U neko doba, neposredno posle Prvog svetskog rata, u Jabuku (Apfeldorf) u Banatu, tada čisto nemačko selo, dođe prosvetna inspekcija. Pre „Velikog rata" mali Nemci iz Jabuke išli su u mađarsku školu, jerbo im selo bilo ugarski dominion. Sastavni deo provere bilo je pevanje „Bože pravde" koju su mali Nemci, uz jak akcenat, ipak uspešno otpevali. Jedan od inspektora upita nekog od dečaka da li zna šta je pevao? Ovaj mu kao iz topa odgovori: „Das Razische Isten, áldd meg a Magyart (Racko Bože, spasi Mađare)".
U toj i takvoj Vojvodini, izmešanoj, raznoj, tako se tu i tamo pojave oblici života poput Milenka Jovanova, člana opskurne družine smatrača poznate kao DSS. Onda ti i takvi razmišljaju, smatraju i ukazuju, i kao produkt navedenih misaonih(?) procesa ispadnu konstruktivne inicijative tipa: „Jovanov je na konferenciji za novinare rekao da će te "jezičke patrole" biti formirane po ugledu na "jezičke patrole" koje je najavio Nacionalni savet Mađara, a koji će obilaziti mesta po Vojvodini i utvrđivati da li se poštuje višejezičnost u nazivu zvaničnih institucija. Proverićemo da li i koliko u Srbiji Mađari govore srpski jezik, da nam se ne bi dešavalo da u pojedinim mestima građani koji govore srpski ne mogu da se sporazumeju sa lokalnim stanovništem'' - rekao je Jovanov, dodajući da zna da postoje čitava naselja u kojima se ne govori srpski jezik. Inače, DSS ne participira u administraciji u Vojvodini, Jovanov je koliko znam samo stranački funkcioner, što celoj priči daje još čudniji ton. Mada, isto čudan ton bi imala priča i da jeste neki funkcioner.
Milenko Jovanov
Za početak da ostavimo sve ostale čudne aspekte ove briljantne ideje, mene zanima kako će to u praksi da izgleda? DSS trojka ode na primer u Čantavir, krenu od kuće do kuće - kuc, kuc: '' Dobar dan, mi došli da proverimo vaše znanje srpskog jezika.'' Presrećni domaćin ih pozove u kuću, posluži palinkom i dok se u kuhinji krčka perkelt, porodica se postroji oko stola. Vođa trojke krene sa pitanjima, odgovaraju prvo deca, a otac ih prekorno gleda odmahujući glavom, dok mađarska nejač štuca sa padežima i rodovima. „Lepo sam vam govorila da padeži i rodovi srpska jezika naučite kako isten zapoveda. Oprostite DSS ur, naučiće, obetjavam".
DSS paraprosvetnoinspekcijska trojka tiho se domunđavajući završi evaluaciju znanja. Vođa trojke, sa blagim prekorom u glasu, zatim porodici koja sa strahopoštovanjem i ćutke sluša, saopštava ocenu, nedostatke i rok u kom se imaju nedostaci ispraviti. Nakon toga, inspektori pojedu par zalogaja perkelta uz hosu lepeš, čisto da ne uvrede domaćine, jer su se u prethodnoj kontroli neoprezno najeli langoša, te odlaze (u nadi da su u sledećem domu na redu galuške) uz blago, ali ipak odsečno podsećanje na najavljeni datum ponovne provere znanja.
Imate li već ideju koji nivo znanja se traži? Je l' ste već sastavili neki srpski toefl? Imate li za gorivo da obiđete sva mesta, imate li kvalifikovane ispitivače? Da li su to stranački aktivisti koji će raditi volonterski ili ćete angažovati nezavisne eksperte za honorar i dnevnicu?
Ne, stvarno, kako ste to zamislili? Prepadaćete Mađare po ulici i kućama i tražiti da pokažu znanje? Prosto se bojim da pitam šta planirate ako odbiju? Kako ćete znati nacionalnost ispitanika kada Ustav kaže da niko nije dužan da se po tom pitanju izjašnjava. Vi iz DSS-a bar znate tu materiju. Jako se nadam da i u Zakonu postoji kvalifikacija ovoga što Milenkove prosvetno parainspekcijske trojke hoće da rade. Recimo raspirivanje rasne i nacionalne mržnje. I ako je tako, da će neko nadležan reagovati. Eh, želje puste!
Kada se Jovanov prosvetitelj Milenko oglasio povodom svoje namere, jedan moj prijatelj je na Fb profilu napisao da je u dogovoru sa prijateljima iz Kanjiže čija su deca teško učila srpski poslao stripove na srpskom. Deca su brzo i lako naučila taj, za njih, do tada tako težak jezik. To me seti na detinjstvo, kada je moja majka rođacima u Budimpešti, dakle, u ono doba, ljudima iza „gvozdene zavese", slala Forumova izdanja Asteriksa i Taličnog Toma, na mađarskom. Sticajem okolnosti, shvatili smo da ako nema na mađarskom, može i na srpskom. Tada je tamo bila tolika glad za takvim stvarima da su mi braća od ujaka bili megaglavne baje u školi. Imali su liste čekanja, a žeđ za stripovima i na srpskom bila je neugasiva. I, iako im srpski nije maternji i dan danas pamte cele citate iz stripova na srpskom a kasnije su počeli i da vole naše filmove. Kada mi je jedan od njih bio u gostima, pre izlaska u grad, zamolio me je da ga sutra probudim u određeno vreme. Te noći smo neplanirano, malo više „terali kera". U narečeno vreme sam došao da ga budim, on je mamuran seo u krevetu, pogledao me i rekao: „Umro je drug Tito", i sručio se nazad. Čovek je naučio s razumevanjem, dakle.
Hoćeo sam u stvari reći da se jezik nekog naroda uči u onoj meri u kojoj je nekom potreban u svakodnevnom životu, a bome, i u duhovnom. Meni je malo žao tih ljudi koji žive tu među nama a ne znaju srpski i nisu iz svog sela mrdnuli ali slabo tu pomažu dekreti i prisile, i sa državnog nivoa a još manje su korisne ove lične inicijative. Hajde mi da postanemo uzor kao što smo nekada bili, pa će srpski da znaju i mnogi koji u Srbiji ne žive. I kako se nisu setili da malo organizuju jezičke patrole za Srbe? Tu bi bili isto interesantni rezultati. Jer, koliko mi sami cenimo naš jezik, ceniće ga i drugi.
I čemu uopšte trošiti vreme na minorne tipove iz DSS-a, kad su tako minorni? Pa, zato što takvi i treba da ostanu minorni. Pšenica je uzrela i kukuruz žut, od njive do trpeze dugačak je put. Od namisli tipa ove prosvetiteljske do nečega daleko goreg, recimo sendviča u autobusu, mnogo je kraći, to smo bar imali prilike da vidimo.