Gost autor| Ljubav| Ljudska prava| Region| Život

Azilanti - (ne)vidljivi ljudi

margos RSS / 11.12.2013. u 18:20

Zamolili su nas da napišemo nešto o svom iskustvu vezanom za azilante.

Evo, ja ću pokušati to da uradim na svoj način a Jelena i Mima na svoj jer mi smo tri potpuno različite osobe koje je sasvim nenadano spojila solidarnost i ljubav pretvarajući nas u jedno.

Posle fotografija azilanata koje smo videle u nekim dnevnim novinama- osetile smo potrebu da se nekako organizujemo i pomognemo.
Pokrenule smo akciju na fb pod nazivom (NE)VIDLJIVI LJUDI & (IN)VISIBLE PEOPLE u nameri da pokušamo da motivišemo ljude da pomognu, doniraju ono što mogu- garderobu, hranu, ćebad, čarape, džempere,obuću, vreće za spavanje...bilo šta.

Iskreno, nismo očekivale neki bog zna kakav odaziv, poučene ranijim akcijama ali desilo se pravo čudo.
Počeli su da nam se javljaju ljudi iz svih krajeva Srbije i sveta.
Šokirani nehumanim načinom tretiranja ljudi- azilanata i neadekvatnom reakcijom nadležnih institucija.
Zgroženi i posramljeni barikadama od strane šačice neljudi ko zna kakvim neljudskih porivima vođenim .
Možda i vođenim neznanjem, primitivizmom, politikom, sitnim interesima i velikim strahovima koji rađaju mržnju.
Jer koren mržnje je uvek u neznanju i strahu.

Ogromne količine pomoći su polako počele da pristižu u Ilegalac, gde smo se skupljali zahvaljujući ustupanju prostora pokreta 99% , pre toga smo pomoć odlagali u našim stanovima što nam je sve dodatno otežavalo.
Dolazile su majke sa decom, bake i deke koji su natovareni stvarima donosili pomoć ko zna iz kojih krajeva grada, studenti sa svojim prijateljima natovareni rančevinama i koferima, pomoć su preko svojih prijatelja u Beogradu slali i ljudi iz inostranstva, stizale su pletene vunene čarape sa Zlatibora koje su mirisale na šumu, sačekivale smo pakete na autobuskoj stanici, stajale u redu u pošti kada su stizali paketi iz Vojvodine, sve čisto, mirišljavo, ispeglano.
Nisu to bile stvari koje nekome više ne trebaju pa želi da ih se oslobodi- to su bile stvari koje su ljudi davali a možda su i njima trebale.
To je bio pravi znak solidarnosti, poštovanja i ljudskosti.
To je sve imalo miris ljubavi.

Valjevo se probudilo, diglo na noge, okupilo mnogo ljudi u jednom istom cilju a to je bila pomoć azilantima.
Ne znam da li postoji grad u Srbiji odakle nas neko nije kontaktirao i pitao na koji način može da pomogne.
Kada sve ovo pišem, nekako osećam da ogoljujem, sve nas, da iznosim intimu koja je možda trebala da ostane samo naša.
A onda me vodi onaj stari osećaj- pokaži, ispričaj, dokumentuj, podeli sa drugima.
Reči uvek ostaju negde zabeležene.
Sve ostalo se tokom vremena izgubi, zaboravi.
Mada i dalje se lomim, ne znam da li činim pravu stvar -jer reči nekada mogu sve i da pokvare.
Da obesmisle.
Zato volim da fotografišem.
Posmatram, gutam knedle u grlu, ćutim, pratim, beležim, da ostane nekakav trag ovog bezumlja i stradanja ljudi.
Kada dođem kući pred očima mi se pojavi čitava priča koju još uvek ne mogu da emocionalno preradim i sastavim u celinu..
Niti mogu da krenem nekim redosledom.
Tu redosleda nema.
Sve je zbrkano, nagomilano, neprerađeno-pomešano sa zebnjom , strahom, očajem, nemoći, nekom čudnom i nesrećom i radošću koju ne znamo da imenujemo.
Pamtim stisak Mohmmedove ruke kada smo se probijali kroz šumu do njihovog "kampa".
Pamtim ledeni vetar koji šiba, sablasnu tišinu,pucketanje vatre oko koje sede sabijeni muškarci jedan do drugog, neki od njih gotovo deca...
Njihovo iznenađenje kada su nas ugledali, blistavo bele zube i osmehe.
Bosa, smrznuta stopala, jakne prekratkih rukava koje su dobili da se ne smrznu.
Na jednoj grani stajala je okačena plastična kesa sa pola hleba i jednim jogurtom.
Prazna, zarđala šerpa, u njoj jedna kašika...na ledenoj blatnjavoj zemlji.
Par golih dasaka na kojima su spavali sabijeni jedan do drugog.
Ko nije imao dasku, spavao je na goloj zemlji.
Pamtim naše ćutanje i beskrajnu sramotu i nevericu.
Pamtim miris čaja, pomešan sa mirisom dima od nagorelih grana drveća.
Ne sećam se uopšte o čemu smo pričali, ne sećam se ni jedne jedine reči.
Sve pamtim samo u slikama.

Znam im lice, osmeh, sobu u kojoj je spavalo 29 muškaraca izbeglih od ratova i stradanja, nesreće i nemaštine.
Znam fotografije njihovih porodica, dece, prijatelja, univerziteta na kojima su se školovali, kuća u kojima su nekada živeli normalnim životom dostojnim čoveka, proslava rođendana, slika života.
Sledeće čega se sećam su redovi u kojima stoje posramljeni, poniženi do krajnjih granica, nemoćni da bilo šta promene dok čekaju bosi za svoje sledovanje prevelikih ili premalih cipela.
Jer, izbora nema.
Uzimaju ono što mogu i što su dobili kao pomoć.
Da ne umru od zime, gladi i napuštenosti.
Brzo obuvaju cipele, patike, čizme na gole noge.
Čarape je već neko pre njih ugrabio, bio je brži, prodorniji, borbeniji.
Ispred mene stoji Somalijac u letnjim papučama.
Gleda u moje zimske čizme i izgovara: " Please, please- shoes".
Dok pokušavam da skinem moje čizme broj 38 shvatam da njemu trebaju čizme bar za 4 broja veće.
Skidam svoje rukavice, šal, kapu, istresam torbu, tražim cigarete, čokoladice, lekove za prehladu, papirnate maramice i sve što nalazim dajem mu.
Nemam više šta da mu dam.
To je najgori osećaj nemoći- kada više nemate šta da date nekome ko vas preklinje za pomoć.
Za jedne cipele.

Iza njega stoji Sudanac koji čvrsto sa obe ruke grčevito steže ćebe.
Kao da se plaši da će neko da mu otme blago koje ima u rukama.
To ćebe je njegova šansa da preživi zimu i sneg koji je video prvi put u životu.
Umesto da mu se raduje- on ga proklinje.
"Bjutiful, bjutiful" izgovara afrikanac koji je obukao crvenu dugačku zimsku jaknu.
Žensku.
Ta jakna je njegova postelja.
Topla je, greje, dugačka je- i njemu je to sasvim dovoljno.
Razbacane stvari na zemlji, razbacani ljudi kao vreće smeća koje niko ne zna gde da baci.
Šetamo putem , nailazimo na male grupe ljudi koji tumaraju kao senke, bez cilja.
Mohmmed skida svoju jedinu jaknu i njome ogrće Mimu.
Sa osmehom,
A Mimin osmeh grč, zaleđen.

Tabla na kojoj piše "Manastir Bogovađa".
Krećemo prema njemu, valjda smo očekivali neku vrstu spasenja, ne Hristovog, već njegovih sledbenika koji propovedaju samilost i ljubav.
Ulazimo u toplu prostoriju u kojoj sede tri monahinje i prebiraju po orasima.
Na sami pomen imena "azilanti" spuštaju glave i nastavljaju bez reči da prebiraju po orasima.
Ne vide nas, ne čuju nas.
Ne žele.
Žele samo da nastave da trebe orahe kao da nikada nismo ni bili tu i kao da ne postoji preko 300 ljudi koji spavaju u ledenoj šumi, bosi, goli, gladni, promrzli.
Nikakvog utočišta za prognane, nikakve reči utehe, pomoći za njih tu nema.
Oni su Nevidljivi ljudi i sluge Hristove ih ne vide.
Gospode vidiš li ovo ? Podseti ih zašto su tu, zašto svaki dan izgovaraju ime Tvoje a ne slede reči Tvoje :
-Ljubi bližnjeg svog kao sebe samog.
Samo želimo što pre da odemo,
Okrenuli smo se, pogledali još jednom u pravcu manastira i tiho zatvorili vrata za sobom.
Da ne poremetimo prebiranje oraha u momentu kada 300 ljudi traži spas u ledenoj šumi, pod vedrim nebom.
Četiri puta smo se u povratku vraćali na istu destinaciju sa koje smo krenuli u pola noći.
Shvatamo da ne možemo da pronađemo pravi put.
Shvatamo da ne možemo da se skoncentrišemo na vožnju i na znakove pored puta.
Sedele smo dugo u autu i plakale.
Bez i jedne izgovorene reči.
Reči nemaju nikakvu težinu niti mogu da dočaraju emocije i patnju.

Sutradan, opet vožnja seoskim putevima.
Sneg, po neki pas i beskrajna belina.
Radujemo se- nisu više u šumi u Bogovađi.
Posle objavljivanja fotografija i svedočanstava neko je konačno shvatio da ljudi mogu da izgube život u šumama Bogovađe i da će čitavi svet pamtiti Srbiju po tome da su u njenim šumama usled promrzlina mogli da umru ljudi koji su tražili privremeni spas u našoj zemlji.
Ljudi koji su iz jednog Pakla došli u novi Pakao.
Putujemo za Vračeviće, tamo im je novi smeštaj.
U tri seoske, trošne kuće smešteno je oko 200 muškaraca.
Suši se veš opran u ledenoj bunarskoj vodi.
U svitanje, muškarac u papučama uredno čisti blatnjave čizme jer su to jedine čizme koje ima.
Na njemu ispeglana košulja.
Savršeno podignuta kragna kao da čeka kravatu, deo koji nedostaje u nadrealnoj slici.
Deluje kao da je upravo izašao iz neke banke da u pauzi popije kafu u nekom od elitnih lokala.
Ulazimo u mali sobičak u kome još uvek spava 29 muškaraca.
Salam, izgovaramo i za uzvrat dobijamo široke osmehe, skaču iz kreveta kao mačke, spretno, gotovo nečujno.
Kuvaju nam čaj, kafu, lože vatru u smederevcu da nam ne bude hladno.
Bosonogi, da ne isprljaju jedino ćebe koje im služi kao tepih.
Nigde razbacanih stvari, prljavog suđa, nigde ni jedne mrve...29 muškaraca u 6 kreveta.
Dvojica bolesnih.
Lekara nigde.
Lekova nema.
Nema ničega.
Nekoliko puta odlazimo Bogovađa- Vračevići dok ne pronađemo njihove papire da možemo da ih odvedemo u Lajkovac kod doktora.
Ljudi su bolesni a ne govore nikome da su bolesni i da trebaju lekarsku pomoć.
Niti ih ko vidi i čuje.
Navikli da ništa ne traže i da ništa ne očekuju.
Na ulazu Dom zdravlja dočekuje nas medicinska radnica sa rečima:
"Koliko komada?".
Dva čoveka, bolesna.
Odjednom, shvatam svu surovu istinu i suštinu njihovog stradanja.
Oni su komadi, nisu ljudi.
Svi koji ih posmatraju i doživljavaju kao "komade" su direktno odgovorni za njihovo stradanje, nehuman odnos prema njima, opasnosti kojoj su bili izloženi dok su spavali u zavejanoj šumi na goloj zemlji.
Sramotne barikade su postavljali neki neljudi za koje su ova ljudska bića "komadi".
Neadekvatna reakcija nadležnih institucija i naše države je od LJUDI potpuno bez ikakve moralne i ljudske odgovornosti napravila "komade".
Čitava javnost koja je ćutala i okretala glavu je od LJUDI koji su izbegli i bili prognani iz svojih zemalja zahvaćenih ratom i glađu napravila "komade".
Međunarodne organizacije za ljudska prava su svojim zakasnelim ili izostalim reakcijama napravile od LJUDI kojima je pomoć bila hitno potrebna- "komade".
A "komadi" nemaju život.
Oni se posle upotrebne vrednosti bacaju.
Tako ih je naša zemlja bacila a da nije okom trepnula.
Dobili su medicinsku pomoć, to je najvažnije.
Azilant, izbeglica, prognan može biti i postati svako.
Ratovi, , krvavi novac, profit, dehumanizacija, globalizacija, kapitalizam, robovlasnički sistem, pohlepa, korupcija, trgovina ljudima, eksploatacija, korupcija i svi drugi oblici kriminala prave od LJUDI azilante, izbeglice, prognane.
Ne znam da li persona koja je bolesne ljude nazvala "komadima" može to da razume, da li njen mozak ima taj kapcitet.
Odlazimo, da što pre pokušamo da zaboravimo da postoji neko ko je položio Hipokratovu zakletvu a ljudska bića naziva "komadima".
Sedimo u jednom lajkovačkom lokalu, poručujemo kafu, čaj i pravimo se kao da je sve u najboljem redu u jednom sasvim običnom životu.
Jedino što je neobično je tišina koja nas ubija.
Neko sakriva suze koje se slivaju, neko odlazi u toalet da se isplače, neko gleda fotografije porodice i plače nečujno, neko čita poruke koje je sačuvao od majke, braće, sestara, neko nema suza i drži sve u sebi...
Već je ponoć i vozimo se zaleđenim putem nazad za Vračeviće.
Iscrpljeni, umorni, žalosni jer mi odlazimo a oni ostaju.

Ulazimo u sobu, 29 muškaraca sedi na skučenim krevetima, lica su im čudno ozarena.
Počinju da pevaju.
Svi ustaju, silaze sa kreveta polako, hvataju se za ruke, gledaju u nas očima punim ljubavi i zahvalnosti i nastavljaju da pevaju.
Odjednom sve shvatamo- i čemu ozarenost, osmesi, soba puna ljubavi.
Čekali su nas.
Spremili su nam večeru.
Čitavi dan nisu ništa jeli da bi nas sačekali kako bismo svi zajedno večerali.
U znak zahvalnosti.
U znak prijateljstva nastalog u nehumanim uslovima.
Od nekoliko krompira, jednog luka, jednog jogurta i šačice pirinča spremili su jela u malim posudama.
Seli smo na pod, jednom rukom brisali suze koje su se slivale a drugom jeli.
29 muškaraca, najdivnijih muškaraca, ljudi koje smo imali privilegiju da upoznamo u životu- čitav dan nisu jeli čekajući naš povratak.
Plašim se, čak i sada, da ću samim pisanjem o toj večeri da oskrnavim njenu lepotu.
Plašim se da ću rečima da umanjim njen značaj i uticaj na živote svih nas.
Postoje stvari, ljudi, događaji koji vas promene i posle kojih više nikada niste isti.
Ovo je bio jedan od tih događaja.
Potpuno nadrealan u svojoj lepoti i u isto vreme nepodnošljivo bolan, zastrašujuć.
Sećam se da sam tu noć došla kući negde oko 4 sata ujutru, ćerka mi je otvorila vrata i pitala " Mama, šta ti se desilo?".
Legla sam u krevet, čvrsto zagrlila nju i našeg psa i tako smo zaspali.
Grleći njih želela sam da zagrlim sve ljude koje smo upoznale u Bogovađi i Vračevićima.
A nisam mogla.

Sledeća scena koje se sećam je koncert posvećen njima.
Jedan komad garderobe umesto ulaznice.
Mislim i znam da su mnogi zajedno sa tim komadima odeće ostavili i srce u magacinu.
"Osećamo da smo prvi put srećni od početka rata u Siriji"
"Hvala vam".
"Osećamo se kao ljudska bića".
" Ne shvatamo zašto ima ljudi koji nas mrze i žele da nam naude- mi smo samo ljudi, kao i vi".
"Ne želimo nigde da idemo dok smo ovde jer uz vas se osećamo bezbedno i voljeno".

Ujutru me probudio Mimin glas.
"Brzo ustani, spremaj se, polazimo za Vračeviće, odveli su ih".
Jelena nas čeka u kolima, na sedištu pozadi sedi njen sin, Vojin.
Mali dečak sa najlepšim očima i kovrdžama koje sam ikada videla.
Stižemo u Vračeviće.
Vlada ona neprijatna tišina od koje se ledi krv u žilama.
Ispred stoji kamion na koji tovara dušeke.
Bacaju ih jedan na drugi.
Htela sam da počnem da vrištim iz sveg glasa:
" Ne bacajte te ljude više od nemila do nedraga! Ostavite ih na miru! Ostavite ih! Ne vodite ih ! ".
Kako nekome da objasnim da sam ja u tim pohabanim, flekavim dušecima videla ljude?
Kada sam ušla u kuću, kao da mi je neko iščupao deo srca.
Razbacane patike, četkica za zube, nepopijena kafa, parče hleba, zarđala šerpa, knjiga, plavi džemper, šal, razbacani papiri...
Dve majice koje se suše na razbijenom prozoru sa celofanom umesto zavesa.
Goli zidovi sa ispisanim porukama :
"Pakao pred vašim očima".
A neko ga ne vidi iako je očigledan.
Odveli su ih.
Pre svitanja su ih kao "komade" utovarili na autobus i odveli put Sjenice.
A nisu želeli da odu.
Svi su nam u glas ponavljali " Ne želimo da idemo".
U 5 ujutru su ih, bez ikakvog nagoveštaja, digli iz njihovih kreveta i protivno njihovim željama odveli .
Nisu im dali vremena ni da se spakuju.
Oni nikada ne bi ostavili za sobom razbacane stvari, prljave sudove, cipele, knjige, dokumenta.
Oni nikada ne bi otišli a da nam se ne jave.
Nisu im dali šansu, niti jednu.
Jelena je plakala i snimala prazne sobe.
Vojin je stalno zapitkivao :
" Mama, jesu ovde nekad živeli ljudi?"
" Mama, a gde su ti ljudi sada?".
Mima je skamenjena stajala u dvorištu.
Potpuno nema.
Žena iz Komesarijata je govorila nešto o tome kako su nam zahvalni jer pomažemo.
Videla sam da se Mima okrenula prema njoj i potpuno ledenim pogledom, sva natečena od plača izgovorila:
"Mi ne pomažemo vama, mi smo ovde zbog njih".
Žena je ućutala.
Fotografisala sam razbacane stvari, njihov život koga više nema u sobi 29.
Kasnije smo saznale da su deo njih prebacili za Sijenicu, deo za Obrenovac a deo je ostao u Bogovađi.
Tim činom su besramno razdvojili porodice.
Razdvojili su braću, sestre, prijatelje.
Kao da im nije dovoljno nesreće da budu odvojeni od svoje zemlje, porodice, majki i očeva pa ih sada silom odvajaju i od braće i prijatelja koje su stekli u šumama Bogovađe.

Otišli smo u kafanu kod Olgice koja je od azilanata dobila novo ime Hayat- Život.
Videle smo po njenim očima da je plakala i da nije spavala.
Oni žive kod nje, preko dana, tu u kafani.
Uveče se vraćaju u šumu.
Tu se kupaju.
Tu dobiju topli obrok, kafu, čaj.
Dobiju toplu ljudsku reč i utehu.
Tu im se opere veš.
Tu plaču.
Tu ih teše Hayt i njena majka.
Gledaju ih kao svoju decu.
Neki od njih to i jesu- deca, bez ikog svog.
Zato je Olgica za njih Život.
Kada odlaze, sa njom se pozdrave.
Neki nemaju snage, pa samo tiho odu.
Jave se kada stignu do boljeg života.

Pomislila sam često- zašto naši mediji ne pišu o ljudima poput Hayat? Zašto niko od od nas pre Bogovađe nije znao da postoji jedna plemenita žena koja je deo svog života posvetila njima?
Zašto ne znamo i nemamo prilku da gledamo i upoznajemo takve ljudine umesto besmislenih , degradirajućih emisija na tv kanalima koji profitiraju i opstaju zahvaljujući sramotnoj eksploataciji ljudske patnje?
Posle tog dana sve tri smo se razbolele i završile kod doktora.
Tuga, nespavanje i premor su učinili svoje.

Sale, naš predobri Sale koji je neprestano bio sa nama i na koga smo svi uvek mogli da se oslonimo - vidim da je nastavio o svemu da piše i da na svoj način motiviše ljude.
Samo nam pogledom kaže- "Tu sam, ne brinite".
Zahvalne smo jer nam je život dao priliku da upoznamo jednog divnog,nenametljivog, nesebičnog čoveka.
Zahvalne smo jer su nam se svima putevi ukrstili na jedan neverovatan način.
Brzo smo se oporavile jer imamo snagu, motivaciju i cilj.
Snagu nam daju naši prijatelji koje smo upoznale tokom akcija prikupljanja pomoći.
Snagu nam daju svi dobri i plemeniti ljudi koji su na bilo kojoj način učestvovali i dalje učestvuju u pomoći, organizaciji.
Motivaciju nam daju naši prijatelji izbegli iz Sirije, Sudana, Somalije, Pakistana, Avganistana, Eritreje, Bangladeša, Palestine...
Motivaciju nam daje njihova dobrota, blagost, zahvalnost.
Motivaciju nam daju njihovi blistavi osmesi i oči pune nade.
Motivaciju nam daje njihova hrabrost i istrajnost.
Motivaciju nam daju njihove godine izbeglištva koje se nadaju kraju puta ove patnje i stradanja.

Clj nam je da utičemo i vršimo pritisak na sve nadležne i relevatne institucije i organizacije da ovim ljudima omoguće status kakav zaslužuju.
Cilj nam je da dobiju svu izostalu a neophodnu pravnu i medicinsku pomoć.
Cilj nam je da dobiju motivacionu i psihološku podršku jer je njihova psiha kao paučina koja se kida sakrivena od očiju javnosti.
Cilj nam je da motivišemo ljude i podstaknemo ih da pomažu ljudima u nevolji.
Cilj nam je da se borimo protiv diskriminacije, rasizma, netolerancije, apatije i nesprovođenja zakona o zaštiti ljudskih prava.
Cilj nam je da neko preuzme odgovornost i javnu osudu.
Cilj nam je da sprečimo svaku buduću patnju i stradanje jer u našu zemlju će i dalje nastaviti da dolaze azilanti, kojima je naša zenlja tranzitna na putu ka boljem životu.

Nataša, naša prijateljica i buduća pravna zaštitnica azilanata i ljudi u nevolji je uložila i ulaže i dalje ogromne napore da ih zaštiti sa pravne i ljudske strane.
Jer, ovim ljudima niko nije pružio adekvatnu pravnu pomoć, nisu upoznati sa svojim pravima.
Niko im nije rekao da je dužnost svakog građanina ove zemlje, institucija i države da ih tretiraju prvenstveno kao ljudska bića.
Ona to sada upravo čini.
Vodi je plemenitost i nesebičnost i zato to radi najbolje što može.
To je sada prioritet- učiniti sve da dobiju status i pravnu zaštitu koji će ih štititi ubuduće od ovakvih katastrofalnih propusta i pogrešnih odluka.
I na kraju, ono najvažnije- cilj nam je da ovi divni ljudi uspeju u svojoj nameri da stignu do boljeg života za kojim toliko žude i zbog koga su prešli granicu ljudske izdržljivosti.

Mnogi od vas, koji ćete možda čitati ove redove nastale kao vapaj za razumevanjem i ljubavlju-postaviti sebi pitanje :
"Šta mogu da učinim da sprečim ovakvo stradanje ljudi?".
To je čitava suština ove priče i to je ono što nas aktiviste i volontere pokreće.
Život je besmislen ukoliko nema viši cilj.
Neka vaš cilj bude plemenitost i empatija.
Ako ne sad njima- pomozite nekome ko je u nevolji i ko ne može da preživi bez ljudske reči, utehe i pomoći.
Ne sutra- uradite to već danas.
Samo izađite iz svojih toplih domova, kročite na ledene ulice, osvrnite se oko sebe, otvorite oči a pre svega srce i ugledaćete ljude koji vape da im pomognete.
Kada jednom počnete- više nikada nećete moći da prestanete.
Aktivizam nije hobi, to je način života.
Dobrota i ljubav su zarazni.
Zapamtite to !

Nataša Despotović
ZERO TOLERANCE

 

 

 

 



Komentari (71)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 18:24 11.12.2013

Linkovi na albume na fb-u:

Milutin Milošević Milutin Milošević 18:48 11.12.2013

Moram...

Hebi ga, ispadoh u svakoj čorbi mirodjija, ali ne kogu da ne prokomentarišem.

Moja majka je rodom iz Bogovađe, gde azilanti jaduju već neko vreme. Pre njih bila su najpre deca, siromašna obično, a zatim izbeglice. Nikada nije bilo problema ni sa kim.

Brat od ujaka rodjenog mi je i dalje na porodičnom ognjištu. Ima uz sebe sina, snaju, unuka od 5 i unuku od pola godine. Lane smo na slavu, na Svetog Luku, pričali o azilantima. Reče mi da nema problema sa njima, sem što svaki dan idu iz centra dole do sela (Prnjavora, kako zovemo taj centar sela), u nabavku, pa ih je ponekad teško mimioći kolima. Pamtim da reče da su "crni kao tiganj", te da ovi iz radnje prodaju najviše hleb i sardine (jer su većinom muslimani).

Centar Crvenog krsta u Bogovađi ima nekih dvestotinak mesta, a azilanata ima nekoliko stotina više. I ljudi se snalaze. Spavaju u staroj školi koja je bez vrata i prozora, na tremovima vikendica, a i ulaze u one koje se ne koriste godinama. I moj brat je to smatrao prirodnim. Dodje policija ponekad, nakupi ih u autobus da ih kao negde odveze, i nikom ništa - vrate se jadni. Ne prave probleme, ne smetaju. Ne plaši se moj brat za sebe i svoje.

Sestra od tetke rodjene mi je u Vračeviću. Živi sama, muž umro prošle godine, kćerka udata u Mionici. Uveliko pregazila sedamdesetu. Ni ona se, onako sama, ne plaši. Ne diraju je, ne dira ih.

Bratanac od iste tetke je policajac u Lajkovcu. Zna, to mu je posao, da nema nikakvih velikih problema sa njima. Kaže, posvadjaju se medjusobno, pobiju oko daljinskog, ali lokalce ne diraju.

I sve tako, već više od godinu dana.

E, problem nastane kada stvar naduvaju novinari, kada se pojave dušebrižnici iz mesta gde bi ih preselili, oni koji "znaju da su ovi drugačiji (i da će "uništiti energetski sistem Srbije za 5 sekundi".

Kreteni.
margos margos 19:19 11.12.2013

Re: Moram...

Nek' si ti mirođija. :) Frka i akcija su nastale kad je pred najavljene mrazove i sneg stigla informacija da su ljudi u šumi - kao što su i bili. Pod uticajem aktivista, smešteni su u tri kuće i više nisu bili pod vedrim nebom.

Pričala sam s drugaricom koja je prošle godine bila u timu psihološke podrške - reče da je situacija svako malo 'na ivici', pa se sredi - jer ljudi stalno dolaze i odlaze, ali je i svaka akcija dobrodošla.

Ovaj tekst je kao katapultiran izleteo iz srca jedne od žena koje su za poslednjih mesec dana aktivirale više ljudi, dobrovoljaca, pojedinaca - po mom sudu, upravo stoga što je iz srca.

A evo, ovo je Olgica koju zovu Hajat.


JJ Beba JJ Beba 20:11 11.12.2013

Re: Moram...

Pamtim da reče da su "crni kao tiganj",

u tome je probem, meštani ne vole crnce, ko zna zašto ih se plaše; onda ima ljudi druge vere...dovoljan razlog za plašiti se i mrzeti.

jutros na studio b čula jednog od protestanata iz Mladenovca koji kaže da su azilanti "smišljeni način da se napadne šumadija i da se razbije", štagodtoznačilo.

JJ Beba JJ Beba 20:12 11.12.2013

Re: Moram...

A evo, ovo je Olgica koju zovu Hajat.

bez Hajat ništa
hajkula1 hajkula1 20:17 11.12.2013

Re: Moram...

Milutin Milošević
...gde azilanti jaduju već neko vreme.
...
Centar Crvenog krsta u Bogovađi ima nekih dvestotinak mesta, a azilanata ima nekoliko stotina više.
...
E, problem nastane kada stvar naduvaju novinari...

Kreteni.



Mislim da je uz veliki broj azilanata, malecki kapacitet u odmaralištu i to što u Bogovađi nema kanalizacije.

Po pravilu, u svakom zlu ima i nešto dobro; lagano obučene mukice iz šume, bar su dobili nešto toplije i bar je javnost obaveštena o problemima koje imaju.

Mnogo je nevidljivih ljudi u Srbiji a osećaj da ne možeš da pomogneš je užasan. Ćutiš. Često se ćutanje tumači kao nezainteresovanost. I tada ćutiš.

zilikaka zilikaka 20:23 11.12.2013

Re: Moram...

Ovaj tekst je kao katapultiran izleteo iz srca jedne od žena koje su za poslednjih mesec dana aktivirale više ljudi, dobrovoljaca, pojedinaca - po mom sudu, upravo stoga što je iz srca.


Vidi se. Mene pomerilo.
margos margos 20:43 11.12.2013

Re: Moram...

Mnogo je nevidljivih ljudi u Srbiji a osećaj da ne možeš da pomogneš je užasan. Ćutiš. Često se ćutanje tumači kao nezainteresovanost. I tada ćutiš.

Mnogo ih je, previše, gde god se okrenemo. Čutanje je potpuno u redu, posebno kad je u pitanju razlog koji si navela.
Mene pogađa ovo - još jedan Natašin post koji je mene pomerio pre neki dan:

Ovo je začarani krug neznanja, diskriminacije, bezočnog bezobrazluka i gluposti:

-ako pomažemo životinjama pitaju nas zašto ne pomažemo gladnoj deci

- ako pomažemo gladnoj deci pitaju nas zašto ne pomažemo radničkoj klasi

-ako pomažemo radničkoj klasi pitaju nas zašto ne pomažemo ljudima na Kosovu i Metohiji

-ako pomažemo ljudima na Kosovu i Metohiji pitaju nas zašto ne pomažemo izbeglicama

-ako pomažemo izbeglicama pitaju nas zašto ne pomažemo beskućnicima

-ako pomažemo beskućnicima pitaju nas zašto ne pomažemo penzionerima

-ako pomažemo penzionerima pitaju nas zašto ne pomažemo siromašnim porodicama sa šestoro dece

-ako pomažemo siromašnim porodicama sa šestoro dece pitaju nas zašto ne pomažemo bolesnoj deci

-ako pomažemo bolesnoj deci pitaju nas zašto ne pomažemo deci bez roditeljskog staranja

I tako dalje.
Budalaštinama nikad kraja.

Nikako da se zapitaju šta oni konkretno mogu da učine kao društveno odgovorna bića dok sede udobno zavaljeni u svojim foteljama ispred monitora ne kročivši nikad nogom na teren.

Nigde na vidiku bilo kakve pomoći upravo od persona koje postavljaju ovakva besramna pitanja.


hoochie coochie man hoochie coochie man 21:02 11.12.2013

Re: Moram...

u tome je probem, meštani ne vole crnce, ko zna zašto ih se plaše;


Nije Bebo u tome problem.
Najnormalnije je da neko iz Bogovađe, koji nikada u životu nije sreo nekoga druge boje kože, primeti tu boju, i da mu to bude upečatljiv utisak.
Nemoj sve prosuđivati po sebi.
To što je neko primemtio boju, i što nju naglašava kad o tim ljudima priča, nikako ne znači da ih zbog toga mrzi ili da ih se plaši.

I nije osnovni problem tamo gde se on često pokušava smestiti, u ksenofobiji ili makar nesaosećajnosti meštana Bogovađe, Mladenovca ili nekih drugih.
Osnovni, a biće da je i jedini, problem je napravila država.
Najlakše je reći, eto meštani su zli i oni su problem, a mi smo dobri i humanui.
Ali da li će se tako rešiti problem?
Pa neće.
Pomaganje azilantima nošenjem hrane, odeće. ćebadi jeste potrebno i pokazuje humanost pojedinca, ali to ni izbliza ne rešava ni problem azilanata samih, niti problem države sa azilantima.

Da li je za rešavanje problema dovoljno sagledati samo dobre duše i zahvalne poglede azilanata kad dobijaju tu pomoć, ili se za ukupno rešavanje problema mora sagledati i činjenica da topla soba, tri obroka i garderoba nije njihov prioritetan cilj i največi problem.
To pokazuje i činjenica da su iz toplih soba i sredine gde su ih dobro primili, ipak otuišli i vratili se u možda baš Bogovađu, gde nemaju ništa od toga i gde ih opisuju crnim kao tiganj

[url=http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2013&mm=12&dd=11&nav_category=12&nav_id=788026][/url]


Ni dobijanje tog azila koji navodno traže ne bi taj problem rešio jer oni imaju sasvim drugi cilj i druge prioritete.
Bez sagledavanja toga nema rešenja, ni tople ljudske priče o pomoći, koje jeste lepo pročitati, ipak ne sagledavaju svu složenost problema sa azilantima a njih, problema, nema samo Srbija.
margos margos 21:22 11.12.2013

Re: Moram...

Pazi HCM, vrlo pažljivo sam čitala sve što si komentarisao na istu temu i otada stalno mislim kako tim ljudima u mestu koje ima nekoliko stotina ljudi nije nimalo prijatno kad dođe nekoliko stotina drugih ljudi. Taj deo posmatranja iz pozicije meštana je potpuno ok.

I naravno da je pitanje azilanata državno pitanje, a ne volontera - što nimalo ne umanjuje ono što su ti volonteri uradili i rade za te ljude.
A ova priča me je dojmila jer se, u osnovi, obraća pojedincu... a 'beli mantili i komadi' su mi zgužvali stomak...

JJ Beba JJ Beba 21:32 11.12.2013

Re: Moram...

Najnormalnije je da neko iz Bogovađe, koji nikada u životu nije sreo nekoga druge boje kože, primeti tu boju, i da mu to bude upečatljiv utisak.

i zato se boje tih ljudi? svojim ušima sam čula ove u obrenovcu kada su rekli da nedaju da im prolaze pored ženske dece!!!

u ksenofobiji ili

mi jesmo ksenofobično društvo i to smo dokazali zilion puta, mada vidim da ti ne miliš tako, već sve ovo, kao i stavove građane i države prema svemu što je drugačije, tumačiš kao incidente.
jedan od ovih iz Mladenovca reko nećemo nekog ko je druge vere blizu nas

a da je država kriva to je naravno fakat -iznenadio se komeserijat odakle sneg usred zime pa ljudi koji su u šumi kod kampa u bogovađi nemaju gde da se sklone.

država nema ni plan ni poltičku volju da reši taj problem, i važi za zemlju koja retko daje azil, ali je, po međunarodnim konvencijama čiji je podpisnik, dužna je da im pruži smeštaj dok se ne reši njihov status.

i ovo nije blog o tome šta država nije uradila a trebalo je, već šta obični građani čine da ublaže tugu, bedu i jad nekih ljudi koja je muka naterala da zaglave baš ovde
hoochie coochie man hoochie coochie man 21:33 11.12.2013

Re: Moram...

A ova priča me je dojmila


Pa pazi, koga ova priča ne dojmi taj treba da ide na lečenje, tome nikako nije dobro.

Ali ja od kad se o ovome priča na blogu insistriam na tome da se bes i nezadovoljstvo okreću u pogrešnom smeru, ka meštanima mesta gde se nalaze azilanti, umesto ka vlasti.
Slušam često i Radoša Đurovića. nekog aktivistu baš po tom pitanju, i on najčešče priča o hnumanosti, o meštanima, o patnji, sapsečajnosti, a veoma retko o vlastima.
A tu je i problem i jedino se tu može naći rešenje.

Ne znam šta se dobija pričom o nehuamnim meštanima Bogovađe, kad ona niti je tačna niti se tu išta može promeniti sve i da je tačna, osim što se telali okolo kako je Srbija, ili samo Šumadija, ksenofobna sredina?
hoochie coochie man hoochie coochie man 21:38 11.12.2013

Re: Moram...

i zato se boje tih ljudi? svojim ušima sam čula ove u obrenovcu kada su rekli da nedaju da im prolaze pored ženske dece!!!


Možda zato Bebo pto su čuli svakakve priče iz Banje Kovuilajče, a tamo nije da nije bilo i takvih problema.
jedan od ovih iz Mladenovca reko nećemo nekog ko je druge vere blizu nas


Ali to je rekao jedan.
Što baš njega uzimaš za sliku svih?
država nema ni plan ni poltičku volju da reši taj problem


Pa hajde da demnostriramo pred vladom da ga reši, a ne da pljuckamo po meštaniam koji niti mogu da reše problem, a mora se priznati da oni ipak imaju problema.
Zašto da meštani jednog ili dva mesta u Srbiji na sebe primaju problem celog društva?
margos margos 21:45 11.12.2013

Re: Moram...

Pa pazi, koga ova priča ne dojmi taj treba da ide na lečenje, tome nikako nije dobro.

Jašta.
Slušam često i Radoša Đurovića. nekog aktivistu baš po tom pitanju, i on najčešče priča o hnumanosti, o meštanima, o patnji, sapsečajnosti, a veoma retko o vlastima.
A tu je i problem i jedino se se može naći rešenje.

Baš sam s njim pričala (preko veze) ne znajući da je toliko bitan u celoj priči, i o njemu samo reči hvale imam.

I Nataša se u tekstu pita zašto se ne piše o ljudima poput Olgice i njene mame, koje se o njima brinu na najtopliji mogući način (nestane mi reči kad njih treba da opišem).
JJ Beba JJ Beba 21:48 11.12.2013

Re: Moram...

Možda zato Bebo pto su čuli svakakve priče iz Banje Kovuilajče, a tamo nije da nije bilo i takvih problema.

ok. da ne trolujemo blog, ovo nije homofobično drutvo, demnostracije protiv azilanata su incidenti, demonstracije protiv kontejner naselja za rome su takođe incident, ubistvo brisa tatona je takođe incident, skandiranje na utakmici onom tamnoputom igraču je takođe incident, stav prema lgbt zajednici je takođe incident, stavovi prema drugim verama, naričito islamu je takođe incident. jedno si u pravu- država je kriva za sve, jer riba smrdi od glave.
margos margos 21:54 11.12.2013

Re: Moram...

Troluj, Bebo, slobodno!

Evo i ja ću:




hoochie coochie man hoochie coochie man 22:06 11.12.2013

Re: Moram...


demnostracije protiv azilanata su incidenti


Nisu incidenti ali su posledica neuređenosti države.

Kako objašnajvaš činjenicu da problema sa azilantima u Banji Kovilajči nije bilo decenijama, a onda kad je država zakazala pa se njihov broj ekstremno povećao, do nivoa kad je počeo da ugrožava normalno funkcionisanje lokalnog stanovništva, nastali ogromni problemi da su građani morali da protestuju, a zatim kad se broj ponovo sveo na onaj koji odgovara kapacitetu prihvatilišta ili ga neznatno prevazilazi, problema je nestalo?

Da li su to meštani Banje Koviljače prvo bili neksenofobni, pa onda postali ksenofobni, pa opet naprasno ozdravili od ksenofobije, ili je u pitanju samo neuređenost dražve?

ubistvo brisa tatona je takođe incident,


Pa jeste, ili se takva ubistva događaju svakodnevno?
I za ostalo je slična situacija.

Ja bih samo da budemo malo realniji, a to uopšte ne znači da bilo koga ili bilo šta kujem u zvezde.
hajkula1 hajkula1 22:20 11.12.2013

Re: Moram...

margos
Pa pazi, koga ova priča ne dojmi taj treba da ide na lečenje, tome nikako nije dobro.

Jašta.
Slušam često i Radoša Đurovića. nekog aktivistu baš po tom pitanju, i on najčešče priča o hnumanosti, o meštanima, o patnji, sapsečajnosti, a veoma retko o vlastima.
A tu je i problem i jedino se se može naći rešenje.

Baš sam s njim pričala (preko veze) ne znajući da je toliko bitan u celoj priči, i o njemu samo reči hvale imam.

I Nataša se u tekstu pita zašto se ne piše o ljudima poput Olgice i njene mame, koje se o njima brinu na najtopliji mogući način (nestane mi reči kad njih treba da opišem).



Jebi ga. Šta drugo da kažem? Prosto se nameće utisak da već dugo traje takmičenje u pljuvanju po Srbiji i Srbima. Autošovinizam takođe. Ljudima se sve to gadi. Znam da ima mnogo dobrih ljudi, većina je takva. Zato i poludim zbog nekih komentara. Prosto nas ubijaju u mozak. Ispiraju nam glave i utuvljuju kako smo najgori (najgluplji, najveći neradnici, pakosni, zli). Pišu o ružnim postupcima, za dobre nema mesta u medijima.

Upoznali ste Radoša, Olgicu i njenu mamu, Natašu i mnoge još. Hvala što ih pominjete.

margos margos 22:31 11.12.2013

Re: Moram...

Upoznali ste Radoša, Olgicu i njenu mamu, Natašu i mnoge još. Hvala što ih pominjete.

S Radošem sam pričala telefonom, s Olgicom i Natašom se dopisujem... ostale pratim kroz njihove postove na fejsu. :)

ALI, kad je krenula prva akcija skupljanja stvari, ja zalepim pored ulaznih vrata stana ''Drage komšije, akcija skupljanja stvari itd itd....'' i neko ostavi veliku punu kesu muških stvari i ja još uvek nemam pojma ko je to ostavio. Znam samo da su otada mnogi topliji i ljubazniji kada se sretnemo - sumnjam na svakog :)

I blogeri aktivni na fejsu su učestvovali - da se zna!

hoochie coochie man hoochie coochie man 22:47 11.12.2013

Re: Moram...


Mnogi su to učinili i sigurno da je više onih koji saosećaju muku azilanata nego onih koji ih mrze, plaše ih se ili koji neće drugu veru pored sebe.

Recimo

Nataša Perišić, Dunja Živanović, Dušan Perić i Srđan Badrić nisu želeli da sede skrštenih ruku dok se tridesetak kilometara od njihovih domova ljudi koji su prevalili hiljade kilometara u bekstvu od rata i bede smrzavaju u šumi. Četvoro Valjevaca se organizovalo na društvenim mrežama i za tili čas su iz svojih domova, od prijatelja i poznanika, napunili dva automobila sa 15 džakova garderobe i obuće, uz pakete sa krompirom, pirinčem, ajvarom, džemom, čajevima i kafom, testeninama, mlekom i slatkišima...



a i nekoliko slika iz te ksenofobne Bogovađe i Lajkovca govori malo drugačije




[url=http://www.azilbogovadja.rs/]Učenicima je predstavljena tradicija crtanja kanom, način pripreme pribora za crtanje, prilike u kojima se žene iz Avganistana, Somalije, Senegala, Sirije, Maroka i drugim zemljama iz kojih dolaze migranti u našu zemlju, iscrtavaju.
U popodnevnim časovima je u centru za azil takođe organizovana radionica crtanja kanom na kojoj su učestvovale azilantkinje iz Iraka, Sirije i Avganistana.[/url]








U saradnji sa frizerskim salonom „Gracija" iz Lajkovca, APC/CZA je u okviru Azilnog kutka 29.novembra 2013.godine u salonu organizovao susret azilantkinja iz Sirije, Iraka i Avganistana i građanki iz Lajkovca koje su jedne drugima pravile frizure. Učesnice su imale priliku da se bolje upoznaju i razmene iskustva na koji način se žene neguju i ulepšavaju u različitim kulturama.


margos margos 22:52 11.12.2013

Re: Moram...

Jeste, Valjevci su 'razvalili' prethodne nedelje! :)


Edit: Po priči drugarice koja je prošle godine tamo volontirala, rečeno nam je da su žene, deca i stari dosta dobro zbrinuti u Centru u Bogovađi - ali da je problem s muškarcima i da su sličnu krizu imali prethodne zime. Problem sa dislokacijom muškaraca je što se dele familije, prijatelji... U trenutku početka akcije njih 300 je bilo u šumi bez odeće, obuće, hrane i zaista je mnogo urađeno dobrotom i angažovanjem ljudi poput ovih iz Valjeva, Nataše, Milke, Saleta, dva koncerta održana u Beogradu - gde je ulaznica bila komad odeće, ali su i azilanti pozvani i bili prisutni...


Ovaj tekst je Natašin odgovor/izveštaj nama koji nismo bili na terenu, objašnjenje na koji način možemo pomoći i poziv svima drugima da pomognu, kad god mogu, kome god mogu.
JJ Beba JJ Beba 23:01 11.12.2013

Re: Moram...

I blogeri aktivni na fejsu su učestvovali - da se zna!

jesu, neke sam sretala u Ilegalcu
hajkula1 hajkula1 00:27 12.12.2013

Re: Moram...

margos
Jeste, Valjevci su 'razvalili' prethodne nedelje! :)


Edit: Po priči drugarice koja je prošle godine tamo volontirala, rečeno nam je da su žene, deca i stari dosta dobro zbrinuti u Centru u Bogovađi - ali da je problem s muškarcima i da su sličnu krizu imali prethodne zime. Problem sa dislokacijom muškaraca je što se dele familije, prijatelji... U trenutku početka akcije njih 300 je bilo u šumi bez odeće, obuće, hrane...



Da li su za ljude iz šume obezbedili smeštaj?
JJ Beba JJ Beba 00:41 12.12.2013

Re: Moram...


Da li su za ljude iz šume obezbedili smeštaj?

za te ljude bio je organizovan smeštaj po privatnim kućama koje su iznajmili za to u selu Vračević još prošle zime, ali je program proletos prekinut posle protesta meštana.
misim da su sada u 4 kuće, ali su jedan deo njih odatle, protiv njihove volje kako je javila Olgica Hajat, odvedeli u Sjenicu, kako je Nataša i opisla u svom postu
rade.radumilo rade.radumilo 12:13 12.12.2013

Re: Moram...

I nije osnovni problem tamo gde se on često pokušava smestiti, u ksenofobiji ili makar nesaosećajnosti meštana Bogovađe, Mladenovca ili nekih drugih.
Osnovni, a biće da je i jedini, problem je napravila država.
Najlakše je reći, eto meštani su zli i oni su problem, a mi smo dobri i humanui.


U toj situaciji, ljudi mogu da odreaguju na jedan od tri načina:
1. Da pokušavaju da pomognu koliko mogu.
2. Da im je jednostavno svejedno nit pomažu nit odmažu.
3. Da se trude da odmognu iz nekih svojih razloga.

Upravo su ovi treći oni koji, ukoliko su okolnosti takve, s radošću i puni elana oblače braon/crne/zelene košulje i stavljaju crvene trake oko ruke sa kojekakvim crnim kukama i kvakama.

Za njih nemam opravdanja, za njih nemam razumevanja. Nikakvog!

Da, država je napravila problem što je takvima dozvoljeno da promovišu svoje kuke i kvake, pa umesto da njih smesti iza rešetaka, premešta ove ljude kao komad kabastog otpada koji premeštaš s kraja na kraj dvorišta, jer ne znaš šta bi s njim, ne možeš da ga baciš a ne želiš ga ni pred očima.
Milutin Milošević Milutin Milošević 10:22 13.12.2013

Re: Moram...

Najnormalnije je da neko iz Bogovađe, koji nikada u životu nije sreo nekoga druge boje kože, primeti tu boju, i da mu to bude upečatljiv utisak

Ubeđen sam da je moj brat ovo rekao baš u tom kontekstu. On nije neko ko nikada nije izašao iz svog sela (viša hemijska škola, proputovao ipak dosta), ali za običnog čoveka to je prvi utisak.
apacherosepeacock apacherosepeacock 13:09 13.12.2013

Re: Moram...

Milutin Milošević
Najnormalnije je da neko iz Bogovađe, koji nikada u životu nije sreo nekoga druge boje kože, primeti tu boju, i da mu to bude upečatljiv utisak

Ubeđen sam da je moj brat ovo rekao baš u tom kontekstu. On nije neko ko nikada nije izašao iz svog sela (viša hemijska škola, proputovao ipak dosta), ali za običnog čoveka to je prvi utisak.



Tako je otprilike i u holandskoj provinciji.
Черевићан Черевићан 19:40 11.12.2013

(не)видљивим

није страно, јер деси се
руке Бог од тебе дигне
не предај се, наде има,
пажња Људи ће да стигне
cgubg cgubg 19:42 11.12.2013

Svaka cast

Bravo na akciji, bravo na divnom tekstu.
Bravo i Cecama sa Pescanika koje su prosle godine govorile o tome i organizovale akciju prikupjanja pomoci za Bogovadju. Posle okacile snimak podele pomoci, gde mucenici uzmu npr cebe, jaknu iz kombija pa pobegnu u sumu. Da im neko ne otme.
Sepulturero Sepulturero 20:50 11.12.2013

Два питања

1. Да ли иједан блог може да буде без напада на СПЦ? Можда је код старешине манастира требало да се распитате у чему је ствар.

2. Да ли постоји неко дугорочно решење за азиланте? Зашто су они у Боговађи? Колико дуго још?

3. Наставак претходног питања, да ли постоји неки план за азиланте који и даље долазе?
JJ Beba JJ Beba 20:53 11.12.2013

Re: Два питања

2. Да ли постоји неко дугорочно решење за азиланте? Зашто су они у Боговађи? Колико дуго још?

3. Наставак претходног питања, да ли постоји неки план за азиланте који и даље долазе?

mislim da su ovo pitanja za dačića i komeserijat

jedan.kub jedan.kub 21:03 11.12.2013

Re: Два питања

3. Наставак претходног питања, да ли постоји неки план за азиланте који и даље долазе?

Preporuka za tekst.
Nadam se da će što više čitalaca pročitati ovaj tekst.

Nije nam prvi put da imamo i prihvatamo izbeglice s tom razlikom što su ove u prolazu.
Bojim se da smeštaj u Sjenici neće dobro prihvatiti jer su tuda možda već prošli pa će misliti da ih država vraća natrag. Baš sam danas pročitala da su neki napustili Sjenicu.

Mora im se objasniti strategja tog smeštaja i naći još neka na njihovom putu ka zapadnoj Evropi, objasniti koliko zima kod nas traje čak i kad je sever Srbije u pitanju.

margos margos 21:06 11.12.2013

Re: Два питања

Izvini, nije ovo napad na SPC - glupavo mi je da odgovaram u Natašino ime, ali žene su se našle na terenu i prirodno, iz šume, na minus 2, krenule ka zidanom, manastirskom objektu i nisu ih udostojili odgovora.

Za 2. i 3. - načelno DA, u praksi NE ZNA SE.

Čuli smo i Dačića, zadovoljnog što je, eto, i naša zemlja postala zanimljiva azilantima, predsednike opština zgrožene da se u njihovim mestima smeste azili, meštane - koji kukaju što im uzimaju vodu iz bunara i one koji gledaju da im pomognu, čitala sam saopštenja Komesarijata i ljude koji im pružaju profesionalnu psihološku i pravnu pomoć i jedino što znam je da je situacija teška i povremeno postaje neizdržljiva (rekoše: alarmantna)- kao što je to bilo na početku ove akcije.

margos margos 21:37 11.12.2013

Re: Два питања

Preporuka za tekst.
Nadam se da će što više čitalaca pročitati ovaj tekst.

Hvala. :) Čim sam ga pročitala, poželela sam da ga postavim i ovde, iako sam i prethodne Natašine izveštaje čitala i pitala je da li bi htela da napiše tekst za blog. Danas je ovo 'iscurelo' iz nje i nije mogla da mi odbije da ga prosledim.:)

(Inače, Natašu ne poznajem lično.)
JJ Beba JJ Beba 21:55 11.12.2013

Re: Два питања


(Inače, Natašu ne poznajem lično.)

ja sam je upoznala u subotu kad sam nosila naše stvari, mnogo je slatka
hajkula1 hajkula1 22:07 11.12.2013

Re: Два питања

margos
Izvini, nije ovo napad na SPC - glupavo mi je da odgovaram u Natašino ime, ali žene su se našle na terenu i prirodno, iz šume, na minus 2, krenule ka zidanom, manastirskom objektu i nisu ih udostojili odgovora.




Pomenuti, zidani manastirski objekat je imao ne malih problema ali tada se žene nisu našle na terenu. Samo po negde vest, bez odjeka. Majke sa decom, od kojih neka baš bolesna. Jedva jedan obrok dnevno, za decu i malo mleka ujutru a uveče čaj. (Ne bih više...) Okruženi zidovima i mukom. A muzika na pinku, i taj rad.

Kada su ljudi u nevolji, žao mi je. Izgrcala sam čitajući vašu ispovest. Suze ljudima u nevolji ne pomažu, (niti mi donose olakšanje, samo se osećam bednije).
margos margos 22:24 11.12.2013

Re: Два питања

Izgrcala sam čitajući vašu ispovest.

Ispovest je Natašina. Možda sam pogrešila što njeno ime nisam stavila odmah ispod naslova, umesto na kraj teksta.
I žao mi je ako se osećaš gore - svaki put kad se skenjam oko ovog, pomislim na neko ćebe koje sam poslala - znam da je nekog tamo zgrejalo... i na sve one znane koji su pomogli ovu akciju na razne načine - i bude mi bolje.

Ne znam za taj slučaj iz Manastira... mene iznenadi - mada, kad razmislim, izgleda da je prirodno, ako bih sudila po mojoj udomljenoj keruši koja laje i rasteruje svakog ko joj je potencijalna konkurencija, izgleda da je deo prirođenog programa preživljavanja - da kad neko prođe golgotu, ne odreaguje da pomogne nevoljnicima. (pitah i odgovorih u isto vreme - a nisam tako nameravala)

hajkula1 hajkula1 01:04 12.12.2013

Re: Два питања

margos
... čitajući vašu ispovest.

Ispovest je Natašina. Možda sam pogrešila što njeno ime nisam stavila odmah ispod naslova, umesto na kraj teksta.


Ma, ja tebi ne persiram. Razumela sam da je opisano zajedničko iskustvo, (vas) više volontera.


Ne znam za taj slučaj iz Manastira...


Bilo. Par puta prikazali kratko, meni se urezalo. I ne samo to.

kad razmislim, izgleda da je prirodno, ako bih sudila po mojoj udomljenoj keruši koja laje i rasteruje svakog ko joj je potencijalna konkurencija, izgleda da je deo prirođenog programa preživljavanja - da kad neko prođe golgotu, ne odreaguje da pomogne nevoljnicima. (pitah i odgovorih u isto vreme - a nisam tako nameravala)


Kako ko. Neko postane još mekši.
Znam da neki koji su prošli kroz neku nevolju, kada još od okoline, dožive ispitivanja, istragu, sumnju, čak i osudu (bilo i kod nas na blogu) povuku se još više. To je posebna bol.


Svo zlo je zbog 5% bezdušnih monstruma uvek gladnih očiju i s defektom u mozgu.


golubica.bg golubica.bg 22:32 11.12.2013

Lep tekst...

...lep i tužan. Nego, šta je sa tim ljudima sada? Skuplja li se i dalje pomoć?

A za ove što sklanjaju žensku decu nemam komentar. Kao da toliki ljudi nisu izbegli iz bivše Jugoslavije u razne Nemačke, Švedske, Amerike, Australije, i to ne tako davno. Šta bi bilo da su se tamošnja ženska deca sklanjala? Ali ne, mi smo fini, beli smo

margos margos 22:42 11.12.2013

Re: Lep tekst...

Prethodne nedelje i prethodnog vikenda je prikupljeno dosta - i odneto. Situacija je malo bolja, ali i dalje se stvari prikupljaju. Budući da je ovo ljudska inicijativa - ne postoji mesto gde se to sakuplja, već se objavi kada i gde da se donese. Donosilo se subotom popodne, a nedeljom pre podne nošeno u Bogovađu i Vračeviće.

Komesarijat za izbeglice, Crveni krst i pojedine organizacije nevladinog sektora rade na prikupljanju, pa može i preko njih. Mi smo išli na direktniju varijantu - sigurni da će sve doći do azilanata. (iznenadio me je jedan podatak da se po nekom izveštaju UN-a smatra uspešnom ona humanitarna akcija u kojoj od tačke A do tačke B stigne 10% - ovde je stiglo 100% )
golubica.bg golubica.bg 22:58 11.12.2013

Re: Lep tekst...

margos
Prethodne nedelje i prethodnog vikenda je prikupljeno dosta - i odneto. Situacija je malo bolja, ali i dalje se stvari prikupljaju. Budući da je ovo ljudska inicijativa - ne postoji mesto gde se to sakuplja, već se objavi kada i gde da se donese. Donosilo se subotom popodne, a nedeljom pre podne nošeno u Bogovađu i Vračeviće.


Pitam zato što sam nedavno poslala kofer pun stvari koje više ne nosim za Srbiju, a verovatno će biti još kad opet pretresem ormar, a znam da i moji čuvaju gomilu odeće koju ne nose.

Komesarijat za izbeglice, Crveni krst i pojedine organizacije nevladinog sektora rade na prikupljanju, pa može i preko njih. Mi smo išli na direktniju varijantu - sigurni da će sve doći do azilanata. (iznenadio me je jedan podatak da se po nekom izveštaju UN-a smatra uspešnom ona humanitarna akcija u kojoj od tačke A do tačke B stigne 10% - ovde je stiglo 100% )


I ja bih radije na direktniju varijantu, pa ako imaš neke informacije, može i na pp
margos margos 23:09 11.12.2013

Re: Lep tekst...

Nek' potrpaju u kese - sortirano na muške i ženske stvari i objaviću ili ću javiti kad i gde je sledeće sakupljanje stvari.

:)
hajkula1 hajkula1 01:06 12.12.2013

Re: Lep tekst...

margos
... (iznenadio me je jedan podatak da se po nekom izveštaju UN-a smatra uspešnom ona humanitarna akcija u kojoj od tačke A do tačke B stigne 10% - ovde je stiglo 100% )


Nije Bill Gates lud pa osnovao humanitarni fond.
margos margos 01:13 12.12.2013

Re: Lep tekst...

Sad naleteh na vest:
VEST
angie01 angie01 01:16 12.12.2013

Re: Lep tekst...

hocu nesto da kazem, a ne mogu, toliko mi je tuzno.


hvala svima vama koji ste popravili koliko ste mogli.
margos margos 01:25 12.12.2013

Re: Lep tekst...

Hvala tebi :)
Mnogo je ljudi popravljalo i popravlja a budući da je pomoć potrebna i beskućnicima, i starima, i Svratištu, i deci, pojedincima i grupama - ko god bilo gde i bilo šta popravlja - deo je i ovog popravljanja.
margos margos 16:57 12.12.2013

Re: Lep tekst...

Evo dodatka:)

VAŽNO OBAVEŠTENJE O NOVOJ AKCIJI!

Nastavljamo sa prikupljanjem pomoći

14. decembar 2013
subota
Ilegalac
Đure Jakšića 6
(kod hotela Palas, iznad parka)
interfon Maksimović
od 16h do 20h
(napravite spisak i sortirajte stvari ako vam nije teško)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 01:59 12.12.2013

pdf sve piše

pročitala, zarozala se, pa se mislim, ok, neki ljudi, čak čitava mesta su ksenofobični, neće strance pa makar crkli (stranci, ne oni), al zato ima i onih koji hoće da pomognu, kako znaju i umeju i to je slika i realnost...

ali, ipak, vrlo je zeznuto ako je sudbina ljudi prepuštena (samo)volji meštana, ili dobroj volji onih koji hoće da pomognu. to ipak treba da vodi i uređuje nekoliko državnih institucija. koje su interfejs izmedju građana koji hoće da pomognu (odeća, hrana, volonterski rad) i azilanata, odnosno brana između ksenofobičnih građana i azilanata.


zato i meni nije jasno zašto je zakazala država, jer evo gledam PDF, sve piše, sve razrađeno, sve uskladjeno, postoje i statistike, broj azilanata je jedva nešto veći od hiljadu, što nije veliki broj za zemlju koja je do skoro imala stotine hiljada izbegilaca i niz izbegličkih centara, koji se zatvaraju, zmači ima iskustvo u praksi, pa u čemu je onda problem? LINK NA PDF

citiram deliće iz teksta:

"U okviru CBMM projekta organizovana je poseta Zavodu za migracije Švedske (Swedish Migration Board), gde je grupi od 10 odabranih predstavnika Republike Srbije iz Komesarijata za izbeglice Republike Srbije, MUP-a, Minista rstva rada i
socijalne politike i Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, tokom trodnevne posete prikazan pregled sprovođenja procedure azila u Kraljevini Švedskoj, kao i pregled sistema prijema tražilaca azila..."

"Politika azila u Republici Srbiji utvrđena je Strategijom za upravljanje migracijama(„Službeni glasnik RS”, broj 59/09) i Akcionim planom za sprovođenje Strategije za upravljanje migracijama, za period od 2 011. do 2012. godine („Službeni glasnik RS”, broj 37/11). Istim su postavljeni osnovni strateški pravci, mere i aktivnosti vezani za oblast azila u Republici Srbiji. Predviđeni su organi, nosioci aktivnosti, kao i njihova odgovornost za realizaciju. Kao po
seban mehanizam praćenja sprovođenja Strategije za upravljanje migracijama osnovano je Koordinaciono telo za praćenje i upravljanje migracijama i definisane su njegove nadležnosti."

"porodice i neudate žene, smešteni su u zasebnim delovima centara. Muški blokovi su odvojeni. Sobe su opremljene namestajem koji zadovoljava osnovne standarde humanog stanovanja i ljudskih prava. Zajednicke prostorije snabdevene su
televizorima i SATV , te je tražiocima azila omogućeno da prate programe iz svojih domicilnih zemalja, na maternjem jeziku. Pored smeštaja, tražiocima azila u centrima za azi l, obezbedjuje se i ishrana, odeća, obuća, neophodna medicinska pomoć (u Centru za azil u Bogovađi angažovana je medicinska
sestra za pružanje neophodne medicinske pomoći korisnicima, pet dana u nedelji, osam časova dnevno) i druga neophodna pomoć za obezbeđivanje osnovnih uslova života.Posebna pažnja posvećuje se deci kojoj se organizuje škola jezika i nastava tri puta nedeljno. Mlađoj deci naraspolaganju je potpuno opremljena igraonica, kao i dečiji tereni na otvorenom. Takođe, treba napomenuti da se u centrima za azil velika pažnja posvećuje sportskim aktivnostima."

....



margos margos 02:06 12.12.2013

Re: pdf sve piše

...a onda klikneš na link na slike i vidiš tu negu i sportske aktivnosti...

Ma ja sam se zarozala, presela mi klopa, sva sam se zgrčila - ali je tekst širi od Bogovađe, Vračevića, ove akcije.... i zato je tu.
dan5 dan5 17:39 12.12.2013

obrenovac

Drzava nema opravdanje za nepravovremenu i neadekvatnu reakciju. Ne moze se sva krivica pripisati lokalnom stanovnistvu, neinformisanom i nepripremljenom.
Konkretno, u Obrenovcu zivi dosta Roma, zive nekad sa Srbima, nekad pored njih. 90-ih je na teritoriji opstine smesteno dosta izbeglica. Prihvataju li Obrenovcani s odusevljenjem nove i drugacije? Ne, ali u tome se ne razlikuju ni od naprednijih sredina. Da je drzava adekvatno reagovala, problema ne bi bilo, kao sto ih sada nema. Azilanti su u hotelu, izlaze u grad, nema neprijatnosti, medicinski su zbrinuti. Dovoljno? Ne, naravno, ali nije ni lose imajuci u vidu zemlju i vreme u kojem zivimo.
margos margos 19:15 12.12.2013

Re: obrenovac

Moja poznanica iz Obrenovca, otprativši na fejsu šta se dešava, čim su prevezli grupu od 80 azilanata u hotel u Obrenovcu, s bratom je otišla do tamo, ponela šta je imala i potom mi javila: Bila, pratim, tu sam, šta treba?....

Lično, nikad nikog ne prozivam zašto nešto nije uradio - jer zapravo i ne znam, možda je uradio i više od svih nas za koje znam?!
A ni na državu ne vičem - ona je ogluvela, a meni glas treba za obične ljude...



mikele9 mikele9 18:24 12.12.2013

Kuj me gurnu...

Sve me nešto vuče na Srpsku trilogiju Stevana Jakovljevića a možda sam priču čuo davno, davno? Srpska vojska se oporavlja i vida rane na Krfu i sprema se za proboj Solunskog fronta. Elem, davi se dete u Krfskom moru, skoči srpski vojnik i izvukoše ih oboje. Okupljeni radosni i razdragani tapšu ga po ramenima i viču bravo Serbo, bravo! Vojnik se strese i okrećući se oko sebe, mrmlja: Kuj me gurnu, nanu mu ebem!

Anegdota ili vic, šala al' ja se ne nasmejah onomadne kad imađah devet ili deset godina a sad mi dođe mnooooogo tužno! Nije da nije bilo, niti da ne bi bilo Srba koji bi skočili da spasu davljenika, pomogli u nevolji, ima toga mnogo više nego što se zna i piše po novinama. Stvar je mnogo dublja i kompleksnija nego što na prvi pogled izgleda!

Ima u Srba i takvih koji bi ladnjaka gledali davljenika, ne padajući im na pamet da skoče u vodu...osim kao u navedenom slučaju ako ih neko gurne. Ne da ih ima, nego imam utisak da su većina! Sve što je izvan moje kuće, stana, praga, IČ me ne interesuje, stav je koji preovlađuje. Sebičnost je postala osnovna odlika ovog (oduvek) čudnog naroda.

Na sreću...da li je to prava reč, kako god bilo, u Srbiji ipak ima ljudi, žena i muškaraca kao što je Margos, njena gošća Nataša Despotović (ZERO TOLERANCE), Jelena, Mima, Sale, Olgica Hayat, Radoš, Margitine komšije, Valjevčani, Nataša Perišić, Dunja Živanović, Dušan Perić, Srđan Badrić i mnogi, mnogi drugi dragi i plemeniti ljudi!

I na kraju Natašine reči:

Život je besmislen ukoliko nema viši cilj.
Neka vaš cilj bude plemenitost i empatija.
Ako ne sad njima- pomozite nekome ko je u nevolji i ko ne može da preživi bez ljudske reči, utehe i pomoći.
Ne sutra- uradite to već danas.
Samo izađite iz svojih toplih domova, kročite na ledene ulice, osvrnite se oko sebe, otvorite oči a pre svega srce i ugledaćete ljude koji vape da im pomognete.
Kada jednom počnete- više nikada nećete moći da prestanete.
margos margos 19:09 12.12.2013

Re: Kuj me gurnu...

Miškoci, ne brini, i ja se nekad pitam kuj me gurnu ili šta mi je ovo trebalo - ali, uprkos tome, opet rado skačem.

I nepravedno si nabrojao naša imena - budući da sad vagam da li da pominjem i sva druga, posebno ljudi sa bloga, za koje znam da su učestvovali, zdušno i nesebično; koji su na svako hvala, uzvraćali sa 'hvala tebi/njoj/njima...'; brinuli da pomoć što pre stigne do bosonogih i gladnih i sekirali se što ne mogu više da učine.

Svima nama je zajednička radost jer smo učinili sve što smo mogli da stvari najdirektnije dođu do njih, da možemo mirnije na spavanje jer su neke čarape, majica, džemper, pašteta, čokoladna bananica, pantalone, cipele... ugrejale i nečije telo i dušu.

Iako se ne pojavljuju javno - OGROMNO HVALA !
hajkula1 hajkula1 19:56 12.12.2013

Re: Kuj me gurnu...

davi se dete u Krfskom moru, skoči srpski vojnik i izvukoše ih oboje. Okupljeni radosni i razdragani tapšu ga po ramenima i viču bravo Serbo, bravo! Vojnik se strese i okrećući se oko sebe, mrmlja: Kuj me gurnu, nanu mu ebem!



Razumela sam da srpski vojnik ne zna da pliva.


A neplivača se nisi setio?
kick68 kick68 23:21 12.12.2013

Svaka vam cast!

Kada je izasao film District 9, citala sam negde raspravu na temu gde bi vanzemaljci bili najbolje primljeni (posto film aludira na apartheid itd.). Ruzno je i tuzno je to sto se desava, ali o azilantima kao i o svojim gradjanima treba da brine drzava. Ovako o njima vode racuna ljudi koje je stid sto je neko gladan i sto se smrzava tu pored njih.

Jos jednom, svaka vam cast.
margos margos 23:34 12.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Jos jednom, svaka vam cast.

Svaku pohvalu direktno prosleđujem na dve žene koje su nas sve pokrenule - jedna je Nataša a druga je Milka. Natašu sam zamolila da napiše svoju priču, a nadam se da će i Milka naći vremena da napiše svoju.

Što se države tiče - ni naša nije najgora - probleme s azilantima ima Grčka, Makedonija, Italija... Iz zemalja Zapadne Evrope mi prijatelji pišu 'znaš, lepo je to što radite, ali ovde mi imamo isto veliki problem...'.

Ovo je delić planetarnog problema - ali onaj koji je mene dotakao - srčanost i ekspeditivnost velikog broja ljudi koji su se lično odazvali i uradili koliko su mogli. Nataša je prošle nedelje napisala kako je jedna baka došla i donela dva šala i dva para rukavica. Kaže mi jedan poznanik 'to je simbolično' a ja mislim da je to veoma vredno - kupovina vremena, koje, na ovoj hladnoći, znači život.


hoochie coochie man hoochie coochie man 00:06 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

probleme s azilantima ima Grčka, Makedonija, Italija... Iz zemalja Zapadne Evrope mi prijatelji pišu 'znaš, lepo je to što radite, ali ovde mi imamo isto veliki problem...'.


Uh, dobro je
Ja skoro pa poverovah da su Srbi ksenofobni rasisti, kad ono...
kick68 kick68 00:20 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

ja skoro pa poverovah da su Srbi ksenofobni rasisti, kad ono...

Ja to nisam rekla. Azilanti su vec godinama u Srbiji, i do slucaja u Banji Koviljaci nisam cula ni od koga da je bilo nekih problema. Ti ljudi dolaze iz ratom zahvacenih podrucja i sasvim je moguce da se sa korektnim ljudima provuce i neko ko nema lepu proslost ni dobre naamere, pa prema tome oprez nije na odmet. Hajku novinara ne opravdavam.
Htela sam da kazem da drzava ne brine ni o svojim gradjanima, a kamoli o tudjim. Ni jedni ni drugi ne bi trebalo da zavise od "ljubaznosti stranaca" (da citiram Tramvaj zvani zelja:)
margos margos 00:23 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Kick68, HCM zeza mene i, čini mi se, JJ Bebu na račun svih dosadašnjih komentara na temu azilanata, države, meštana, barikada...

hoochie coochie man hoochie coochie man 00:25 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Kick68, HCM zeza mene i, čini mi se, JJ Bebu


Malo :)

Ne ljutiš se?
kick68 kick68 00:30 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Kick68, HCM zeza mene i, čini mi se, JJ Bebu na račun svih dosadašnjih komentara na temu azilanata, države, meštana, barikada...

OK, necu da se mesam:)
margos margos 00:35 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Ne, nipošto. :)

Čini mi se da smo učeni da budemo tolerantni, bratstvo/jedinstvo, nesvrstani, braća i sve u tom smislu - i sve je to bilo načelno, knjiški i tako funkcionisalo na nivou turizma, posete, ja tebi-ti meni... Al kad je došlo do ovog stvarnog testa - mi ljoljnuli. Pa neko ljut, neko bi da se opravda, neko da okrivi koga god... A ja mislim da je najvažnije pripomoći i plus, preispitati se.
hoochie coochie man hoochie coochie man 01:05 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Ne, nipošto. :)


Znao sam :)
Ne ljuti se ni Beba, siguran sam.

. Al kad je došlo do ovog stvarnog testa - mi ljoljnuli.


Nismo ljoljnuli, nije netolerantnost ako kažeš da ti smeta ono što objektivno jeste smetnja i što ti pravi realan problem.

A realan problem jeste kada nečije životno okružennje postane nenormalno, a nije normalno da se živi u okruženju u kom neki ljudi spavaju po šumama, jamama, obijaju kuće, kradu hranu iz frižidera, zamrzivača...a sve se to dešavalo u Bogovađi.

Optužiti ljude za netolerntnost ili ksenofobiju zato što su se pobunili protiv takvog stanja, i zato što pokušavaju sredstvima koja su im na raspolaganju da to stanje promene je nekorektno.

Treba optužiti onoga ko ima i moć i obavezu da nenormalna stanja popravlja a ne popravlja ih, a ne one kojima ta nenormalna stanja smetaju i koji se protiv njih bune.

Oni koji optužuju ljude koji se bune su ti koji pričaju o boji kože, a ne oni koji se bune i protestuju.
Ovi što se bune ne kažu nećemo da nam crnci spavaju u školskom dvorištu i stepenicama, nego kažu, nećemo da nam bilo ko spava na stepenicama škole u koju idu naša deca.
A onda im se učita, vi ne volite crnce.
Nije u redu.
margos margos 01:20 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

Ma kako nije netolerantnost kad bizgov od 120 kila žive vage, utopljen i spolja i iznutra (ponosili se vrednim štrajkerkama koje im donose vrutju, domatju), ne da da prođe autobus sa azilantima ka mestu koje je određeno za to od strane državnih organa?

A tek neki čiča koji je kukao za patikama od 9.ooo dinara - e, njega mi baš nešto bi žao...


PS Meni neko mrdnuo otirač ispred vrata - ne verujem ni da je bos, ni gladan... sigurna sam da je iz besa.
hoochie coochie man hoochie coochie man 01:47 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!


Hajd da nagađamo malo
Da li bi neko to sprečavao da se u Koviljači i Bogovađi nije dešavalo sve što se dešavalo sa ogromnim brojem azilanata, koji jesu predstavlajli problem za lokalce?
Da je sve bilo u redu, da tu nije bilo nikavih problema, da li bi se sve ovo izdešavalo u Obrenovcu, Vračeviću, Mladenovcu?
Ja ne verujem.

Može se sad tvrditi da bi, i da to u Obrenovcu nema nikakve veze sa Bogovađom, ali se ne može poreči da su se do sad gde god su se smestili azilanti, Koviljača i Bogovađa, javili isti i to ne mali problemi. Nije daleko od zdravog razuma da se ljudi plaše da će se isti takvi problemi javiti i kod njih ako se tu otvori centar.
To naravno država mora da rešava, bez obzira na želje meštana negde ti ljudi moraju biti smešteni, ali uzroke takvog ponašanja građana treba tražiti u greškama države koje sad imaju svoje posledice, a ne u rasizmu Šumadinaca.

Pojedinaca ima svakakvih svuda, i dobrih i loših primera, ali kakav god da je neko taj ima pravo da mu niko ne ukrade patike (nisam gledao baš tog čiču sa patikama, ali pretpostavlajm o čemu se radi :)

Uh ima o ovome baš mnogo da se priča, taj jedan nivo, muka izbeglička, je ipak samo jedan nivo, a dok se ne sagledaju i ostali ne dobija se prava slika.
margos margos 03:11 13.12.2013

Re: Svaka vam cast!

... da, ta muka je toliko slojevita, da mislim da niko normalan ne može ostati normalan kada sagleda od ličnog do državnog, emotivnog, operativnog itd itd itd

Upravo mi je čovek, koji je godinama radio sa našim izbeglicama u Zapadnoj Evropi, rekao kako je pozvao neke od njih, koji danas imaju sređene živote, da nešto progovore na tu temu i da pozovu naše ljude na toleranciju. Reče i da je svaka izbeglička priča ''umetnička slika pakla''.
fantomatsicna fantomatsicna 02:57 13.12.2013

Nemam reči...

Samo mi je neka velika knedla u grlu i tuga pregolema
Hvala ti Bože za sve margos,Jelene i Mime na ovome svetu.
Nedaj Bože nikome da usred zime,započinje svoj život ovako,kao ovi ljudi...Sramota..još jedna za Srbiju.
mariopan mariopan 21:33 13.12.2013

..

Мени ј страшно било и само прочитати, а како је њима страшно живети такав живот?

Побећи од зла, рата, глади.....па скончати од мраза и опет глади, у шуми као животиња, без људске топле речи и разумевања?

Хвала свим људима и људицама који овим невољницима пружају топлу људску руку, реч утехе, саучешћа у њиховој несећи.
Помоћ добровољаца је често бржа и потпунија од оне коју би требало да пружи држава, можда зато што потиче директно из срца, нема посредника да разводни или 'изгуби у преводу' неки битан део те приче?

Маргита за све вас
margos margos 01:30 15.12.2013

Re: ..

Hvala devojke. :)

Prenosim večerašnje Natašino saopštenje:
Hvala vam svima- još jedna uspešna akcija!♥
Oko 80 paketa pomoći je danas prikupljeno.

Jedna specijalna poklon čestitka, napisana dečijom rukom, divno ukrašena ima posebno mesto u srcima ljudi kojima je namenjena .

Vratili smo se malopre iz Bogovađe.
I dalje pristižu novi ljudi sa mnoštvom problema.
Opet nisu dobili nikakvu pravnu i medicinsku pomoć.
Opet spavaju u šumi.
Sa preko 30 njih smo razgovarali- svi su nam potvrdili da spavaju u šumi.

Najpotrebnija je i dalje obuća, jorgani. ćebad, zimske jakne.

Mi ćemo i dalje nastaviti da prikupljamo pomoć ali veliki broj ljudi svakodnevno pristiže.
Kapaciteti u Centru su nedovoljni, kamp u Vračevićima je zatvoren...jedina opcija im je šuma.

Pitamo se do kada tako ?
Da li će neko konačno nešto preduzeti ?

Zašto su ovi ljudi za institucije i dalje NEVIDLJIVI??

Mi se snalazimo, kako znamo i umemo uz pomoć vas, plemenitih ljudi i vaše pomoći.
Ukoliko neko može da obezbedi sopstveni prevoz i pomogne na taj način- bili bismo zahvalni.
Ukoliko neko planira da ide za Bogovađu- neka nam se javi jer postoji veliki problem sa raspodelom stvari.
Mi smo to do sada radili na više načina ali jedan se pokazao kao najbolji.
Za više informacija za one koji planiraju da idu svojim prevozom- molimo vas da nas kontaktirate putem privatnih poruka.

Hvala svima !


Milutin Milošević Milutin Milošević 08:54 15.12.2013

Da pitam

Jeste li uopšte u kontaktu sa Komesarijatom za izbeglice? Ima li tu neke vajde?

Ako treba, imam direktnu vezu, pa da pomognem.
margos margos 22:09 15.12.2013

Re: Da pitam

Gazda, hvala na ponudi. Preneću informaciju Nataši i Milki, iako su, do sada, uglavnom akcije bile 'čovek-čoveku' kao najbrže. Mnogi su izgubili poverenje u organizacije, od državnih do nevladinih, i radije se uključuju u akcije koje imaju najkraći i najsigurniji put od davaoca do primaoca.

Još jednom hvala, javljam ti se čim budem znala odgovor.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana