Kada izgladni, organizam počinje da se samoproždire. Prvo šećeri, pa masti, pa manje važni mišići, pa tako do srčanog.
Dakle, nema mi druge, nego da se i ja oglasim povodom ove eskalacije nasilja.
Ima li smisla onda pisati o ovome? Hoće li nasilje u Srbiji prestati kada nas se sakupi deset blogera koji će dići glas protiv sve očiglednije degradacije prava na goli život? Koliko nas se oglasilo povodom mogućnosti lečenja dece u inostranstvu? Pa, ništa!!! Nema nešto više ni akcija preko socijalnih mreža. A bolesnih koji nemaju mogućnosti da se leče, nažalost sigurno ima. Ali, zato se preko noći, po kratkom postupku menja zakon, ili uredba, šta li, o nivou aflatoksina u mleku. Samo, nekako ne mogu da sedim skrštenih ruku. Martin Luter King reče otprilike da je početak kraja života kada prestanemo da govorimo o bitnim stvarima. A neposredna fizička bezbednost moje porodice, prijatelja, mene, pa i svih mojih komšija i sugrađana, baš mi se čini kao jako bitna stvar. A, i nekako mi se još živi.
Kad je tako, onda ću da pišem. Svi smo svedoci erupcije ovoga ludila, a neki smo i žrtve. I biće žrtava sve više. Ali, najgore od svega je što sve ovo preti da prestane da bude vest. Smrt čoveka je tragedija, smrt miliona je statistika, kako rekoše. Naravno da je ovo hiperbola u ovom slučaju, ali mislim da je jasno šta sam hteo da kažem. Ako se nastavi ovako, oguglaće se i na to. Postaće normalno, kao što je postalo normalno da se ovde umire zato što se nema para za lečenje. I biće sve gore, jer počinioci znaju, ili bih pre rekao, instinktivno osećaju da im se može. A da je samo malo zdravija atmosfera u društvu, mnogi mladi ljudi koji inkliniraju nasilju bi se suzdržali, naprosto zato što se plaše društvene osude, pa onda i kazne. Ali, toga nema! Šta klinca sa mačetom zabole za neke uboge likove koji dreče po blogovima? No, ako nas bude dovoljno, možda nekoga ko može nešto da uradi po tom pitanju i stvarno zaboli. Malo je verovatno, minimalno. Mada, ko zna... Ovo svakako mora biti konstantna tema.
Sada se već sve ličnije susrećem sa ovim. Bio poslom u Kliničkom centru Vojvodine, pored mene prođe policija oko kolica na kojima guraju nekoga sa zavojem preko oka i povređenom nogom. Shvatamo da se radi o jednom od napadača na vlasnika menjačnice i njegovu ženu. O tom događaju ću još. Onda čujem da je dete isečeno mačetom, sin moje dobre školske drugarice. I o tome ću još. Onda srušenima, kako je to običaj ovde, stiže šutiranje, vest o dva puta teško mučenom i pretučenom detetu, pa novo divljanje oko Železničke stanice što je uključivalo teranje male dece sa ljuljaški i lomljenje imobilijara naočigled pretrnutih majki. Pa, klinca koji svira sa sinom moga prijatelja onesvestiše i opljačkaše ispred Merkatora. Tačno sve ide ka tome da ovakve stvari prestanu da budu vest. Dok sve ne poprimi još čudovišnije razmere. Pa i to prestane da bude vest.
Rast grada logično prati rast stope kriminala. I naravno da je kriminal za sada neiskorenjiv. Bilo gde. Ali ga je moguće suzbiti na neku podnošljivu meru. Ovo što se dešava u Novom Sadu je težak overdoz! A najviše brine što se odgovorni prave blesavi i izjavljuju kako se slučajevi rešavaju i kako oni odlično rade svoj posao i kako je stopa kriminala u opadanju. Dakle, više nema namere ni da se prizna da problem postoji. To što svi znaju da trojica hladno uđu u razred na sred časa, izvuku učenika na hodnik i tamo premlate, to što je svima jasno šta se dešava, nije bitno. A, i što bi bilo? Savesti ili sposobnosti se nema, ne očekuju se nikakve reperkusije. Čak niko nije našao za shodno da istraži i objasni kako je moglo da se desi da dete dva puta u toku deset dana postane žrtva monstruozne torture. A, kamo li da neko bude kažnjen. Niko više ni ne pokušava da objasni kako to da je protiv mnogih počinilaca podneto na desetine krivičnih prijava, a oni i dalje na slobodi? Ako hoćete, dok je stanje lične sigurnosti na ovom nivou, ja ni u iskrenost i domete borbe protiv korupcije ne verujem.
Kako onda da roditelji zaštite svoju decu? Da podneseš prijavu koja će nasilniku biti zlatna stota? Pa se onda smiluje, za nagradu ti polomi samo par prstiju, a ne oba kolena što si ga prijavio? Okruženje je neizdrživo. Pouzdano znam da je moja drugarica, majka deteta povređenog mačetom odgovorna i brižna. To je dete vaspitavano i raslo u normalnoj porodici. Pa šta je problem? Okruženje. Bande, grupe, kako već hoćete da ih zovete su preovladavajući obrazac. Ulasci u nasilničke grupe su sada već praćene obredima inicijacije i kada se jednom uđe, ne može se napolje. Svakako ne može nepovređen, a blizu je trenutak kada dete neće moći ni živo da izađe iz toga. Sekte su problem? Hajde iščupaj dete iz bande danas. A zamislite koliko ima neprijavljenih maltretiranja, koliko dobro vaspitane dece svakodnevno trpi ponižavanja, torture i šikaniranja? Tvrdim da su škole postale leglo nezamislivih patnji i trauma. I da ta deca ćute i pred roditeljima, jer ne vide da im oni mogu obezbediti izlaz iz toga.
Sada, kada sve ovo znamo, šta mislite, da li je vlasnik menjačnice na Novom naselju nosio pištolj iz obesti? Voli čovek da se oseća kao šerif. Ili je samo shvatio da više nema drugog načina da se zaštiti? Hajde da se preispitamo, koliko je nas u sebi donelo odluku da će, "samo ako mi priđu" uraditi to i to? Ta je reakcija loša, ali je prirodna a nema naznaka da ima alternative. Na korak smo od spirale nasilja i uzimanja pravde u neovlašćene ruke. Bez naznaka da je iko od ljudi iz vlasti svestan toga. Ili jeste? Ako nasilnici dobiju još jednu od desetina prijava i to verovatno nose kao orden a sa druge strane vlasnik menjačnice dobije krivičnu prijavu za pokušaj ubistva, kakav zaključak da izvedemo "mi" a kakav zaključak kriminalci? Ej, čak ni prekoračenje nužne odbrane, nego pokušaj ubistva!? Neko tu ispadne beli medved a neko bubašvaba.
Uzroci su manje više poznati, i tačno je da je ispravljanje ovih anomalija dugotrajan i mukotrpan posao. Ali sada je kritično, da kritičnije ne može biti. Nivo nasilja je možda veći nego devedesetih. Hitne mere za neposredno sprečavanje nasilja su već zakasnile - za mnoge. Ali, ne vidim nikakvu nameru da se sa time otpočne. Evo u pisanju me stigla vest o zabrani održavanja parade. Samo još jedna žalosna potvrda o tome ko vlada ovom zemljom. Ili bar, ko je bitan onima koji vladaju.
Percepcija Novog Sada kao mirnog grada nije bez osnova i trajala je dugo. Činjenično stanje kaže, neopravdano dugo. I ja, kao i mnogi drugi zaljubljenici u svoj grad, predugo smo živeli u poricanju stvarnosti. U poređenju sa dobrim delom zemlje razne vrste nasilja stizale su kasnije i možda u manjoj meri. Sada smo dočekali da naš grad odnese taj neslavni šnjur. Pa još pride, kada neko pomisli, u odnosu na minuli rad, na mogućnost da se to nama malo prelilo od negde, onda se govori o separatizmu a ne nasilju.
Na delu je još jedan vid samoproždiranja ovog izgladnelog društva. U svom prvom blogu sam pisao da je nakon što je dete iz čiste obesti motociklom pregaženo na pešačkom prelazu - iste večeri, istim bulevarom divljala grupa motociklista, a policije nigde ni od korova! Masovno se ubijamo, stradaju oni od kojih zavisi budućnost ove zemlje, ako je uopšte ima, umiru deca jer nema para za njihovo lečenje, u saobraćajnim nesrećama se gine više nego ikada, od loših uslova za lečenje umre preveliki broj onih koji nisu morali umreti. Zbog Prajda će da bude manje dece? Jedno dete manje je jer mi je supruga žrtva lekarske greške i takvih je previse. I ne možeš zgrešiocu ništa. I o tome ću kad tad, samo da mi žena dozvoli. To što je ona prošla ne bih najgorem neprijatelju poželeo. Zatiremo se kao društvo, sve efikasnije i sve brže. Nadam se da ovo nije nezaustavljiv proces jer će se Srpski jezik kroz nekih 100 - 150 godina govoriti samo na mestima tipa katedre za slavistiku u Frankfurtu.