Bili su to najbolji dani naših života.
Ne, bili su to najbolji dani ikada!
(Sloba Konjević na komemoraciji Vladi Divljanu)
Vladin odlazak je duboko potresao i nas, njegove drugove iz gimazije. Da, bili su to nezaboravni dani, ne samo zato što je đačko doba najlepše. Zaista smo bili privilegovana generacija, ona koja je rasla u najlepše doba, doba kada su teški dani bili iza nas, na plećima naših roditelja, a turobna budućnost nije se još naslućivala.
Ne znamo koliko je Vlada svojoj deci i Dini pričao o tim danima (Dina je, inače, išla u istu našu gimnaziju, nekoliko generacija kasnije). Stoga smo prikupili naše gimnazijske slike i pripremili prigodan album za njih. Od tih slika, nastao je i ovaj klip.
Vladu nećete lako prepoznati. Bio je jedan od krupnijih te je uvek stajao negde iza svih ostalih. Ipak, gde god je gitara tu je i on.
Naša Nena napisala je u čuvenom pismu na njenom Fejsbuk profilu:
Znao si da kažeš da je to prijateljstvo još iz školskih dana ono pravo ... da smo se davno upoznali, da ponekad možemo i da ćutimo zajedno, a da se razumemo.
Takvog Vladu smo zapamtili.