Vojin je stalno zapitkivao :
" Mama, jesu ovde nekad živeli ljudi?"
" Mama, a gde su ti ljudi sada?".
Mima je skamenjena stajala u dvorištu.
Potpuno nema.
Žena iz Komesarijata je govorila nešto o tome kako su nam zahvalni jer pomažemo.
Videla sam da se Mima okrenula prema njoj i potpuno ledenim pogledom, sva natečena od plača izgovorila:
"Mi ne pomažemo vama, mi smo ovde zbog njih".
Žena je ućutala.
Fotografisala sam razbacane stvari, njihov život koga više nema u sobi 29.
Kasnije smo saznale da su deo njih prebacili za Sijenicu, deo za Obrenovac a deo je ostao u Bogovađi.
Tim činom su besramno razdvojili porodice.
Razdvojili su braću, sestre, prijatelje.
Kao da im nije dovoljno nesreće da budu odvojeni od svoje zemlje, porodice, majki i očeva pa ih sada silom odvajaju i od braće i prijatelja koje su stekli u šumama Bogovađe.
Otišli smo u kafanu kod Olgice koja je od azilanata dobila novo ime Hayat- Život.
Videle smo po njenim očima da je plakala i da nije spavala.
Oni žive kod nje, preko dana, tu u kafani.
Uveče se vraćaju u šumu.
Tu se kupaju.
Tu dobiju topli obrok, kafu, čaj.
Dobiju toplu ljudsku reč i utehu.
Tu im se opere veš.
Tu plaču.
Tu ih teše Hayt i njena majka.
Gledaju ih kao svoju decu.
Neki od njih to i jesu- deca, bez ikog svog.
Zato je Olgica za njih Život.
Kada odlaze, sa njom se pozdrave.
Neki nemaju snage, pa samo tiho odu.
Jave se kada stignu do boljeg života.
Pomislila sam često- zašto naši mediji ne pišu o ljudima poput Hayat? Zašto niko od od nas pre Bogovađe nije znao da postoji jedna plemenita žena koja je deo svog života posvetila njima?
Zašto ne znamo i nemamo prilku da gledamo i upoznajemo takve ljudine umesto besmislenih , degradirajućih emisija na tv kanalima koji profitiraju i opstaju zahvaljujući sramotnoj eksploataciji ljudske patnje?
Posle tog dana sve tri smo se razbolele i završile kod doktora.
Tuga, nespavanje i premor su učinili svoje.
Sale, naš predobri Sale koji je neprestano bio sa nama i na koga smo svi uvek mogli da se oslonimo - vidim da je nastavio o svemu da piše i da na svoj način motiviše ljude.
Samo nam pogledom kaže- "Tu sam, ne brinite".
Zahvalne smo jer nam je život dao priliku da upoznamo jednog divnog,nenametljivog, nesebičnog čoveka.
Zahvalne smo jer su nam se svima putevi ukrstili na jedan neverovatan način.
Brzo smo se oporavile jer imamo snagu, motivaciju i cilj.
Snagu nam daju naši prijatelji koje smo upoznale tokom akcija prikupljanja pomoći.
Snagu nam daju svi dobri i plemeniti ljudi koji su na bilo kojoj način učestvovali i dalje učestvuju u pomoći, organizaciji.
Motivaciju nam daju naši prijatelji izbegli iz Sirije, Sudana, Somalije, Pakistana, Avganistana, Eritreje, Bangladeša, Palestine...
Motivaciju nam daje njihova dobrota, blagost, zahvalnost.
Motivaciju nam daju njihovi blistavi osmesi i oči pune nade.
Motivaciju nam daje njihova hrabrost i istrajnost.
Motivaciju nam daju njihove godine izbeglištva koje se nadaju kraju puta ove patnje i stradanja.
Clj nam je da utičemo i vršimo pritisak na sve nadležne i relevatne institucije i organizacije da ovim ljudima omoguće status kakav zaslužuju.
Cilj nam je da dobiju svu izostalu a neophodnu pravnu i medicinsku pomoć.
Cilj nam je da dobiju motivacionu i psihološku podršku jer je njihova psiha kao paučina koja se kida sakrivena od očiju javnosti.
Cilj nam je da motivišemo ljude i podstaknemo ih da pomažu ljudima u nevolji.
Cilj nam je da se borimo protiv diskriminacije, rasizma, netolerancije, apatije i nesprovođenja zakona o zaštiti ljudskih prava.
Cilj nam je da neko preuzme odgovornost i javnu osudu.
Cilj nam je da sprečimo svaku buduću patnju i stradanje jer u našu zemlju će i dalje nastaviti da dolaze azilanti, kojima je naša zenlja tranzitna na putu ka boljem životu.
Nataša, naša prijateljica i buduća pravna zaštitnica azilanata i ljudi u nevolji je uložila i ulaže i dalje ogromne napore da ih zaštiti sa pravne i ljudske strane.
Jer, ovim ljudima niko nije pružio adekvatnu pravnu pomoć, nisu upoznati sa svojim pravima.
Niko im nije rekao da je dužnost svakog građanina ove zemlje, institucija i države da ih tretiraju prvenstveno kao ljudska bića.
Ona to sada upravo čini.
Vodi je plemenitost i nesebičnost i zato to radi najbolje što može.
To je sada prioritet- učiniti sve da dobiju status i pravnu zaštitu koji će ih štititi ubuduće od ovakvih katastrofalnih propusta i pogrešnih odluka.
I na kraju, ono najvažnije- cilj nam je da ovi divni ljudi uspeju u svojoj nameri da stignu do boljeg života za kojim toliko žude i zbog koga su prešli granicu ljudske izdržljivosti.
Mnogi od vas, koji ćete možda čitati ove redove nastale kao vapaj za razumevanjem i ljubavlju-postaviti sebi pitanje :
"Šta mogu da učinim da sprečim ovakvo stradanje ljudi?".
To je čitava suština ove priče i to je ono što nas aktiviste i volontere pokreće.
Život je besmislen ukoliko nema viši cilj.
Neka vaš cilj bude plemenitost i empatija.
Ako ne sad njima- pomozite nekome ko je u nevolji i ko ne može da preživi bez ljudske reči, utehe i pomoći.
Ne sutra- uradite to već danas.
Samo izađite iz svojih toplih domova, kročite na ledene ulice, osvrnite se oko sebe, otvorite oči a pre svega srce i ugledaćete ljude koji vape da im pomognete.
Kada jednom počnete- više nikada nećete moći da prestanete.
Aktivizam nije hobi, to je način života.
Dobrota i ljubav su zarazni.
Zapamtite to !
Nataša Despotović
ZERO TOLERANCE