Jurošnja vest o smrti Umberta Eka zatekla me je, kako se to obično kaže, potpuno nespremnu. Poslednjih godina, pa i meseci, bio je toliko aktivan, objavljivao knjige i pisao za svoje redovne novinske rubrike, kao da je žurio da što više započetih poslova (a bilo ih je na pretek!) obavi. Nadala sam se da će još dugo biti među nama, da će biti još seminara na kojima ćemo mu mi, njegovi prevodioci, predočavati na kakvim smo slatkim mukama dok prevodimo njegove tekstove...
Nedostajaće ovom našem sve haotičnijem svetu njegova britka kritička misao, njegova ljubav prema znanju i umetnosti, njegovo živo i dugo pamćenje, a najviše njegov humor i vedrina. U jednom od poslednjih članaka u njegovoj "Bustini", govoreći o rastućem terorizmu, objašnjavao je da intelektualci nisu proroci i da im ne treba prebacivati što nemaju gotova i konačna rešenja za svaki problem s kojim se naše doba suočava, jer se time samo zataškava činjenica da takve odgovore nemaju oni kojima je to posao: šefovi država i vlada, i, uopšteno govoreći, političari.
U šali je govorio da čovek stareći sebe ubeđuje da je okružen mnoštvom budala i da može mirno da umre kada stekne čvrsto uverenje da su svi osim njega budale. Znam da nas nije napustio s takvim uverenjem. Mislim da su njegove žestoke kritike naše savremenosti i naših postupaka potekle iz čiste ljubavi.
Počivaj u miru, dragi Umbertone!