Među njima se odvijao sledeći razgovor.
- Sve smo ih zarobili, komandante
- Pobijte ih.
Ovaj se razgovor odvijao između nikad identifikovanog nemačkog oficira i njegovog podređenog, negde u okolini Han Pijeska aprila 1941. Među zarobljenima je bio i moj deda. Moja majka je ostala siroče, i verujem da se i dan-danas takvim oseća. Na jedinoj sačuvanoj zajedničkoj fotografiji je vidim ispred našeg vinograda u očevom naručju. Fotografija je skoro identična onoj koju mi je pre nekoliko dana pokazao drugar, novopečeni otac. Isti izraz zbunjene veselosti lebdi na licima očeva. Nekoliko dana nakon fotografisanja deda je mobilisan.
Voleo bih da se bolje sećam te 1995. U to vreme sam bio utonuo u maglu otupelosti. Nešto kao Majls Dejvis sredinom sedamdesetih, mada iz različitih razloga. Ne mogu da se tačno setim trenutka u kome sam čuo za Srebrenicu. A i kad sam čuo, postojala je sumnja da je sve to baš tako. Otupelost je dobro opravdanje kad čovek hoće da se pravi lud.
Više od dvadeset godina kasnije je biti budan naravno jeftinije, ali neka vredi koliko vredi. Onaj razgovor, samo u Srebrenici…pokušao sam i sam da se pravim kao da ga nije bilo, ili kao da sam ga zaboravio. A naročito bih ga rado zaboravio u paketu sa komandantom, psihopatom poput onih koji se mogu videti po ratnim filmovima, ponekad i autobusima GSP-a, a koji se tipično pojavljuju kao zapovednici voda ili u najgorem slučaju, čete. Ispalo da je tako i u životu. Samo što nije u pitanju komandant voda, nego vojske. Svodi se ipak na isto: svaki pa i najužasniji čin se može pojmiti, može da stane u glavu, shvatljiv je kao čin ludaka. Sa tim može da se živi.
Međutim, đavola. Pljušte dokazi da to nije bio čin ludaka. Dokazi dolaze u vidu glasova, a ima i postera. Nemoguće da je toliko psihopata. Postoji jedan značajan trenutak u posleratnoj Nemačkoj. Leševi jedva da su se ohladili, ali su još bili na svojim mestima, između ostalih i na kamarama po koncentracionim logorima. Nekom ogorčenom američkom oficiru je palo na pamet da iz obližnjeg gradića, mislim da je u pitanju bio Dahau, dovede stanovnike, Nemce (nota bene), da pogledaju te kamare. Jedna gospođa je bila revoltirana. Nije lepo što ste nas prisilili da gledamo ovo, pobunila se američkom oficiru.
Rat radi takve stvari. Lišava sposobnosti zgražavanja i osećaja pristojnosti. Imam drugara koji je, kad se podvuče crta, jednostavno zadovoljan što smo ovaj put, all inclusive, mi barem pobili više njih nego oni nas. (Ta jeziva hladnoća igrača tablića koji čeka sledeću partiju uliva strah u kosti). Ljudske sudbine na ovim takozvanim prostorima diktiraju ovakve obrasce, ipak, treba primetiti da nisu svi vlasnici sudbina isti čak i kad im sudbine jesu. Sudbine su neprihvatljive kao opravdanje.
Danas ta zgrčenost izazvana negovanim osećanjem nepravde traje u vidu unezverene jeke koja odzvanja od jedne do druge zaraćene strane. Slepi inat kome nikad kraja. Kako se nositi sa time? Ne znam koliko je zgrčenih na našoj strani, verovatno manje nego što se čini. Ćutati od sramote? To bi možda značilo ne razgovarati sa svojim tečom. Koji nije, a nadam se da nije, proizvodio kamare leševa, samo, poput one domaćice iz Dahaua, neće da ih vidi.
Tražite osećaj za meru, ne morate više. Uvek će se, pretpostavljam, naći neko ko će na sahrani pokazati srednji prst ožalošćenima. Naglasite da je to odvratno, bez obzira ko su ožalošćeni. A još je odvratnije kad su to, ta mi se reč urezala od devedesetih, nejač.
——————————————————————————————-
Ovaj sam tekst napisao još pre desetak dana, ali sam najpre mislio da ga ne objavljujem. Mislio sam, kome još bilo šta dugujem? Onda je došao Dan ratnih veterana, i setio sam se dede. Ako nikom drugom, dugujem njemu.
Ne zaboravite da smo nekada bili ponosni ratnici.